Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/16 (H. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2886/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2886/16, rješavajući apelaciju Hilme Pljevljaka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hilme Pljevljaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 344313 15 Rsž od 27. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Hilmo Pljevljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 344313 15 Rsž od 27. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plata sa naknadom za minuli rad sa pripadajućim doprinosima i za isplatu naknade za godišnji odmor za 2010., 2011. i 2012. godinu u određenom novčanim iznosima i za određeni vremenski period. Naime, utvrđeno je da je predmet spora zahtjev apelanta, kao zaposlenika tuženog KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), za isplatu razlika plata i naknada iz radnog odnosa između pripadajućih iznosa po Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede KS (u daljnjem tekstu: Kantonalni kolektivni ugovor) i primljenih iznosa plata i naknada za određeni vremenski period.
U toku postupka je utvrđeno da apelant smatra da mu tražene plate i naknade pripadaju po koeficijentu složenosti iz Pravilnika o platama zaposlenika tuženog od 7. aprila 2009. godine, upućujući na V grupu složenosti i koeficijent 3. Kako je Pravilnik tuženog od aprila 2009. godine poništen Odlukom Uprave tuženog od 10. septembra 2009. godine, to je sud zaključio da se poništeni Pravilnik sa određenom sistematizacijom ne može koristiti u predmetnom sporu apelanta, zbog čega se neprihvatljivim pokazuju svi navodi apelanta isticani u tom smislu. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev u dosuđenim iznosima koje je utvrdio prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka po obračunu vršenom prema odredbama Kantonalnog kolektivnog ugovora koristeći koeficijent grupe složenosti poslova III sa koeficijentom složenosti poslova 2 (naime, utvrđeno je da primjena povoljnijeg prava u skladu sa relevantnom odredbom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, u konkretnom slučaju podrazumijeva da zaposlenik ima pravo na obračun plate u skladu sa najnižim koeficijentom koji je predviđen Kantonalnim kolektivnim ugovorom za tu grupu poslova, u ovom slučaju koeficijent 2, dok ovo načelo ne podrazumijeva i primjenu najpovoljnijeg koeficijenta predviđenog za tu vrstu složenosti poslova, u ovom slučaju 2,5, koji bi se mogao primijeniti samo ukoliko je to utvrđeno ugovorom o radu ili internim aktima poslodavca). Isto tako, konstatovano je da takav pravni stav prvostepeni sud zasniva na utvrđenju da je Pravilnik tuženog sa sistematizacijom, prema kojoj vozač motornog vozila stručne spreme VK ili KV spada u V grupu sa koeficijentom 3, stavljen van snage, pa da apelantu pripada plata i ostale naknade po Kantonalnom kolektivnom ugovoru. Imajući u vidu činjenicu da je Pravilnik tuženog stavljen van snage i kao takav neprimjenjiv, sud je zaključio da se na apelanta ima primijeniti koeficijent III grupe u koju su svrstani vozači motornih vozila, a ne V grupe, kako to on traži, ali bez valjane osnove, jer kada nema sistematizacije radnih mjesta, odnosno pravilnika koji određuje stepen složenosti poslova vozača motornih vozila, u takvoj situaciji je jedino primjenjiv koeficijent III grupe u koju su svrstani vozači motornih vozila. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman