Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2979/16 (A. Č., M. P. i A. H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Lišavanje slobode
- Pritvor
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2979/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2979/16, rješavajući apelaciju Alena Čengića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Čengića, Mehmeda Puškića i Adnana Hadžibajrića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine, 09 0 K 023702 16 Kž 6 od 10. juna 2016. godine i 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. juna 2016. godine, 09 0 K 023702 16 Kv 9 od 30. maja 2016.
godine i broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 4. maja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alen Čengić, Mehmed Puškić i Adnan Hadžibajrić (u daljnjem tekstu: apelanti, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant) iz Sarajeva, koji se trenutno nalaze u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo), koje zastupaju - prvoapelanta: Senka Nožica, Nermin Vila i Nermin Mulalić, advokati iz Sarajeva, a drugoapelanta i trećeapelanta: Senka Nožica i Nermin Vila, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine, 09 0 K 023702 16 Kž 6 od 10. juna 2016. godine i 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. juna 2016. godine, 09 0 K 023702 16 Kv 9 od 30. maja 2016. godine i broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 4. maja 2016. godine. Apelanti su također podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio sljedeće: „ [D]o donošenja konačne odluke Ustavnog suda [...] po ovoj apelaciji nalaže se Kantonalnom sudu [...] i Kazneno popravnom zavodu Sarajevo da izvrše puštanje iz pritvora optuženih/apelanata [...] bez odlaganja odmah po prijemu odluke Ustavnog suda [...], koje bi važilo do donošenja eventualno drugačije odluke sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda [...].“ Apelanti su 23. augusta 2016. godine dostavili Ustavnom sudu dodatnu dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su u periodu od 21. od 27. jula 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je dopisom od 4. augusta 2016. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi informaciju da li se apelanti još uvijek nalaze u pritvoru i, ukoliko se nalaze, po kojem osnovu. Kantonalni sud je dopisom od 17. augusta 2016. godine obavijestio Ustavni sud da se apelanti nalaze u KPZ Sarajevo na izdržavanju mjere pritvora po Rješenju tog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. augusta 2016. godine i da im pritvor može trajati do 4. oktobra 2016. godine ili do nove odluke Suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice
6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Tužilaštvo 1. aprila 2016. godine podiglo Optužnicu broj T09 0 KTK 0076532 14 protiv apelanata i još osam poimenično navedenih optuženih, i to protiv prvoapelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi stava 1. KZFBiH, ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa članom 54. istog zakona, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH, teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a) KZFBIH i organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH, te da je sam počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH i krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 28. i članom 32. istog Zakona, kao i da su apelant i optuženi S. D., odnosno apelant i optuženi K. E., počinili krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. KZFBIH u vezi sa članom 31. istog zakona. Nadalje, proizlazi da je protiv drugoapelanta i trećeapelanta (i još četiri poimenično navedene osobe) predmetna optužnica podignuta zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi stava 1. KZFBiH. Također, proizlazi da je Tužilaštvo uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje pritvora, između ostalih, i prema apelantima, iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Pored toga, proizlazi da je navedena optužnica potvrđena rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kps 2 od 4. aprila 2016. godine, nakon čega je spis predmeta dostavljen vanraspravnom vijeću Kantonalnog suda radi odlučivanja o produženju mjere pritvora.
7. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, Kantonalni sud je donio rješenje 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 4. aprila 2016. godine kojim se apelantima (i još trojici optuženih: V. A, J. K. i N. Ć.) „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca, koji prema ovom rješenju može trajati do 04.06.2016. godine ili do nove odluke suda. Žalba na rješenje ne zadržava izvršenje“.
8. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je pred Kantonalnim sudom 4. aprila 2016. godine održano ročište na kojem su se apelanti i njihovi branitelji izjasnili o prijedlogu Tužilaštva. Kantonalni sud je u obrazloženju tog rješenja ocijenio da postoji osnovana sumnja da su apelanti (i drugi optuženi) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, te da u odnosu na prvoapelanta (i optuženog N. Ć.) postoje razlozi za produženje pritvora propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, a da u odnosu na sve apelante (i ostale optužene) postoje i razlozi za produženje pritvora propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a. Međutim, ocijenio je da u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta (kao i optužene J. K. i V. A.) ne postoje razlozi za produženje pritvora propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a.
9. Branitelji apelanata (i ostalih optuženih) su podnijeli žalbe protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023 702 16 Kž 4 od 21. aprila 2016. godine kojim se „žalbe branitelja [prvoapelanta i trećeapelanta] djelimično uvažavaju i rješenje Kantonalnog suda [...] broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 04.04.2016. godine se ukida, a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, navedeno rješenje se ukida i u odnosu na optužene [drugoapelanta, V.A, J.K. i N.Ć.] pa se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.“
10. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda proizlazi da prvoapelant u žalbi nije osporavao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, već da je postojanje ovog pritvorskog razloga osporeno isključivo žalbama branitelja trećeapelanta (i optuženih J. K. i N. Ć.). Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da ti žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja u tom dijelu. Vrhovni sud je ocijenio da žalbenim prigovorima branitelja prvoapelanta (i branitelja optuženog N. Ć.), kojima je osporeno postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno žalbenim prigovorima branitelja apelanta (i branitelja optuženih V. A, J. K. i N. Ć.) kojima je osporeno postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja i u tom dijelu. Nasuprot tome, Vrhovni sud je konstatirao da je žalbama branitelja prvoapelanta i trećeapelanta osnovano ukazano da je prvostepeni sud u prvostepenom rješenju, prilikom ocjene postojanja uvjeta za produženje pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, propustio dati razloge o tome da li i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanata i drugih optuženih na slobodu odnosno da je u pogledu navedenog izostala analiza okolnosti relevantnih za trenutnu situaciju u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da u pogledu tog zakonom propisanog uvjeta za produženje pritvora pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, te je primjenom procesnog instituta beneficium cohaesionis uzeo da žalbe branitelja drugoapelanta i ostalih optuženih sadrže prigovore u istom pravcu, pa je na osnovu odredbe člana 337. stav 3. ZKP-a donio odluku kao u dispozitivu.
Osporena rješenja
11. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 4. maja 2016. godine kojim se apelantima (i drugim optuženim) „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati do 04.06.2016. godine ili do nove odluke suda. Žalba na rješenje ne zadržava izvršenje“.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovo razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelanti (i drugi optuženi) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i ocijenio da postojanje ovog općeg pritvorskog razloga proizlazi iz brojnih dokaza (materijalnih dokaza, rezultata posebnih istražnih radnji, iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka i dr.) dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i na osnovu tih dokaza, utvrđenih činjenica i okolnosti, o čemu se detaljno izjasnio i opisao iz kojih je to dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su prvoapelant (kao organizator grupe za organizirani kriminal), te drugoapelant, trećeapelant i drugi optuženi (kao članovi te grupe) počinili činjenično opisane krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret (str. 4-69. navedenog rješenja).
13. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovo razmotrio i pitanje da li u odnosu na apelante i ostale optužene postoje posebni pritvorski razlozi propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP. Kantonalni sud je tako zaključio da u odnosu na apelante i druge optužene nisu ispunjeni svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, odnosno da ne postoje konkretne okolnosti koje bi ukazivale da će puštanje na slobodu apelanata i drugih optuženih rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Također, Kantonalni sud je ocijenio da u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta (i optužene V. A. i J. K.) nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a.
14. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da su uvjeti za produženje pritvora iz osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a ispunjeni u odnosu na prvoapelanta (i optuženog N. Ć.), te da su u odnosu na apelante (i ostale optužene) ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
15. U vezi sa zaključkom da u prvoapelantovom slučaju postoji pritvorski razlog iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Kantonalni sud je konstatirao da iz sadržaja dokaza elaboriranih u obrazloženju rješenja i njima utvrđenih činjenica i okolnosti jasno proizlazi osnovana sumnja da je prvoapelant kao organizator grupe, koristeći se svojim položajem prokuriste privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, svojim novcem i položajem moći, izdavao naredbe ostalim optuženim kao članovima grupe koje su oni u potpunosti izvršavali. Navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, nesumnjivo ukazuje na prvoapelantovu sposobnost utjecaja na postupke osoba koje su izvršavale njegove naredbe, odnosno na ostale optužene kao članove grupe. Zaključio je da navedeno treba dovesti u vezi s činjenicom da iz iskaza svjedoka i materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 70-71. rješenja) proizlazi da su pojedini optuženi (optuženi V. A.) i dalje zaposleni kod prvoapelanta kao organizatora grupe, te da se pomenuti optuženi kao član grupe nalazio u bliskim odnosima sa prvoapelantom. Također, Kantonalni sud je ocijenio da iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka (pobliže navedenih na strani 71. obrazloženja rješenja) proizlazi da su svjedoci S. H, S. S. i A. B također zaposleni kod apelanta. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je u narednom periodu potrebno u svojstvu svjedoka saslušati i osobu po imenu „Mirsada“ koja obavlja poslove šefa restorana „Park prinčeva“ na okolnost povezanosti u poslovanju tog restorana i privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo - Poslovna jedinica hotel „Holiday Resort“ Sarajevo u vrijeme kada je ono koristilo prostorije stečajnog dužnika u odnosu na koju osobu je na osnovu rezultata provedenih posebnih istražnih radnji utvrđeno da je bila jedan od najbližih saradnika prvoapelanta i osoba od posebnog povjerenja. Dakle, imajući u vidu da se prvoapelant sumnjiči da je organizator grupe i da se u postojećoj hijerarhijskoj organizaciji grupe nalazi u dominantnom položaju u odnosu na drugoapelanta, trećeapelanta i ostale optužene, kao i činjenicu da kao vlasnik restorana „Park prinčeva“ i suvlasnik kladionica „Palmas“ i „Max Bet“ i dalje zapošljava pojedine svjedoke i optužene kao članove grupe, osiguravši im na taj način sredstva za egzistenciju i time osiguravajući sebi superioran položaj, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi prvoapelant utjecajem na ostale optužene i svjedoke mogao ometati daljnji tok vođenja ovog krivičnog postupka.
16. Također, u odnosu na ovaj posebni pritvorski razlog u odnosu na prvoapelanta, Kantonalni je istakao da je iz rezultata do sada provedenih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP-a proizlazi da prvoapelant, koristeći se svojom pozicijom, novcem i poznanstvima u strukturama vlasti BiH, pokušava izvršiti utjecaj na odgovorne osobe zaposlene u nadležnim organima s ciljem ishodovanja povoljnijih odluka u postupcima koji se vode pred tim organima koji su u vezi s predmetnim krivičnim postupkom, naročito kada je riječ o krivičnom djelu porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da je prvoapelant pokazao visok stepen upornosti i bezobzirnosti u svojim pokušajima. Naime, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da iz rezultata navedenih posebnih istražnih radnji proizlazi da je prvoapelant pomoću svojih poznanstava i novca pokušao da radi ishodovanja za sebe povoljnije sudske odluke izvrši utjecaj na postupanje sudije Općinskog suda u Sarajevu u privrednom sporu koji se pred tim sudom vodi povodom tužbe privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju protiv privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo radi ništavosti ugovora o zakupu, na osnovu kojeg je prvoapelant kritične prilike ušao u posjed hotela nad kojim se provodi stečajni postupak. Pri tome, Kantonalni sud se detaljno izjasnio (strana 72. rješenja) i opisao iz kojih je konkretno konverzacija izveo taj zaključak. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da iz sadržine dokaza (materijalnih dokaza i iskaza svjedoka eleboriranih na str. 73. i 74. rješenja) proizlazi opravdana bojazan da će prvoapelant, boravkom na slobodi, utjecati i na postupak prodaje tog hotela koji se ima provesti u skladu sa odlukom Odbora povjerilaca stečajnog dužnika u narednih 90 dana, konstatirajući, između ostalog, da iz tih dokaza proizlazi da je apelant već pokušao da izvrši utjecaj na stečajnog upravnika i privremenog stečajnog upravnika. Također, Kantonalni sud je zaključio da iz sadržaja dokaza (navedenih na str. 74. obrazloženja rješenja) da je prvoapelant pokušao da izvrši utjecaj i na odgovorne osobe u Upravi za indirektno oporezivanje. Pored toga, zaključio je da iz iskaza svjedoka (navedenih na strani 74. rješenja) proizlazi spremnost prvoapelanta da se, pored poznaničko-prijateljskih veza u strukturama vlasti u BiH, koristi i medijima kako bi manipulirao javnošću s ciljem ostvarivanja prava da raspolaže imovinom hotela nad kojim se sprovodi stečajni postupak. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da će prvoapelant, koristeći se svojim položajem, novcem, i poznanstvima u strukturama vlasti utjecati, kako na druge pripadnike grupe za organizirani kriminal, tako i na druge osobe - svjedoke, ali i na ovlaštene službene osobe koje postupaju u postupcima koji se vode pred nadležnim organima koji se odnose na dalje poslovanje privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo čiji je prokurista prvoapelant.
17. U vezi sa odlukom da u odnosu na apelante i druge optužene postoji pritvorski razlog iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je imao u vidu krivična djela koja se apelantima i drugim optuženim stavljaju na teret i visinu zaprijećenih kazni. Pri tome je imao u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su prvoapelant kao organizator grupe, te ostali optuženi kao pripadnici grupe u vremenskom periodu od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine, koristeći prostorije privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju, te druge resurse i kapacitete hotela, počinili niz krivičnih djela, ometajući na taj način provođenje stečajnog postupka nad navedenim hotelom, s ciljem pribavljanja imovinske koristi, što je proizašlo iz iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka. Navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje na spremnost prvoapelanta kao organizatora, kao i na spremnost ostalih optuženih kao pripadnika grupe, za što postoji osnovana sumnja, da u kontinuitetu vrše krivičnopravne radnje koje su opisane u dispozitivu potvrđene optužnice, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, zbog čega postoji opravdana bojazan da bi oni nastavili s vršenjem krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći takva kazna, naročito uzme li se u obzir da se svi optuženi međusobno poznaju i da su svojim zajedničkim djelovanjem omogućili i sami, po naredbi prvoapelanta, izvršili određena krivična djela.
