Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/16 (E. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-513/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-513/16, rješavajući apelaciju Elvedina Mešinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvedina Mešinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009195 15 Kž 4 od 24. novembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Elvedin Mešinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009195 15 Kž 4 od 24. novembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina. Također, apelantu je, na osnovu člana 75. stav 1. KZ FBiH, izrečena mjera sigurnosti Obvezno liječenje od ovisnosti od alkohola, te je određeno da će se izvršenje iste provoditi u ustanovi za izvršavanje kazne zatvora i trajat će dok ne prestanu razlozi zbog kojih je ista izrečena, a najdalje do isteka izrečene zatvorske kazne. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da u prvostepenoj presudi nisu izostali razlozi o navedenoj mjeri sigurnosti koja je u postupku izrečena apelantu. Naime, utvrđeno je da kada je prvostepeni sud našao da je apelantu potrebno izreći predmetnu mjeru onda je u obrazloženju svoje presude istakao da je on u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio pod znatnim utjecajem alkohola, da je prema nalazima vještaka i medicinskoj dokumentaciji sadržanoj u spisu predmeta i prije počinjenja konkretnog krivičnog djela već bio liječen kao ovisnik od alkohola, da je kritične prilike djelo izvršio pod odlučujućim utjecajem ovisnosti od alkohola, te da sve prethodno istaknuto ujedno opravdava zaključak da postoji opasnost da će on zbog evidentne ovisnosti i ubuduće činiti krivična djela, pa je u danim okolnostima neophodno izricanje sigurnosne mjere. Neosnovano se, dakle, u žalbi branitelja navodi da se sud u presudi ovom opasnošću nije bavio. Također, utvrđeno je da je potrebno istaći da je od strane prvostepenog suda, prilikom odlučivanja o konkretnoj sigurnosnoj mjeri, u cijelosti prihvaćen prijedlog vještaka neuropsihijatra dr. E.O., koja je u svom nalazu i mišljenju preporučila izricanje mjere sigurnosti Obvezno liječenje od ovisnosti od alkohola.
Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno svoj zaključak o tome da je apelant u vrijeme poduzimanja inkriminirane radnje bio uračunljiv, odnosno da je mogao shvatiti značaj djela koje čini i upravljati svojim postupcima, zasnovao na rezultatima provedenih vještačenja – u konkretnom slučaju su u pitanju nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. E.O. i vještaka psihologinje mr. I.J., te njihovo usmeno izjašnjenje koje su iznijele na glavnom pretresu. Tako je utvrđeno da je psihologinja mr. I.J. nakon što je provela niz psiholoških testova vezano za ocjenu duševne razvijenosti apelanta, bez obzira što kod njega nalazi stanja koja se po međunarodnoj kvalifikaciji označavaju kao emotivno nestabilna osoba, konačno za imenovanog konstatovala da se radi o normalno duševno razvijenoj osobi. Isto tako, utvrđeno je da je ove rezultate i nalaz koristila vještak neuropsihijatar dr. E.O., koja je za potrebe predmetnog vještačenja obavila i neposredni psihijatrijski pregled apelanta, proučila spise predmeta i izvršila uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju, pa je temeljem tako provedenih radnji zaključila da je on u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio sposoban da shvati njegov značaj i da upravlja svojim postupcima, pri čemu je ta sposobnost bila smanjena ali ne do bitnog stepena. Najzad, utvrđeno je da treba istaći da je vještak neuropsihijatar dr. E.O. prilikom davanja ove ocjene u vidu imala činjenicu da je apelant u kritično vrijeme imao vrlo veliku koncentraciju alkohola (2,81 g/kg u krvi i 2,94 g/kg u mokraći), da se radi o „kompliciranom" pijanstvu, pa se u cijelosti neprihvatljivim pokazao žalbeni prigovor apelantovog branitelja da ova okolnost prilikom provođenja neuropsihijatrijskog vještačenja od strane vještaka neuropsihijatra dr. E.O. nije cijenjena. Upravo suprotno iznesenoj tvrdnji, utvrđeno je da pomenuti vještak na glavnom pretresu, pojašnjavajući zbog čega je našla da je svijest kod apelanta bila očuvana i da on zna što čini, posebno ukazala na racionalnost radnji koje apelant poduzima neposredno nakon što se inkriminirani događaj desio - on svjesno odbacuje nož kojim je djelo počinjeno i nakon toga podiže ruke i upućuje se prema policiji.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman