Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/15 (N. P. i V. P. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-256/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-256/15, rješavajući apelacije Nikole Perduha i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nikola Perduh i Vasilija Perduh protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 001106 14 Rev od 4.
novembra 2014. godine;
Koviljko Šavija protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002312 14 Rev od 3. marta 2015. godine;
Borka Krndija protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002251 14 Rev od 12. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-256/15 Nikola Perduh i Vasilija Perduh (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamoča, koje zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 001106 14 Rev od 4. novembra 2014. godine.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete koja se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu (izgubljeni plodovi sa poljoprivrednog zemljišta apelanata) isplati određene novčane iznose. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u konkretnom slučaju apelanti, na okolnost izgubljene dobiti, nisu predložili i izveli odgovarajuće dokaze da je radnjama tužene nastala šteta na predmetnim nekretninama, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed i štete nastale na zemljištu apelanata, niti da ulazak tužene u posjed spornih nekretnina sama po sebi predstavlja osnov za dosuđenje naknade materijalne štete. Dalje se navodi, da kako visina izgubljene koristi mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana, što u konkretnom predmetu nije slučaj, to Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja, član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada su zahtjev apelanata za naknadu štete – izgubljene dobiti odbili.
2. AP-2596/15 Koviljko Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002312 14 Rev od 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete, na gospodarskim objektima i poljoprivrednom zemljištu, isplati određene novčane iznose, te određeni novčani iznos na ime naknade štete koji se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu, sve sa zakonskim zateznim kamatama. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u konkretnom slučaju apelant, na okolnost izgubljene dobiti, nije predložio i izveo odgovarajuće dokaze da je radnjama tužene nastala šteta na predmetnim nekretninama, niti je dokazao uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed i štete nastale na zemljištu apelanta, niti da ulazak tužene u posjed spornih nekretnina sama po sebi predstavlja osnov za dosuđenje naknade materijalne štete. Dalje se navodi, da kako visina izgubljene koristi mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana, što u konkretnom predmetu nije slučaj, to Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja, član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada su zahtjev apelanta za naknadu štete – izgubljene dobiti odbili. Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza izveli pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanta, za naknadu štete na objektima apelanta, jer je tužena dokazala da je šteta na objektima apelanta prouzrokovana krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, za kojeg ona ne odgovara, pa je iz navedenih razloga, a u smislu člana
177. Zakona o obligacionim odnosima tužena oslobođena od odgovornosti za nastalu štetu na objektima apelanta.
3. AP-3925/15 Borka Krndija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002251 14 Rev od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete koja se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu (izgubljeni plodovi sa poljoprivrednog zemljišta apelanata) isplati određene novčane iznose. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da osoba koja bespravno deposjedira ili onemogući posjed vlasnika poljoprivrednog zemljišta odgovara za štetu zbog propuštene dobiti, odnosno izgubljenog prinosa zemljišta. Međutim, suprotno pravnom stavu apelantice, izgubljenu korist tokom postupka mora dokazati oštećeni, i to onu korist koju je objektivno mogao realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika. Izgubljena dobit može se priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana, pri tome se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Dakle, za ostvarivanje naknade štete po osnovu izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno rezonuje apelantica, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, niti takav zahtjev apelantica može zasnovati samo na činjenici da je tužena preuzela posjed na njenim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantica tokom postupka nije dokazala koliko je i kako radila na svom poljoprivrednom imanju do 1995. godine i koliku je zaradu ostvarivala, niti je dokazala da je imala namjeru da se nakon 1995. godine vrati na svoje imanje i isto ekonomski iskorištava poljoprivrednom proizvodnjom, a da je u toj namjeri spriječena radnjama tužene. Također, tokom postupka apelantica nije dokazala koje plodove je tužena eventualno propustila da ubere, niti vrijednost tih plodova, zbog čega je tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti neosnovan i sa stanovišta odredbe člana 45. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-256/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman