Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3548/13 (D. Đ. i S. Š. iz Banjaluke i D. G. iz Novog Grada)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Zakup
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3548/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3548/13, rješavajući apelaciju Dragana Đurđevića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragana Đurđevića, Dragana Grublješića i Svetislava Šipke.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031459 12 Rev od 23. maja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Draganu Đurđeviću, Draganu Grublješiću i Svetislavu Šipki, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Đurđevića, Dragana Grublješića i Svetislava Šipke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031459 12 Rev od 23. maja 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031459 11 Gž od 16. marta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pojedinačno, i u vezi sa članom 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Đurđević i Svetislav Šipka iz Banjaluke i Dragan Grublješić iz Novog Grada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su, 13. avgusta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031459 12 Rev od 23. maja 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031459 11 Gž od 16. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Fudbalskog kluba „Borac“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 4. jula 2013. godine, Okružni sud 14. jula 2013. godine, a Osnovni sud 7. jula 2013. godine. Tuženi, kom je apelacija dostavljena na odgovor 30. juna 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelanti su tužbom podnesenom Osnovnom sudu 11. decembra 2003. godine zatražili da se utvrdi da su ništavi ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen između apelanta Đurđevića, kao zakupca i tuženog FK „Borac“ kao zakupodavca, 19. aprila 1994. godine sa aneksom ugovora o izmjenama i dopunama od 1. jula 1998. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovori o zakupu), te da se tuženi obaveže da apelantima na ime neosnovano isplaćene zakupnine od aprila 1996. godine do septembra 2003. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da im naknadi troškove postupka.
6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 031459 03 P od 8. decembra 2010. godine utvrdio da su predmetni ugovori o zakupu, zaključeni između apelanta Đurđevića, kao zakupca i tuženog, kao zakupodavca, ništavi (stav I izreke presude). Tuženi je obavezan da apelantu Đurđeviću na ime neosnovano isplaćene zakupnine od aprila 1996. godine do septembra 2003. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka (stav II izreke presude). Najzad, odbijen je (stavom III izreke presude) kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata Grublješića i Šipke u dijelu kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime neosnovano plaćene zakupnine za period od aprila 1996. godine do septembra 2003. godine isplati označeni iznos.
7. Na osnovu uvida u predmetne ugovore o zakupu, Osnovni sud je utvrdio da su njima uređeni međusobni odnosi između apelanta Đurđevića (kao zakupca) i tuženog (kao zakupodavca) a u pogledu rekonstrukcije postojećeg objekta „Tombola“, vlasništvo zakupodavca, dogradnja i promjena namjene navedenog objekta, izgradnja ljetne bašte, korišćenje istog po završetku radova od strane apelanta Đurđevića, odnosno da je konstatovan završetak radova, izvršen konačni obračun uloženih sredstava, te regulisan način plaćanja zakupnine u vezi sa uloženim sredstvima u rekonstrukciju i dogradnju.
8. Nadalje, na osnovu rješenja SO-e Banjaluka od 26. jula 1995. godine utvrđeno je da je u predmetu dodjele gradskog građevinskog zemljišta produžen zakup tuženom, te odobrena dogradnja postojećeg poslovnog prostora, promjena njegove namjene i natkrivanje ljetne bašte, i to na bliže označenom zemljištu koje je upisano kao društvena svojina sa pravom korišćenja bliže označenih lica, te sa stvarnim pravom korišćenja Opštine Banjaluka, te da je dodjela zemljišta privremenog karaktera. Na osnovu ugovora o zakupu od 12. februara 1996. godine utvrđeno je da je on zaključen između Opštine Banjaluka, putem Zavoda za izgradnju, i tuženog, a prema kom je zakupodavac, Grad Banjaluka, dao u zakup tuženom kao zakupcu predmetno zemljište, društvena svojina, radi izgradnje privremenog poslovnog objekta.
9. Na osnovu ugovora o kupoprodaji koje su zaključili apelanti tokom 2003. godine, u svojstvu kupaca, sa označenim licima, kao prodavcima, utvrđeno je da su apelanti postali suvlasnici u odgovarajućem suvlasničkom dijelu označenih nepokretnosti.
10. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je predmet ugovora o zakupu zemljište koje je dodijeljeno tuženom radi izgradnje privremenog poslovnog objekta, pa da se, shodno članu 17 stav 4 i članu 22 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 29/94, 23/98 i 5/99), radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu. Osnovni sud je utvrdio da takvim zemljištem, a shodno čl. 4 i 6 Zakona o građevinskom zemljištu, upravlja opština, pa da su, shodno članu 10 istog zakona, te članu 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), predmetni ugovori o zakupu ništavi i da je na strani tuženog došlo do neosnovanog obogaćenja. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a pozivajući se na čl. 104 i 210 ZOO-a, tužbeni zahtjev apelanta Đurđevića je usvojen i tuženi je obavezan da mu, na ime neosnovanog obogaćenja, isplati označeni novčani iznos. S obzirom da su predmetni ugovori o zakupu zaključeni između apelanta Đurđevića i tuženog, Osnovni sud je zaključio da apelanti Šipka i Grublješić ne mogu da zahtijevaju da se tuženi obaveže da im na ime neosnovano plaćene zakupnine isplati označeni novčani iznos, odnosno da nisu aktivno legitimisani za isticanje takvog zahtjeva.
11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 031459 11 Gž od 16. marta 2012. godine uvažio žalbu tuženog, presudu Osnovnog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu preinačio, tako da je apelant Đurđević u cjelini odbijen sa tužbenim zahtjevom.
12. Okružni sud je istakao da je ugovor o zakupu obligacionopravni, a ne stavarnopravni odnos koji se uspostavlja između ugovornih strana. S obzirom na pravnu prirodu ugovora o zakupu, zakupodavac predaje, a zakupac preuzima i stiče pravo upotrebe ili pravo korišćenja koje, po svojoj suštini, čine samo jedno od prava svojine propisano članom 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Stoga, predmet ugovora o zakupu može da bude i tuđa stvar, a zbog čega je bez značaja da li je zakupodavac bio ovlašćen od vlasnika da na takav način raspolaže sa zakupljenom stvari i kakav je kvalitet njegovog posjeda. To je, po ocjeni Okružnog suda, predmet odnosa između zakupodavca i vlasnika stvari.
13. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je članom 586 ZOO-a regulisano da, ukoliko nije drugačije ugovoreno, zakupac može zakupljenu stvar dati u zakup ukoliko se time ne nanosi šteta zakupodavcu. U vezi s tim je ukazano da je tuženom zakupodavac bila Opština odnosno Grad Banjaluka, koja se u prvostepenom postupku nije oglašavala, a iz provedenih dokaza i navoda obje strane, proizlazi da tokom trajanja predmetnog zakupa, odnosno podzakupa nije osporavala da apelant Đurđević renovira i dograđuje objekat, te da ga koristi. Takođe, ukazano je i da je članom 588 ZOO-a regulisano da zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu kada je zakupljena stvar data u podzakup bez njegove dozvole, kada je to potrebno prema zakonu ili prema ugovoru. U konkretnom slučaju nije dokazano da je Opština Banjaluka, kao zakupodavac to učinila tuženom.
14. Nadalje, imajući u vidu da je tuženi tokom postupka isticao da je on vlasnik objekta koji je rekonstruisan, a kako je navedeno i u tački 1 predmetnog ugovora od 19. aprila 1994. godine koji je zaključio sa apelantom Đurđevićem, da u toku postupka nije vršen uviđaj na licu mjesta sa identifikacijom objekta, te s obzirom na pasivan odnos ranijih vlasnika, s obzirom da je u označenom posjedovnom listu kao posjednik naveden tuženi, odnosno u označenom posjedovnom listu SIZ stanovanja Banjaluka, da je upis izvršen 1969. godine, Okružni sud je zaključio da nije dokazano da li je objekat koji je predat u zakup po osnovu predmetnih ugovora o zakupu onaj isti koji je upisan u zemljišne knjige. U prilog navedenom ukazano je da su apelant Đurđević i tuženi zaključili predmetni ugovor o zakupu 1994. godine, na osnovu zaključka IO Banjaluka o dodjeli na privremeno korišćenje gradskog građevinskog zemljišta tuženom u cilju dogradnje i rekonstrukcije već postojećeg objekta, te da je zaključen ugovor o zakupu između Grada Banjaluka i tuženog, a zbog čega nije sporno po kom osnovu je tuženi držao predmetni poslovni prostor u trenutku kada je zaključio ugovor sa apelantom Đurđevićem. Stoga, u situaciji kada nije izvršena identifikacija nepokretnosti i utvrđena njihova pravna priroda, po ocjeni Okružnog suda upitna je primjena odredbi Zakona o građevinskom zemljištu.
15. Nadalje, imajući u vidu da su predmetni ugovori o zakupu realizovani i da apelant Đurđević obavljanjem djelatnosti ostvarivao prihode, Okružni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan i da je suprotan načelu savjesnosti i poštenja.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031459 12 Rev od 23. maja 2013. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, a zatim pravne stavove Osnovnog suda (koji je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu primjenom odredbi čl. 4, 6, 10, 17 i 22 Zakona o građevinskom zemljištu i čl. 103, 104 i 210 ZOO-a) i Okružnog suda (koji je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 586 i 588 ZOO-a). Razmatrajući revizione navode apelanata, Vrhovni sud je ukazao da je ugovorom o zakupu koji je zaključen između Opštine Banjaluka i tuženog 12. februara 1996. godine tuženom dato u zakup gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje privremenog objekta do realizacije regulacionog plana (član 17 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu). Nadalje, ukazano je da je rješenjem Skupštine Opštine Banjaluka od 26. jula 1995. godine tuženom produžen zakup, te odobrena dogradnja postojećeg poslovnog prostora i natkrivanje ljetne bašte. Predmetnim ugovorima, koji su zaključeni nakon toga, između apelanta Đurđevića i tuženog, apelant Đurđević je preuzeo obavezu investiranja dogradnje objekta tuženog uz umanjenje zakupnine za njegovo korišćenje. Slijedom navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, za valjanost ovih ugovora, a suprotno tvrdnjama apelanta, nisu relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (tj. one su relevantne u odnosu između Opštine i tuženog), a zbog čega nisu prihvaćeni revizioni navodi apelanta da je tuženi postupao nesavjesno i da je predmetnim ugovorima dao više prava nego što ih ima. S tim u vezi je ukazano i da činjenica da li je tuženi zaključivanjem predmetnih ugovora eventualno postupao suprotno ugovoru koji je zaključio s opštinom, takođe se tiče međusobnog odnosa tuženog i opštine, a ne odnosa apelanta Đurđevića i tuženog. Slijedom navedenog zaključeno je da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđivanje ništavosti predmetnih ugovora o zakupu koje je apelant Đurđević zaključio sa tuženim, a zbog čega nema mjesta ni nalogu za vraćanja zakupnine u smislu člana 104 stav 1 ZOO-a.
18. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da vraćanju date zakupnine ne bi bilo mjesta ni primjenom pravila o sticanju bez osnova iz člana 210 ZOO-a čak i da je utvrđena ništavost predmetnih ugovora o zakupu i da je do plaćanja zakupnine došlo bez valjanog pravnog osnova. U vezi s tim je ukazano da je apelant Đurđević u poslovnom objektu koji je bio predmet navedenih ugovora o zakupu obavljao djelatnost i ostvarivao zaradu, a zbog čega nije moguće izvesti zaključak da je došlo do osiromašenja na njegovoj strani. Stoga, pravilnim je ocijenjen zaključak drugostepenog suda da bi usvajanje tužbenog zahtjeva u ovom dijelu bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.
19. Činjenica da su apelanti na osnovu ugovora o kupoprodaji koje su zaključili 2003. godine ishodovali upis u zemljišnoj knjizi prava suvlasništva na nepokretnostima iz označenog zk. uloška (u koji je vršen uvid u dokaznom postupku, a u spise predmeta su uložene dvije kopije ovog zk. uloška različitog sadržaja), pri čemu je ostalo neutvrđeno da li je u tom zk. ulošku upisan i objekat koji je bio predmet navedenih ugovora o zakupu, po ocjeni Vrhovnog suda bez značaja je za ishod ovog postupka. Takođe, ukazano je i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ova činjenica u dijelu zahtjeva za povrat zakupnine ne može „dati“ aktivnu legitimaciju apelantima Grublješiću i Šipki.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U suštini apelanti, uz opširno interpretiranje osporenih presuda i tumačenje istih, tvrde da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti tvrde da Opština Banjaluka nije imala saglasnost vlasnika da daje u zakup predmetne nepokretnosti tuženom, a zbog čega ni tuženi nije imao ovlašćenje da ih daje u podzakup apelantu Đurđeviću. U vezi s tim ukazuju na rješenje Opštine Banjaluka od 26. jula 1995. godine u kom je označeno trajno pravo korišćenja zemljišta u korist navedenih lica, a ne navodi se da ova lica ustupaju trajno ili privremeno pravo korišćenja zemljišta i objekata Opštini Banjaluka ili tuženom. Takođe, tvrde i da nije bila potrebna identifikacija zemljišta po geometru jer ta činjenica nije ni bila sporna. Po njihovom mišljenju, pogrešan je i zaključak Vrhovnog suda da apelanti Grublješić i Šipka nisu mogli imati svojstvo stranke u postupku ukazujući s tim u vezi na član 109 ZOO-a. S obzirom da su ugovorima koji su zaključeni 2003. godine sa licima koja su bila upisana kao nosioci prava raspolaganja na predmetnom zemljištu stekli suvlasništvo, oni imaju pravo i da traže povrat plaćane zakupnine za nepokretnosti koje je bez saglasnosti prethodnih nosilaca prava raspolaganja tuženi izdao u zakup apelantu Đurđeviću. Po njihovom mišljenju Okružni i Vrhovni sud su morali potvrditi prvostepenu presudu u dijelu u kom je utvrđena ništavost ugovora o zakupu a da u dijelu koji se odnosio na restituciju