Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2203/13 (I. Z.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2203/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2203/13, rješavajući apelaciju Izudina Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Izudina Zahirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004749 10 Gž od 24. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Izudin Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 004749 10 Gž od 24. aprila 2013. godine. Apelant je 19. jula 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 14. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 20. jula 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 25. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08- 003901 od 11. marta 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 31. decembra 2005. do 28. februara 2006. godine isplati ukupan iznos od 347,08 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke presude). Tuženi je obavezan da na apelantovo ime kod nadležnog fonda uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period u iznosu od 122,50 KM (stav II izreke presude). Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.182,80 KM (stav III izreke presude). U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen (stav IV izreke presude). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je tuženi u spornom periodu vršio obračun i isplatu plaća apelantu na način da je pravilno obračunatu mjesečnu plaću prilikom isplate umanjivao za određeni iznos sa naznakom "negativna korekcija", te da je taj iznos isplaćivao apelantu kao naknadu za topli obrok na koji tuženi nije plaćao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je apelant u spornom periodu primao manji iznos plaće od onog koji mu pripada u skladu sa radnim mjestom i obavljenim zadacima. Pri tome Općinski sud je ukazao da se naknada plaće koju je tuženi isplaćivao apelantu u vidu naknade za topli obrok ne može smatrati plaćom pogotovo kada se ima u vidu da na taj iznos nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, a zbog čega apelant ne može ostvariti pripadajući iznos starosne penzije. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu manje isplaćenih plaća za period od 31. decembra 2005. do 28. februara 2006. godine u ukupnom iznosu od 347,08 KM, kao i apelantov zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period u iznosu od 122,50 KM (koji su utvrđeni na osnovu nalaza vještaka finansijske struke).

6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 004749 10 Gž od 24. aprila 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u st. I i III izreke presude tako što je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća, te je dosuđene troškove parničnog postupka snizio na iznos od 426,15 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da je apelantu u spornom periodu isplaćen dio plaće u iznosu od 347,08 KM, kao naknada za topli obrok, te da stoga nije bilo osnova da prvostepeni sud obaveže tuženog na ponovnu isplatu plaće za sporni period, jer bi se radilo o duploj isplati. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantu u spornom periodu stvarno obračunata plaća u iznosu od 9.577,05 KM, od kojeg iznosa mu je isplaćena plaća u iznosu od 9.229,97 KM, na koju su obračunati i uplaćeni svi doprinosi i porezi, dok je preostali iznos od 347,08 KM knjižen kao negativna korekcija i isplaćen kao naknada za topli obrok. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da apelant nema osnova da od tuženog ponovo potražuje isplatu već isplaćenog iznosa plaće od 347,08 KM. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, u tom dijelu uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Kantonalni sud je naveo da je, s druge strane, prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženog da na apelantovo ime kod nadležnog fonda uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 31. decembra 2005. do 28. februara 2006. godine na isplaćenu plaću u iznosu od 347,08 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je tuženi već isplatio apelantu plaću u vidu toplog obroka. Naime, apelant navodi da je zakonom konkretno navedeno šta predstavlja plaću, šta su dodaci na plaću, a šta su ostale naknade koje nemaju karakter plaće. Apelant navodi da mu je tuženi primjenom negativne korekcije isplatio naknadu za topli obrok i kao takvu knjižio, a da takva naknada nema karakter plaće. Stoga, apelant smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio odredbe člana 68. Zakona o radu, odredbe člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, odredbe Općeg kolektivnog ugovora i odredbe čl. 6. i 7. Ugovora o radu. Apelant navodi da je nepravilan stav drugostepenog suda da je tuženi zapravo isplatio apelantu plaću u punom iznosu, ali da na taj iznos samo nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, apelant navodi da novčani iznos, za koji se u osporenoj presudi tvrdi da je isplaćen kao plaća apelantu, nije prijavljen nadležnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, tako da je takva presuda neprovodiva, jer se ne može izvršiti isplata doprinosa a da se istovremeno ne izvrši izmjena osnovice za doprinose. Osim toga, apelant navodi da je presudama (pobliže navedenim u apelaciji) jednoj grupi zaposlenika tuženog po istom osnovu dosuđena razlika plaće, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja pravnu nesigurnost.

b) Odgovor na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da smatra da je osporena presuda tog suda zakonita i pravilna.

9. Tuženi je naveo da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao da je članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave propisano da službenici i radnici imaju pravo na naknadu za ishranu u toku rada u iznosu od 2% prosječne plaće ostvarene u FBiH, te da su isplate koje su isplaćene do tog nivoa oslobođene obaveze obračunavanja i plaćanja poreza na plaću, bez obzira u kojem obliku se vrše, do utvrđenog iznosa gornjeg limita. Također, tuženi je naveo da iz zapisnika za kontrolu veličine poreznih obaveza Tuzla broj 4657-1/03 proizlazi da tuženi kao pravno lice koje se finansira iz vlastitih sredstva vrši obračun i isplatu toplog obroka u dva dijela, i to dio u bonovima i novčani dio. U vezi s tim, tuženi je naveo da se novčani dio obračunava na platnoj listi metodom izuzimanja dijela plaće i njegovim iskazivanjem kao topli obrok, te da se pri isplati razdvaja dio novca koji se odnosi na topli obrok od dijela koji se odnosi na isplatu plaće. Tuženi je naveo da je, stoga, jasno da tuženi nije apelantu umanjivao plaću za iznose naknade za topli obrok (negativna korekcija), već je plaća isplaćena u skladu sa članom 34. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva, te odredbama Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima.

V. Relevantni propisi

10. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

11. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Mjesečna plata se sastoji od osnovne plate radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na platu za radni staž, uvećanja plate za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plate po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu platu.

Osnovna mjesečna plata je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 004749 10 Gž od 24. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija protiv navedene presude podnesena 21. maja 2013. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

20. Apelant smatra da je Kantonalni sud, pri izvođenju zaključka da je tuženi već isplatio apelantu puni iznos plaće, pogrešno primijenio materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud podsjeća da je identične navode u vezi sa istim činjeničnim i pravnim pitanjem ispitivao u Odluci broj AP 3518/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da "Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sporna pitanja u konkretnom predmetu i da je dao jasne razloge za svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je traženi iznos plaća već isplaćen apelantu u spornom periodu, s tim što je kod isplate samo označen kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor ('negativna korekcija'), a kako je to i utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te da je, shodno tome, apelant neosnovano zahtijevao da mu se već isplaćeni dio plaća ponovno isplati na što je tuženi osnovano ukazao u žalbi navodima da bi se u tom slučaju radilo o dvostrukoj isplati. Pri tome Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, a koju je izrazio u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 225/12 od 10. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3972/12, Odluka broj AP 2771/12 od 24. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3469/12 i Odluka broj AP 910/12 od 8. maja 2014. godine – apelacija broj AP 4474/12). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije zaposlenika istog tuženog kao i u konkretnom slučaju, a koje su, također, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda i u kojima su izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim presudama (u kojima su, u suštini, dati isti razlozi za odluke da taj sud djelimično uvaži žalbe tuženog i preinači prvostepene presude Općinskog suda na način da odbije njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili isplatu manje isplaćene plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu) povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna (tačka 26. Odluke)“.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 3518/12 u cijelosti odnose i na ovu odluku, tako da se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda ne proizlazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu.

25. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2203/13 (I. Z.) | Sudska praksa | Aktio