18. Kantonalni sud je ocijenio da je prethodno navedeno potrebno dovesti u vezu s činjenicom da su optuženi V. A. i A. S. (kako se osnovano sumnja), zajedno s tadašnjim zaposlenicima privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo - poslovna jedinica hotel Holiday Resort, i nakon što su bili primorani napustiti prostorije privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju u skladu sa zaključkom Općinskog suda od 29. maja 2015. godine, postupajući po naredbi prvoapelanta kao organizatora grupe, 24. jula 2015. godine predvodili bivše zaposlenike i nasilno ih uvodili u prostorije navedenog privrednog društva, što je potvrđeno iskazima poimenično navedenih optuženih i svjedoka koji su dovedeni u međusobnu vezu. Također, u odnosu na prvoapelanta kao organizatora grupe, Kantonalni sud je naglasio da je on, koristeći se svojim položajem poznatog privrednika, svojim novcem i svojim poznanstvima u strukturi vlasti u BiH pokušao stupiti u kontakt s odgovornim osobama u nadležnim organima BiH (pobliže navedenim na str 77. rješenja), što je dokumentirano i u prethodno citiranim telefonskim razgovorima i potvrđeno iskazima navedenih svjedoka s ciljem ishodovanja povoljnijih odluka pomenutih organa koje su od značaja i za vođenje predmetnog krivičnog postupka. Pri tome, Kantonalni sud je ponovio da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da je prvoapelant pokazao izrazito visok stepen upornosti u vršenju krivičnih djela. Ovo naročito imajući u vidu da je 17. decembra 2015. godine Odbor povjerilaca privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju donio odluku o prodaji hotela putem neposredne pogodbe u roku od 90 dana. Dovodeći ovu činjenicu u vezu s nastojanjima prvoapelanta da proda hotel potencijalnim investitorima što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, potvrđeno iskazom svjedokinje S. F., potkrijepljenim rezultatima posebnih istražnih radnji, te sa prvoapelantovim konstantnim pokušajima da vezama u strukturama vlasti i novcem utječe na postupke pred nadležnim organima koji stoje u vezi sa imovinom hotela kao stečajnog dužnika, taj sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da će prvoapelant ponoviti krivično djelo utječući i ometajući postupak prodaje hotela s ciljem pribavljanja koristi za sebe. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da, uzimajući u obzir činjenicu da prvoapelant i dalje zapošljava određene pripadnike grupe osiguravajući im na taj način egzistenciju, te kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da su ostali optuženi u kritičnom periodu u potpunosti postupali po naredbama prvoapelanta, pa s obzirom na njegov dominantan položaj i podređeni položaj ostalih optuženih koji su demonstrirali visok stepen upornosti i dosljednosti u počinjenju predmetnih krivičnih djela, u konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da bi svi optuženi boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža.
19. Kantonalni sud je prilikom odlučenja ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera, u smislu člana 137. stav 2. ZKP-a, apelantima i ostalim optuženim umjesto mjere pritvora, pa i mjere zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, ali je došao do zaključka da se isti cilj ne bi mogao ostvariti nekom blažom mjerom, imajući u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela i način izvršenja za koja se apelanti i drugi optuženi osnovano sumnjiče da su ih počinili. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja u smislu člana 151. stav 1. ZKP-a.
20. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda žalbe su podnijeli Tužilaštvo, te branitelji apelanata (i drugih optuženih). Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine kojim se: “[Ž]albe branitelja [apelanata i drugih optuženih] se odbijaju kao neosnovane, a žalba [Tužilaštva] se uvažava, pa se ukida rješenje Kantonalnog suda [...] broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 04.05.2016. godine i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.“
21. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda proizlazi da je isključivo žalbama branitelja trećeapelanta (i optuženih J. K. i V. A.) osporeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora i da je taj sud zaključio da njihovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja u tom dijelu.
22. Vrhovni sud je nadalje u obrazloženju rješenja, nasuprot žalbenim navodima branitelja prvoapelanta, ocijenio da je Kantonalni sud u pobijanom rješenju dao dovoljne razloge u prilog svom zaključku da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi prvoapelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak, koje je i taj sud ocijenio opravdanim za donošenje takvog zaključka. Pri tome, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da okončanje istrage ni u kom slučaju nije okolnost zbog koje je mogućnost ometanja krivičnog postupka eliminirana, te da je utjecaj na svjedoke ili vještake, odnosno bilo koji oblik ometanja krivičnog postupka, sasvim moguć i u fazi glavnog pretresa. Također, u odnosu na žalbene prigovore branitelja prvoapelanta da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je u narednom periodu potrebno saslušati još jednog svjedoka, a da se radi o svjedoku Mirsadu Plavčiću koji je saslušan 23. novembra 2015. godine, Vrhovni sud je konstatirao da ti žalbeni progovori ne dovode u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, iako je nesporno da je taj svjedok saslušan navedenog datuma. Vrhovni sud je pored toga ukazao da se prvostepeni sud konkretno pozvao na dokaze koji potvrđuju osnovanu sumnju da je prvoapelant veoma uporno i istrajno pokušavao da izvrši utjecaj na pripadnike pravosuđa, kao i organe uprave na različitim nivoima, a da se niti jedan od tih dokaza ne osporava žalbom. Svi ti razlozi, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na ozbiljan rizik da će prvoapelant i u nastavku krivičnog postupka pokušati da utječe na njegov tok. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da, nasuprot žalbenim navodima kojima se tvrdi da hotel više nije u državnom vlasništvu i da je nejasno kako bi prvoapelant mogao utjecati na postupak njegove prodaje, iz same žalbe zapravo proizlazi da postupak prodaje hotela još nije okončan, što znači da nije došlo do promjene vlasništva. Vrhovni sud je ukazao da ista argumentacija vrijedi i u pogledu sličnih žalbenih prigovora koji su izneseni u dijelu žalbe kojim se pobija postojanje uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
23. Vrhovni sud je dalje konstatirao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja, nasuprot žalbenim navodima, dao određene i jasne razloge iz kojih proizlazi da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora prema apelantima (i drugim optuženim) iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Pri tome, Vrhovni sud je konstatirao da iz obrazloženja pobijanog rješenja, suprotno žalbenim prigovorima prvoapelanta, jasno proizlazi da je za istog individualizirano postojanje uvjeta za produženje pritvora iz navedenog pritvorskog razloga. Također, Vrhovni sud je, suprotno žalbenim prigovorima, zaključio da ranija osuđivanost nije conditio sine qua non za produženje pritvora po osnovu navedene zakonske odredbe. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da, nasuprot žalbenim prigovorima branitelja trećeapelanta, okolnost da je izuzeta finansijska dokumentacija vezana za poslovnu djelatnost firme „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo i da time više nije dostupna trećeapelantu i drugim optuženima, nije dovela u pitanje zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora trećeapelantu iz navedenog pritvorskog osnova jer se takav zaključak zasniva na drugim razlozima koji se žalbom ne osporavaju. Dalje, Vrhovni sud je, nasuprot navodima drugoapelanta, zaključio da iz obrazloženja pobijanog rješenja i ne proizlazi da se bilo ko od optuženih, pa tako i drugoapelant, dovodi u vezu s radnjama za koje se ne tereti, već da je sasvim jasno razgraničeno o kojim optuženim se u odnosu na pojedina krivična djela radi. Također, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da drugoapelant nije bio zaposlenik preduzeća „Holiday Resort“, ali da je iz dijela obrazloženja pobijanog rješenja koji se odnosi na postojanje općeg uvjeta za pritvor sasvim jasno na koji način je on djelovao (u dogovoru sa ostalim članovima grupe i po nalogu prvoapelanta) nezavisno od toga što formalno nije bio zaposlen u pomenutom preduzeću. Što se tiče okolnosti koje se odnose na lične i porodične prilike drugoapelanta na koje je ukazao u žalbi (da je dobitnik ratnog odlikovanja i demobilisani borac koji je 100% invalid), Vrhovni sud je ocijenio da nisu od utjecaja na odluku o produženju pritvora. U vezi sa žalbenim navodima branitelja drugoapelanta i trećeapelanta da se prvostepeni sud u obrazloženju rješenja u odnosu na predmetni pritvorski razlog jedino bavio mogućnošću ponavljanja krivičnog djela organiziranje otpora, za koje krivično djelo se oni ne terete, Vrhovni sud je konstatirao da su na pogrešan način od strane istih tumačeni navodi iz pobijanog rješenja u tom dijelu. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je ovo krivično djelo navedeno samo kao primjer djela za koje se može izreći kazna od tri godine, a da se ne radi o tome da se prvostepeni sud bavio mogućnošću ponavljanja nekog određenog ili pretpostavljenog krivičnog djela, niti se to zahtijeva zakonskom odredbom o kojoj je riječ, već se radi o utvrđivanju postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, o čemu je prvostepeni sud dao dovoljne i prihvatljive razloge koji postoje u odnosu na sve optužene kao pripadnike organizirane grupe kojom je rukovodio prvoapelant.
24. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio da je žalbom Tužilaštva osnovano prigovoreno da Kantonalni sud u dijelu pobijanog rješenja kojim nije prihvatio produženje pritvora apelantima i ostalim optuženim prema članu 146. stav 1. tačka d) ZKP-a učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud, u skladu sa uputama iz ranijeg ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 21. aprila 2016. godine bio u obavezi da utvrdi da li postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i uznemiravanju javnosti u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora i da iznese razloge za svoju odluku. Međutim, Vrhovni sud je konstatirao da Kantonalni sud nije postupio na takav način, zbog čega je Vrhovni sud, pozivanjem na odredbu člana 337. stav 3. ZKP-a, donio odluku kao u dispozitivu.
25. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023 702 16 KV 9 od 30. maja 2016. godine kojim se apelantima (i drugim optuženim) „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati do 04.06.2016. godine ili do nove odluke suda. Žalba na rješenje ne zadržava izvršenje“.
26. Imajući u vidu zaključke iz Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine, Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja ponovo razmotrio samo pitanje da li u odnosu na apelante (i ostale optužene) postoji pritvorski razlog propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, zaključivši da u konkretnom slučaju u odnosu na apelante i druge optužene nisu ispunjeni svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje mjere pritvora prema navedenom zakonskom osnovu odnosno da okolnosti koje su navedene u prijedlogu Tužilaštva ne mogu biti osnov za donošenje zaključka da bi puštanje na slobodu apelanata i drugih optuženih u vrijeme donošenja predmetnog rješenja rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora. Shodno tome je odbio prijedlog za produženje pritvora prema njima iz navedenog zakonskog osnova. Pored toga, Kantonalni sud je razmotrio odnosno ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera, u smislu člana 137. stav 2. ZKP-a, apelantima i ostalim optuženim umjesto mjere pritvora, ali je došao do zaključka da se isti cilj ne bi mogao ostvariti nekom blažom mjerom, imajući u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela i način izvršenja za koja se optuženi osnovano sumnjiče da su ih počinili.
27. Odlučujući o žalbama koje su branitelji apelanata i optuženog V. A, te Tužilaštvo podnijeli protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023 702 16 KV 9 od 30. maja 2016. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kž 6 od 10. juna 2016. godine kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepeno rješenje.
28. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da žalbeni navodi Tužilaštva nisu mogli dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja u pogledu zaključka da u slučaju apelanata (i drugih optuženih) nisu ispunjeni svi kumulativno propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu propisanom odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da, nasuprot navodima apelanata i optuženog V.A, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud prethodno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera umjesto mjere pritvora, ali da, imajući u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela za koja se apelanti i ostali optuženi terete potvrđenom optužnicom, kao i način njihovog izvršenja, svrha zbog koje je apelantima i drugim optuženim produžen pritvor ne bi se mogla ostvariti mjerama zabrane. Pored toga, iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda proizlazi da se taj sud nije upuštao u žalbene prigovore trećeapelanta (i optuženog V. A.) koji su se odnosili na okolnosti koje su se odnosile na osnovanu sumnju i posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, konstatirajući da se o tim okolnostima već izjasnio u svom ranijem rješenju.
Postupak kontrole opravdanosti pritvora
29. U međuvremenu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. juna 2016. godine kojim se apelantima (i drugim optuženim) „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca, koji im po ovom rješenju može trajati do 04.08.2016. godine ili do nove odluke suda. Žalba na rješenje ne zadržava izvršenje“.
30. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je to rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon što je vijeće Kantonalnog suda održalo sjednicu i izvršilo uvid u kompletan spis predmeta i sve dokaze. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelanti i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i ocijenio da postojanje ovog općeg pritvorskog razloga proizlazi iz brojnih dokaza (materijalnih dokaza, rezultata posebnih istražnih radnji, iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka i dr.) dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i na osnovu tih dokaza utvrđenih činjenica i okolnosti, o čemu se detaljno izjasnio i opisao iz kojih to dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su prvoapelant (kao organizator grupe za organizirani kriminal) te drugoapelant, trećeapelant i drugi optuženi (kao članovi te grupe) počinili činjenično opisane krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret (str. 3-59. navedenog rješenja).
31. Također, Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a u odnosu na prvoapelanta i optuženog N. Ć., te da su u odnosu na sve apelante (i ostale optužene) ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a u prilog tom zaključku je dao iste razloge kao u svom rješenju od 4. maja 2016. godine.
32. Na kraju je Kantonalni sud naveo da je prilikom odlučenja ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera, u smislu člana 137. stav 2. ZKP-a, apelantima i ostalim optuženim umjesto mjere pritvora, ali je došao do zaključka da se isti cilj ne bi mogao ostvariti nekom blažom mjerom, kako je istakao Kantonalni sud, imajući u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela i način izvršenja za koja se optuženi osnovano sumnjiče da su ih počinili. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja, u smislu člana 151. stav 1. ZKP-a.
33. Odlučujući o žalbama koje su branitelji apelanata (i ostalih optuženih) podnijeli protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. juna 2016. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine kojim je žalbe branitelja apelanata i optuženih J. K. i N. Č. odbio kao neosnovane, dok je žalbu optuženog V. A. djelimično uvažio i u odnosu na tog optuženog ukinuo osporeno rješenje i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
34. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da iz Rješenja tog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine proizlazi da je navedenim rješenjem prvostepeno rješenje bilo ukinuto samo u odnosu na tačku d) stava 1. člana 146. ZKP-a, i to zbog učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog čega, po mišljenju tog suda, pritvor apelantima (i drugim optuženima) nije bio ukinut jer pobijano rješenje nije bilo u cijelosti ukinuto. Shodno tome, Vrhovni sud je, nasuprot žalbenim navodima, ocijenio da nema mjesta zaključku da su optuženi trebali biti pušteni iz pritvora. Pri tome, naglasio je da djelimično ukidanje rješenja ne predstavlja ukidanje pritvora, te da je pri činjenici da su od strane tog suda odbijene žalbe u ostalom dijelu jasno da su svi ti razlozi za produženje pritvora i dalje postojali u momentu donošenja osporenog rješenja, pogotovo imajući u vidu da je ranije prvostepeno rješenje postalo pravomoćno 10. juna 2016. godine. Vrhovni sud je dalje ukazao da je sasvim jasno da se u konkretnom slučaju radi o redovnoj dvomjesečnoj kontroli opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kako je naznačeno i u uvodu osporenog rješenja, te da je prvostepeni sud postupao na osnovu člana 151. stav 1. ZKP-a. Pri tome je ukazao da se u toj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tužioca, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već da sud odluku donosi u nejavnoj sjednici. Shodno tome, zaključio je da, nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud nije bio u obavezi da održi javnu sjednicu kako bi se odbrani omogućilo da pobija dalje postojanje razloga za pritvor, već da je ta mogućnost u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana kroz pravo na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora. Pri tome, Vrhovni sud je primjetio da je tačno da se prvostepeni sud u jednom dijelu pobijanog rješenja (na strani 66) nepotrebno pozvao na prijedlog Tužilaštva, ali je zaključio da takva omaška nije od utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja.
35. Vrhovni sud je dalje konstatirao da krivično djelo organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH, s obzirom na propisanu kaznu, ne ulazi u krug krivičnih djela koja se mogu počiniti u sastavu grupe za organizirani kriminal, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, jasno proizlazi iz odredbe člana 2. stav 18. KZFBiH. U skladu s tim, Vrhovni sud je ocijenio da postoji sumnja u pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su prvoapelant kao organizator grupe, te optuženi V. A. kao član te grupe, učinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. odnosno stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH. Shodno tome, Vrhovni sud je u tom dijelu uvažio žalbu branitelja optuženog
V. A. i pobijano rješenje ukinuo u odnosu na tog optuženog. S druge strane, u odnosu na
prvoapelanta, Vrhovni sud je zaključio da nezavisno od propusta prvostepenog suda u pomenutom dijelu pobijanog rješenja nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da je prvoapelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi sa ostalim krivičnim djelima za koje ga tereti optužnica jer se u žalbenom postupku uopće ne osporava pobijano rješenje u odnosu na ta djela. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da se prethodno navedeni zaključak tog suda odnosi samo na postojanje osnovane sumnje da je prvoapelant, kao organizator, učinio krivično djelo organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH i da je samo u tom dijelu pobijano rješenje u odnosu na prvoapelanta nepravilno.
36. Vrhovni sud je zatim ocijenio da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju dao dovoljne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti da bi prvoapelant, boravkom na slobodi, ometao krivični postupak jer je njegov utjecaj znatan u odnosu na ostale optužene kojima je izdavao naredbe i koji su pripadali njegovoj grupi, te ih izvršavali što, uz okolnost njegovih porodičnih i prijateljskih veza, poznanstava i novca, te položaj koji je ranije imao, ukazuje na bojazan da će moći utjecati na ostale optužene u smislu usklađivanja njihovih iskaza, sve to konačno u nastojanju izbjegavanja krivice. Vrhovni sud je konstatirao da takav zaključak nije osporen žalbenim navodima da se prvostepeni sud oslonio na bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH, ocijenivši da je iz prethodno navedenog sasvim jasno da se radi o okolnostima koje ukazuju na međusobni odnos optuženih kao pripadnika grupe sa organizatorom te grupe i o znatnom utjecaju organizatora na članove grupe. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da okolnost da saoptuženi (članovi grupe), nisu dali iskaze u fazi istrage, ne isključuje mogućnost njihovog saslušanja na glavnom pretresu, odnosno mogućnost utjecaja prvoapelanta na davanje takvih iskaza u konkretnoj situaciji. Vrhovni sud također nije prihvatio ni žalbene navode branitelja prvoapelanta kojima se ukazivalo na drastičnu promjenu okolnosti od vremenskog perioda u kojem je prvoapelant kao organizator formirao grupu za organizirani kriminal, konstatirajući da žalbom nije ukazano u čemu bi se sastojala takva „drastična“ promjena okolnosti, odnosno promjena odnosa prvoapelanta u odnosu na članove grupe. U odnosu na žalbene navode koji su se odnosili na obrazloženje prvostepenog suda u vezi s potrebom saslušanja svjedoka po imenu „Mirsada“, Vrhovni sud je ukazao da je na identične žalbene navode već dao iscrpan odgovor pri kojima ostaje i dalje. Također, Vrhovni sud je ukazao da su u pobijanom rješenju navedeni i drugi pokušaji prvoapelanta da pomoću poznaničkih veza utječe na postupanje sudija nadležnih sudova i odgovornih osoba u državnim organima. Ove razloge je i Vrhovni sud ocijenio opravdanim za donošenje zaključka o postojanju osnovane bojazni da bi prvoapelant, puštanjem na slobodu, ometao daljnji tok krivičnog postupka. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se prvostepeni sud konkretno pozvao na dokaze koji potvrđuju osnovanu sumnju da je prvoapelant iskazao upornost i istrajnost u pokušaju da izvrši utjecaj na prethodno navedene osobe, što se žalbom i ne osporava. Pored toga, Vrhovni sud je konstatirao da postupak prodaje hotela još nije okončan, pa sve dok isti traje, nasuprot žalbenim tvrdnjama, nije isključena mogućnost prvoapelantovog utjecaja na ishod tog postupka.
37. Vrhovni sud je dalje zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori branitelja apelanata kojima su osporili postojanje posebnog uvjeta za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio da, suprotno žalbenim navodima, svi optuženi nisu tretirani zajedno jer je upravo za prvoapelanta individualizirano postojanje uvjeta za produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova. Pri tome, je istakao da su okolnosti koje su u vezi sa određenim krivičnopravnim radnjama koje se optuženima stavljaju na teret upravo i bitne za ocjenu postojanja naročitih okolnosti u smislu zakonske odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa to što je prvostepeni sud svoje zaključke izvodio na osnovu opisa tih radnji ne predstavlja propust, kako se u žalbama predstavlja, nego pravilno postupanje koje uključuje analizu svih relevantnih okolnosti u pogledu pomenutog pritvorskog osnova. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja, pored ostalih razloga, naveo i to da je prvoapelant pokušao stupiti u kontakt s raznim predstavnicima u strukturama vlasti u BiH, kao i njegov utjecaj u pogledu prodaje hotela, a to uz ostale okolnosti u pobijanom rješenju, uključujući i njegov dominantan položaj kao organizatora i podređen položaj ostalih kao pripadnika grupe za koje postoji osnovana sumnja da su postupali po njegovim naredbama, kojom prilikom su iskazali i visok stepen upornosti i dosljednosti u počinjenju krivičnih djela za koja su optuženi, opravdava zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da će prvoapelant kao organizator, a ostali optuženi kao pripadnici grupe vršiti krivična djela za koja se može po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna ukoliko se nađu na slobodi. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud naveo dovoljne i prihvatljive razloge iz kojih proizlazi međusobna povezanost optuženih na činjenje višestrukih i različitih krivičnopravnih radnji u određenom kontinuitetu, i to djelovanjem drugoapelanta i trećeapelanta u sastavu organizirane grupe, što se sve dovodi u vezu s radnjama za koje su oni optuženi, uz njihovu ispoljenu spremnost da zajedničkim djelovanjem čine takva djela.
38. Vrhovni sud je također ocijenio da je prvostepeni sud cijenio mogućnost izricanja blažih mjera - mjera zabrane u odnosu na mjeru pritvora i prema ovim optuženima, pa je našao da se cilj i svrha koji se postižu mjerom pritvora ne bi mogli ostvariti blažom mjerom. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da taj sud nije cijenio samo prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela, nego i način njihovog izvršenja za koji su oni osnovano sumnjivi da su ih učinili, kao i zakonske razloge na osnovu kojih je ovim optuženim produžena mjera pritvora.