odbiju tužbeni zahtjev ili da Vrhovni sud u ovom dijelu ukine drugostepenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Nadalje, apelanti ne osporavaju da tuđa stvar može biti predmet zakupa, ali uz uslov da titular prava vlasništva na stvari to pravo prenese na drugo lice. Po njihovom mišljenju, ugovor o zakupu koji zaključi to drugo lice na koje nije prenijeto ovlašćenje da to može učiniti je ništav. Apelanti tvrde da tuženi nije imao dokaz o saglasnosti vlasnika predmetnih nepokretnosti da opština preuzme njihovo izdavanje u zakup, pa da zbog toga opština iste nije mogla izdati u zakup tuženom, odnosno da tuženi nije mogao da ih izda u zakup apelantu Đurđeviću. Najzad, apelanti su zatražili da im se zbog dugog trajanja postupka i, kako navode, donošenja nezakonitih odluka po proteku razumnog roka, te imajući u vidu do sada nastale troškove postupka za zastupanje u znatnom iznosu, dosudi po 3000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.
23. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje kod razloga datih u svojoj odluci koja je u cjelini potvrđena i presudom Vrhovnog suda, a zbog čega tvrdnje apelanata smatra neosnovanim.
24. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je nakon provedenog postupka donio presudu 8. decembra 2010. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta Đurđevića, da je Okružni sud presudom od 16. marta 2012. godine ovu odluku preinačio, te da je Vrhovni sud, odlučujući po reviziji apelanata istu odbio kao neosnovanu. Osnovni sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koja su se apelanti pozvali.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Kad se stvari mogu dati u podzakup Član 586.
(1) Ukoliko nije drugačije ugovoreno, zakupac može zakupljenu stvar dati u zakup drugome (podzakup) ili mu je po kom drugom osnovu predati na upotrebu, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu.
(2) Zakupac jamči zakupodavcu da će podzakupac upotrebljavati stvar prema ugovoru o zakupu.
Otkaz zbog nedozvoljenog podzakupa Član 588.
Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako je zakupljena stvar dana u podzakup bez njegove dozvole, kada je ova prema zakonu ili prema ugovoru potrebna.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 031459 12 Rev od 23. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori o zakupu i shodno tome da im se isplati ono što su platili na ime zakupnine po navedenim ugovorima, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Apelanti u suštini tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te zbog činjenice da im je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. -U odnosu na osporene presude
36. Apelanti najprije tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
37. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je kao nesporno utvrđeno, a što ni apelanti ne dovode u pitanje, da je tuženi na osnovu odluke i ugovora o zakupu zaključenog sa Gradom Banjaluka držao u zakupu označeno gradsko građevinsko zemljište, te da je prema navedenim dokumentima, stekao pravo da izvrši rekonstrukciju i adaptaciju privremenog poslovnog objekta i izgradi ljetnu baštu, u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Nadalje, što ni apelanti ne osporavaju, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je tuženi navedeno zemljište i objekat izdao u podzakup apelantu Đurđeviću, koji je investirao sredstva, objekat koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, te zakupninu plaćao tuženom prema utvrđenom dogovoru uz srazmjerno uračunavanje uloženih sredstva. Shodno navedenom, a suprotno tvrdnjama apelanta, ne može se zaključiti da je tuženi na apelanta Đurđeviđa zaključenjem predmetnih ugovora prenio više prava nego što ih je sam imao, a na čemu su apelanti i u toku postupka kao i u apelaciji zasnivali tvrdnje o ništavosti predmetnih ugovora o zakupu. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda, što ni apelanti ne osporavaju, proizlazi da Grad Banjaluka kao zakupodavac građevinskog zemljišta, tuženom kao zakupcu tokom trajanja predmetnog zakupa, odnosno podzakupa nije osporavao da apelant Đurđević renovira i dograđuje objekat, te da ga koristi, odnosno nije otkazao ugovor o zakupu tuženom zbog činjenice da je predmetno zemljište izdano u podzakup apelantu Đurđeviću. Takođe, ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji, apelanti nisu tvrdili da su označena lica, kao nosioci prava korišćenja na predmetnom zemljištu, od kojih su ga oni kupili 2003. godine osporavali ili tražili poništenje kako ugovora o zakupu koji je zaključio Grad Banjaluka sa tuženim, tako i predmetnih ugovora o zakupu zaključenih između apelanta Đurđevića i tuženog. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak Okružnog i Vrhovnog suda da su odredbe Zakona o građevinskom zemljištu relevantne za raspravljanje odnosa između Grada Banjaluka i tuženog, ali ne i za raspravljanje odnosa između apelanta Đurđevića i tuženog po predmetnim ugovorima o zakupu. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ugovorima o kupoprodaji zaključenim tokom 2003. godine apelanti stekli suvlasničke dijelove na predmetnom građevinskom zemljištu, ali da u postupku nije utvrđen i pravni status objekta koji je iznajmljen apelantu Đurđevću. Naime, apelanti ni u apelaciji ne osporavaju da je tačkom 1 Ugovora o zakupu iz 1994. godine bilo određeno da je objekat vlasništvo tuženog, da su kao posjednici zemljišta od 1969. godine bili uknjiženi tuženi, odnosno SIZ stanovanja, a da u postupku nikad nije izvršena identifikacija objekata uviđajem na licu mjesta kako bi se i utvrdilo da li je objekat koji je predat u podzakup onaj isti koji je i upisan u zemljišnu knjigu. Pri tom, a kako je ukazano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u spis su uložene dvije kopije relevantnog zk. izvatka, ali različitog sadržaja.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da su Vrhovni i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje pa da su na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
41. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani -U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
42. Apelanti tvrde i da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog dugog trajanja postupka i, kako navode, donošenja nezakonitih odluka po proteku razumnog roka. a)Relevantni principi
43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
44. Apelanti su u predmetnom postupku podnijeli tužbu Osnovnom sudu 11. decembra 2003. godine, a postupak je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 23. maja 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi devet godina, pet mjeseci i 12 dana.
a)Analiza razumnosti trajanja postupka
45. U postupku pred redovnim sudovima apelanti su tražili da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori o zakupu, te da se tuženi obaveže da im nadoknadi ono što su platili na ime zakupnine po ovim ugovorima. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su tužbom apelanata pokrenuta naročito složena pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.
46. Nadalje, iz dokumenta predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora na apelaciju, ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka. Naime, niti jedan od sudova u svom odgovoru na apelaciju nije se osvrnuo na navode apelanata o dužini trajanja postupka.
47. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu (konkretno iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda) proizlazi da je po tužbi koju su apelanti podnijeli 11. decembra 2003. godine, pripremno ročište održano 17. novembra 2008. godine, tj. nakon nepunih pet godina od podnošenja tužbe, te da je prvostepena presuda donijeta nakon sedam godina od podnošenja tužbe. U odgovoru na apelaciju, a kao što je već i ukazano u ovoj odluci, Osnovni sud se nije izjašnjavao o tvrdnjama o dužini trajanja postupka niti je s tim u vezi ponudio bilo kakav razlog ili obrazloženje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud o žalbi tuženog na prvostepenu presudu odlučio za nešto više od jedne godine, a Vrhovni sud o izjavljenoj reviziji apelanata takođe za nešto više od jedne godine.
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud, međutim, iako su Okružni sud i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u relativno primjerenim rokovima, cijeneći trajanje postupka u cjelini smatra da je trajanju postupka od devet godina, pet mjeseci i 12 dana, u predmetu koji se ne može ocijeniti kao naročito složen, kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da su apelanti doprinijeli trajanju postupka, te u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretizovanja objektivnih razloga od sudova, u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud, pred kojim je postupak trajao sedam godina.
49. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
50. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, te zbog troškova dodijeli iznos od po 3000,00 KM.
51. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
53. S obzirom na to da je postupak trajao devet godina, pet mjeseci i 12 dana, Ustavni sud nalazi da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti ukupan iznos od 1.350,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
54. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdnje o povredi ovog prava apelanti zasnivaju na identičnim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Nediskriminacija
55. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da su navodi o apelanata o povredi ovih prava već ispitani u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani, a apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da se radi o diskriminaciji, niti to proizlazi iz predočenih dokumenta, Ustavni sudu smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima trajao preko devet godina, a što ne može biti opravdano propustom stranaka, kao ni složenošću predmeta, već je isključivo posljedica načina na koji je Osnovni sud vodio postupak.
57. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
58. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o apelanata o povredi ovih prava već ispitani i zaključeno je da su neosnovani, a apelanti osim paušalnog navoda o povredi prava iz člana 14 Evropske konvencije, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da se radi o diskriminaciji, niti to proizlazi iz predočenih dokumenta.
60. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman