Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/16 (Š. Ć.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2038/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2038/16, rješavajući apelaciju Šahze Ćorić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šahze Ćorić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 035652 15 Rev 2 od 14. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Šahza Ćorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Drinka Lekić, advokatica iz Tešnja, podnijela je 11. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 035652 15 Rev 2 od 14. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se proglasi da je nedopušteno izvršenje određeno rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 19. septembra 2008. godine kojim je određeno prinudno izvršenje zaključka prvostepenog organa od 3. novembra 1997. godine koji izvršni postupak se vodi pred Općinskim sudom u Tešnju broj 39 0 I 030654 12 I od 14. juna 2013. godine na nekretninama apelantice, preciziranim u izreci presude, te kojim je tražila da se ukine rješenje o izvršenju i naloži obustava izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tešnju u predmetu broj 39 0 I 030654 12 I. Također, odbačen je prijedlog apelantice za određivanje mjere osiguranja kojim je tražila odgađanje izvršenja u predmetu broj 39 0 I 030654 12 I do pravosnažnog okončanja ovog parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnom izvršnom postupku tražitelja izvršenja M.Đ. i D.Đ., apelantica, kao treće lice u postupku, zaključkom Općinskog suda u Tešnju od 20. decembra 2013. godine upućena na parnicu u kom postupku da traži da se izvršenje na određenom predmetu izvršenja proglasi nedopuštenim. Nadalje, utvrđeno je da je sporni objekat građen na zemljištu u društvenom (državnom) vlasništvu bespravno, bez urbanističke saglasnosti, jer je gradnja u suprotnosti sa regulacionim planom i bez odobrenja za građenje, da gradnja objekta nije legalizovana, da su objekat gradili zajedno apelantica i njen suprug, tuženi S.Ć., da je ugovorom o darovanju nepokretnosti od 2. aprila 2010. godine u formi notarski obrađenog akta darodavac S.Ć. darovao apelantici predmetne nekretnine, da je ona u katastarskom operatu upisana kao posjednik nekretnina.

Isto tako, utvrđeno je da su, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, posebno da je objekat građen na zemljištu u državnoj svojini bez dozvole i da je apelantica i u vrijeme gradnje objekta i u vrijeme kada je zaključen ugovor o poklonu, bila upoznata da je gradnja nezakonita, te da je bila upoznata sa odlukama nadležnih upravnih organa i suda vezanim za rušenje bespravno izgrađenog objekta, redovni sudovi zaključili da na objektu koji je predmet rušenja ne postoje prava koja bi ograničavala i onemogućavala provođenje prinudnog izvršenja, da građenjem na gradskom građevinskom zemljištu bez odobrenja za građenje se ne može steći pravo svojine po osnovu građenja, pa da tuženi S.Ć. na apelanticu nije mogao prenijeti pravo koje ni sam nije imao. Imajući u vidu da se na predmetni odnos ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koje se odnose na građenje na tuđem zemljištu i stjecanje prava vlasništva po tom pravnom osnovu, kao ni po osnovu pravnog posla, jer se u konkretnom slučaju radi o bespravnoj izgradnji objekta na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, sud je zaključio da je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude. Osim toga, sud je zaključio da se revizija na odluku o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja nije dopuštena, jer pobijano rješenje kojim je odlučeno o tom prijedlogu ne predstavlja odluku koju ima u vidu odredba člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku (strane mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen), jer tim rješenjem postupak nije pravomoćno završen. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je postupak trajao dvije godine i šest mjeseci. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na navode apelantice kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od dvije godine i šest mjeseci, i u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/16 (Š. Ć.) | Sudska praksa | Aktio