Postupak nakon donošenja osporenih rješenja
39. Odlučujući o prijedlogu branitelja apelanata od 15. i 18 jula 2016. godine za ukidanje mjere pritvora apelantima, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 13 od 26. jula 2016. godine kojim je odbio prijedlog.
40. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud nakon uvida u kompletan spis predmeta, prijedloge branitelja apelanata i fotografije dostavljene uz njih ocijenio da se, nasuprot njihovim tvrdnjama iz tih prijedloga, nisu stekli zakonom propisani uvjeti da se njima udovolji. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da u tim prijedlozima nisu prezentirane nikakve nove ni relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na donošenje drugačije odluke tog suda. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da pozivanje branitelja apelanata na navodnu novu činjenicu prodaje „Holiday Inn-a“ putem neposredne pogodbe i „dobivanja novog vlasnika“, te na Rješenje istog suda broj 09 0 K 023702 16 K od 6. juna 2016. godine (kojim je, između ostalog, određena privremena mjera zabrane otuđenja nekretnina u vlasništvu prvoapelanta), uz zanemarivanje činjenice da je ono po žalbi branitelja (prvoapelanta) ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023 702 16 Kž 9 od 13. jula 2016. godine, ne može predstavljati novu činjenicu koja bi odlučujuće utjecala u prilog ukidanju mjere pritvora prema apelantima. Kantonalni sud je zaključio da i dalje postoje zakonski razlozi za produženje pritvora u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKP-a, u vezi sa članom 146. stav 1. tač. b) i c) u odnosu na prvoapelanta, odnosno u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c ZKP-a u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta. U pouci o pravnom lijeku predmetnog rješenja je navedeno da protiv njega nije dozvoljena žalba.
41. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine kojim je apelantima (i optuženim J. K. i N. Č.) produžen pritvor za 2 (dva) mjeseca koji im, prema tom rješenju, može trajati do 4. oktobra 2016 godine ili do nove odluke suda.
42. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud ocijenio da i dalje postoje opravdani zakonski razlozi za produženje mjere pritvora apelantima, i to kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret tako i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, i to u odnosu na prvoapelanta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a, a u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
43. Ustavni sud nema informaciju da li su apelanti podnijeli žalbu protiv naprijed navedenog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
44. Apelanti u iscrpnoj apelaciji tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
45. U apelaciji se ukazuje da je prvoapelant tokom istrage saslušan za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom organiziranje otpora i da mu je potvrđenom optužnicom stavljano na teret postojanje osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela iako se krivično djelo organiziranje otpora ne može izvršiti u sastavu grupe za organizirani kriminal. Pri tome se ističe da prvoapelant nikada nije bio saslušan za krivično djelo organiziranje otpora kao samostalno djelo, zbog čega predmetna optužnica u odnosu na ovo krivično djelo nije mogla biti ni podignuta ni potvrđena. Također se ističe da je Sud potvrdio optužnicu na ulazeći dublje u analizu optužnice i prijedloga za produženje pritvora, shodno čemu je propustio utvrditi da su prvoapelantu nezakonito stavljena na teret navedena krivična djela. Pored toga, tvrdi se da je redovni sud u odnosu na prvoapelanta osnovanu sumnju „vezanu za navedeno krivično djelo“ bazirao na paušalnim formulacijama, prepisujući prethodna rješenja o određivanju pritvora odnosno da je donio rješenje o produženju pritvora zasnivajući osnovanu sumnju „pobrajanjem dokumentacije dostavljene s prijedlogom za određivanje mjere pritvora od strane [Tužilaštva], ne pominjući konkretne dokaze, niti obrazlažući na koji način pobrojani dokazi upućuju na to da je prvoapelant počinio krivično djelo“.
46. Apelanti kršenje naprijed navedenog prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije vide u proizvoljnoj primjeni odredaba ZKP-a, naročito odredbe člana 151. navedenog zakona. U vezi s tim, apelanti, najprije, ukratko opisuju tok postupka u kojem su donesena osporena rješenja i ukazuju na neprecizne izreke ukidnih rješenja Vrhovnog suda koja su donesena u tom postupku (izuzev izreke rješenje tog suda od 15. juna 2016. godine za koju smatraju da je dovoljno precizna), a iz kojih, prema njihovom mišljenju, proizlazi da su prvostepena rješenja o produženju pritvora ukidana u cijelosti. Apelanti ukazuju na kontradiktornosti između izreka i obrazloženja rješenja donesenih u tom postupku. Ukazuju i na to da je izreka osporenog rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine nejasna, neprecizna i da nije usklađena sa odredbom člana 151. ZKP-a, te da se na osnovu izreke i obrazloženja te odluke ne može doći do zaključka da se u konkretnom slučaju vršila kontrola opravdanosti mjere pritvora, već da iz navedenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud postupao povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora. Apelanti smatraju da Kantonalni sud nije ni mogao donijeti rješenje o produženju pritvora (od 3. juna 2016. godine) prije nego što je ranije rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice postalo pravomoćno. Smatraju da su u skladu sa tim morali biti pušteni iz pritvora s 4. junom 2016. godine. U odnosu na to, apelanti ukazuju i na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ističu da su opća načela vezana za određivanje ili produženje pritvora takve naravi da zahtijevaju od svih učesnika u donošenju takvih odluka da postupaju sa posebnom hitnošću, te da je takva obaveza propisana i članom 145. stav 4. ZKP-a. Shodno tome, apelanti smatraju da se njihovi argumenti vezani za „povrede koje su rezultat postojanja različitih nepravomoćnih rješenja u istom trenutku ne mogu biti cijenjeni kao formalistički ili prigovori isključivo tehničke prirode, već trebaju biti sagledani kako i skladu zakonom propisanom postupanju tako i u svjetlu važnosti zaštite prava na slobodu“.
47. Također, apelanti smatraju da im je u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine trebalo biti omogućeno „pravo na izjašnjenje“ u skladu sa odredbom člana 145. ZKP-a i članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da u vezi sa žalbenim navodima kojima su ukazivali na naprijed navedeno Vrhovni sud (u rješenju od 15. juna 2016. godine) nije dao argumentirano i prihvatljivo obrazloženje. Također, tvrde da obrazloženje Vrhovnog suda kojim je odbacio neke od njihovih navoda jer se ponavljaju iz ranijih žalbi predstavlja povredu njihovih prava da se izjašnjavaju na navode u vezi sa određivanjem i produžavanjem pritvora.
48. U vezi s razlozima iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKP-a, prvoapelant smatra da je u osporenim rješenjima izostala nužna analiza razloga za produženje pritvora prema tom zakonskom osnovu, odnosno da nije jasno i na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega redovni sudovi smatraju da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora u smislu navedene zakonske odredbe. Smatra da su „uopštene fraze“ redovnih sudova da prvoapelant u budućem periodu može imati značajan utjecaj na iskaze drugih optuženih u predmetnom postupku, odnosno da „apsolutno nedostaje“ obrazloženje o bojazni da će boravkom na slobodi utjecati na svjedoke i optužene i ometati vođenje krivičnog postupka. Pri tome, ističe da se shodno zakonu pritvor po ovom osnovu ukida čim se prikupe dokazi radi čijeg osiguranja je pritvor i određen, te ukazuje da je istraga u konkretnom slučaju okončana. Također ističe da je Sud dužan „dati adekvatne činjenice koje pokazuju da je osumnjičeni osobno pokušao utjecati na svjedoke“, odnosno navesti kakvim je to radnjama pokušao da utječe na svjedoke, a ne samo pretpostavljati da je preduzimanje takve radnje moguće. Poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Pored toga, prvoapelant, između ostalog, ističe da je Ustavni sud u svojim brojnim odlukama ukazao na standarde Evropske konvencije prema kojima je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan s dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenjivi, te se u tom smislu poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 2930/15. Apelant smatra da je evidentno da „sud nema dovoljno dokaza u vezi ovog pritvorskog osnova„ i da konstatno ponavlja istu argumentaciju.
49. U vezi s razlozima iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a apelanti tvrde da redovni sudovi u osporenim rješenjima, osim navođenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i opisa radnji, nisu naveli niti jedan konkretan razlog u prilog svom zaključku da postoji stvarna opasnost od ponovnog činjenja krivičnih djela od strane apelanata. Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu obrazložili za svakoga apelanta posebno iz kojeg razloga se protiv njih produžava pritvor po ovom osnovu, te da nisu izvršili dublju analizu dokaza, niti potrebnu individualizaciju pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta da bi se zaista moglo govoriti o postojanju iteracijske opasnosti. Pri tome, apelanti ukazuju na praksu Evropskog suda (Clooth protiv Belgije i dr.), te praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 4309/14. Ističu da je im je pritvor produžen na osnovu istih razloga na kojima se zasnivalo rješenje o određivanju pritvora od 10. oktobra 2015. godine.
50. Pored toga, apelanti tvrde da redovni sud nije dao jasnu argumentaciju i razloge zbog čega se pritvor iz pritvorskih osnova propisanih članom 146. stav 1. tač. b.) i c.) u odnosu na svakog apelanta u konkretnom slučaju ne može zamijeniti blažim mjerama, već da se koristio uopćenim frazama bez dublje analize i pružanja nekih novih argumenata, iako je od određivanja pritvora prošlo osam mjeseci.
51. Apelanti su u podnesku koji su dostavili Ustavnom sudu 23. augusta 2016. godine pod naslovom „Dostava dodatnih dokumenata“ naveli: „Dokumentaciju koja je već dostavljena uz gore označenu apelaciju, upotpunjavamo sa dvije odluke nižestepenog suda, donesene nakon podnošenja apelacije, za koje smatramo da su od značaja za utvrđivanje pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa podnesenom apelacijom […]. Molimo Sud da prilikom razmatranja gore podnesene apelacije uzme u obzir i navedene dokumente, koje dostavljamo u prilogu ovog dopisa.“ U prilogu dopisa, apelanti su dostavili Rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 023702 16 Kv 13 od 26. jula 2016. godine i 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine.
b) Odgovori na apelaciju
52. Vrhovni sud tvrdi da su osporena rješenja tog suda u cjelosti zasnovana na relevantnim zakonskim propisima, te da su ona dovoljno obrazložena kako u pogledu postojanja općeg razloga tako i u pogledu postojanja posebnih razloga iz kojih je apelantima pritvor produžen. Shodno tome, Vrhovni sud smatra da donošenjem tih rješenja nije došlo do povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, niti povrede člana 5. Evropske konvencije. Pored toga, Vrhovni sud ističe da se u apelaciji iznose dijelovi obrazloženja osporenih rješenja u kojim se izjašnjavao zašto nije prihvatio žalbene navode i prigovore, zbog čega se u cijelosti poziva na razloge navedene u tim rješenjima kako bi u odgovoru na apelaciju izbjegao ponavljanje svega što je navedeno u tim rješenjima. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
53. Kantonalni sud ističe da u svemu ostaje pri obrazloženju svog osporenog rješenja (od 3. juna 2016. godine) i da smatra da njima nisu povrijeđene ni važeće zakonske odredbe niti Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčena prava apelanata koja također štiti i Evropska konvencija.
54. Tužilaštvo u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, tvrdi da je osporeno rješenje od 3. juna 2016. godine doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora koju sud, u skladu sa članom 151. ZKP-a, vrši po službenoj dužnosti po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednje odluke suda o mjeri pritvora. Zbog toga Tužilaštvo smatra da su irelevantni prigovori apelanata da je Kantonalni sud osporavano rješenje o produženju mjere pritvora donio bez prijedloga Tužilaštva. Dalje, smatra da su neosnovani navodi apelanata da ih je Kantonalni sud nezakonito držao u pritvoru zbog toga što su u momentu podnošenja žalbe od strane apelanata protiv rješenja tog suda od 3. juna 2016. godine postojala dva nepravomoćna rješenja o produženju pritvora i u vezi s tim ukazuje na sadržaj odredbe 151. stav 1. ZKP-a. Zatim, tvrdi da je pozivanje apelanata na odredbu člana 5. stav 4. Evropske konvencije i na termin „brzo donošenje odluka“ kada je riječ o odlučivanju o lišenju slobode pritvorenika potpuno „nepotrebno i irelevantno“ smatrajući, između ostalog, da su redovni sudovi postupali u skladu sa zakonom propisanim rokovima. Tužilaštvo pri tome smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporavanog rješenja od 15. juna 2016. godine ispravno zaključio da citiranim rješenjima Suda apelantima nije ukinuta mjera pritvora, niti je u cjelosti ukinuto pobijano rješenje, zbog čega apelanti nisu niti mogli biti pušteni iz pritvora. Pored toga, Tužilaštvo je ukazalo da je Kantonalni sud u ponovnom postupku donio rješenje od 7. jula 2016. godine kojim se optuženom V. A. produžava mjera pritvora za dva mjeseca u kojem je konstatirao da je on krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinio u sastavu grupe za organizirani kriminal, čiji je organizator prvoapelant, a kojoj grupi pripadaju i drugoapelant i trećeapelant. Tužilaštvo smatra da ovu činjenicu treba cijeniti u kontekstu prvoapelantovih navoda o nepostojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom organiziranje otpora, a na okolnosti njegovog počinjenja je i ispitan u fazi istrage. Dalje, Tužilaštvo smatra da je u osporenim rješenjima pravilno zaključeno da u konkretnom slučaju postoje opći i posebni razlozi za produženje pritvora apelantima i da su o tome dati jasni i konkretni razlozi. Pri tome, Tužilaštvo, između ostalog, ističe da je stav suda o postojanju koluzione opasnosti u odnosu na prvoapelanta kao (kako se osnovano sumnja) organizatora grupe za organizirani kriminal zasnovan na konkretnim dokazima koji uključuju kako rezultate provedenih posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP-a, tako i iskaze saslušanih svjedoka i iskaze optuženih datih u fazi istrage u prisustvu njihovih branitelja, a iz kojih dokaza su vidljivi konstantni pokušaji prvoapelanta da, posredstvom svog položaja, kao organizator grupe, koristeći se svojim novcem, prijateljsko-poznaničkim vezama u strukturama vlasti u BiH, ali i metodama zastrašivanja, utječe na svjedoke i ostale članove grupe za organizirani kriminal koji, kao takvi, imaju biti ispitani tokom predstojećeg glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom, pa bojazan da će apelant boravkom na slobodi ometati tok krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike ne predstavlja hipotetičku mogućnost kako se to, po mišljenju Tužilaštva, neosnovano ističe u apelaciji, već je ona potpuno opravdana, a cijeneći dosadašnje postupanje prvoapelanta, potkrijepljeno sadržajem tih dokaza. U pogledu apelacionih navoda vezanih za poseban pritvorski razlog iz 146. stav 1. tačka c.) ZKP-a, Tužilaštvo smatra da su oni neosnovani i da u konkretnom slučaju ovaj pritvorski razlog egzistira u odnosu na svakog apelanta pojedinačno (o čemu se detaljno izjasnilo na str. 7-12. odgovora na apelaciju), te da su u osporenim rješenjima jasno navedeni i obrazloženi konkretni razlozi iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju u odnosu na apelante postoji navedeni pritvorski razlog. Pored toga, Tužilaštvo smatra da je redovni sud u osporavanom rješenju, obrazlažući razloge za donošenje odluke o produženju mjere pritvora, istovremeno dao i razloge zbog čega se ista svrha u konkretnom slučaju ne može postići blažim mjerama. Shodno tome, Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 5. stav 1. EKLJP, te se navodi apelanata istaknuti u tom pravcu imaju smatrati neosnovanim.
V.Relevantni propisi
55. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 183. stav 2.
Ugrožavanje sigurnosti Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
Član 210. stav 1.
Navođenje na prostituciju Ko radi ostvarenja koristi, navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili bilo na koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
Član 273. st. 1. i 3.
Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 287. stav (1) i stav 2. tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini:
[…] (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj krivičnog djela krađe član 286., stav 1.):
a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;
Član 293. stav 1.
Oštećenje tuđe stvari Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Član 342. st. (2) i (3) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
Član 361. stav 1.
Organiziranje otpora Ko druge organizira ili poziva na pružanje nasilnog otpora zakonitim odlukama ili mjerama nadležnih tijela, ili ukazuje otpor službenoj osobi u vršenju službene radnje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Član 381. stav 1.
Davanje dara i drugih oblika koristi Ko službenoj ili odgovornoj osobi u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
56. Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
57. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
58. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
59. Ustavni sud, prije svega, smatra da iz dopisa koji su apelanti dostavili Ustavnom sudu 23. augusta 2016. godine ne proizlazi da su apelanti dopunili apelaciju u smislu osporavanja Rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 023702 16 Kv 13 od 26. jula 2016. godine i 09 0 K 023702 16 Kv 16 od 3. augusta 2016. godine, budući da nisu naveli nikakve konkretne razloge u vezi s tim rješenjima. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenja Vrhovnog suda br. 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine, 09 0 K 023702 16 Kž 6 od 10. juna 2016. godine i 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
60. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
61. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da im tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije.
62. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
63. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacija istih apelanata, podnesenih protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju pritvora u istrazi, donio Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 738/16 (u predmetu prvoapelanta i drugoapelanta) i AP 771/16 (u predmetu trećeapelanta) od 16. marta 2016. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
64. Ustavni sud dalje zapaža da su apelanti lišeni slobode, te da se nalaze u pritvoru koji je, prema osporenim rješenjima, mogao trajati najduže do 4. augusta 2016. godine. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.
Osnovana sumnja i poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava
65. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP-a kao nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njezine prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih pritvorskih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b),
c) i d).
66. Ustavni sud najprije zapaža da prvoapelant u apelaciji ukazuje da je tokom istrage saslušan za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH i da mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret postojanje osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela, iako se krivično djelo organiziranje otpora ne može izvršiti u sastavu grupe za organizovani kriminal. Također, prvoapelant ukazuje da nikada nije bio saslušan za krivično djelo organiziranje otpora iz člana 361. KZFBiH kao samostalno djelo zbog čega, kako se tvrdi, predmetna optužnica u odnosu na ovo krivično djelo nije mogla biti ni podignuta ni potvrđena, a da je Sud potvrdio optužnicu propustivši utvrditi da su prvoapelantu nezakonito stavljena na teret navedena krivična djela. Ustavni sud konstatira da iz navedenog proizlazi da prvoapelant zapravo osporava optužnicu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog apelacionog postupka osporena rješenja o produženju pritvora, a ne optužnica, koja i ne može biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom u ovoj fazi krivičnog postupka, te ukazuje da je apelant prigovore u tom smislu mogao isticati u fazi odlučivanja u optužnici (isticanje prethodnih prigovora) odnosno eventualno prilikom donošenje odluke o meritumu konkretne krivične stvari.
67. Iz apelacionih navoda dalje proizlazi da prvoapelant tvrdi da je redovni sud u osporenim rješenjima osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH bazirao na paušalnim formulacijama. U vezi s tim, Ustavni sud smatra potrebnim da ukaže da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice u žalbama podnesenim protiv osporenih prvostepenih rješenja nije osporavao zaključak redovnog suda o postojanju ovog općeg pritvorskog razloga u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je apelant tek u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora u žalbi protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine u vezi s naprijed navedenim iznio slične navode kao i u apelaciji, koji su u žalbenom postupku bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom u rješenju od 15. juna 2016. godine. Ustavni sud ukazuje da je u vezi s tim Vrhovni sud u obrazloženju navedenog rješenja ocijenio da su tačni žalbeni navodi da se za krivično djelo organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH može izreći kazna zatvora do tri godine (dakle, ne i preko tri godine), pa da to krivično djelo, s obzirom na propisanu kaznu, u smislu odredbe člana 2. stav 18. KZFBiH, ne ulazi u krug krivičnih djela koja se mogu počiniti u sastavu grupe za organizirani kriminal. Ustavni sud dalje ukazuje da je, shodno tome, Vrhovni sud ocijenio da je prvostepeno rješenje nepravilno u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je prvoapelant kao organizator učinio krivično djelo organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH, ali da nezavisno od tog propusta prvostepenog suda nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da je prvoapelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi sa ostalim krivičnim djelima za koja ga tereti optužnica jer žalbama uopće nije osporeno pobijano rješenje u odnosu na ta djela. U skladu s navedenim, Ustavni sud konstatira da prvoapelantu u konačnici, shodno navedenom rješenju, pritvor u konkretnom slučaju nije ni produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZFBiH, zbog čega su naprijed navedeni apelacioni navodi irelevantni.
68. Također, imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da prvoapelant u žalbenim postupcima pred redovnim sudovima u kojima su donesene osporene odluke nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio ostala krivična djela koja su mu stavljena na teret, niti iz apelacionih navoda proizlazi da to osporava u postupku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti u ovoj odluci. Pored toga, Ustavni sud zapaža da ni drugoapelant i trećeapelant svoje prigovore nisu usmjerili na nepostojanje osnovane sumnje kao conditio sine qou non za zakonitost pritvora, pa se u takvim okolnostima, Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti kod nespornog da su redovni sudovi na osnovu raspoloživih dokaza utvrdili postojanje osnovane sumnje za iste da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
69. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud dalje podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).
70. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se dalji prigovori apelanata tiču, prije svega, zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKP-a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Naime, prema ocjeni apelanata izreke ukidnih rješenja Vrhovnog suda (izuzev rješenja tog suda od 15. juna 2016. godine) su neprecizne i iz njih proizlazi da su prvostepena rješenja koja su donesena u tom postupku ukidana u cijelosti, te da su kontradiktorne izreke i obrazloženja rješenja donesena u tom postupku. Također, prema ocjeni apelanata, izreka osporenog rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine je nejasna, neprecizna i neusklađena sa odredbom člana 151. ZKP-a, a iz tog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud odlučivao o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice. Apelanti posebno ističu da Kantonalni sud nije ni mogao donijeti rješenje o produženju pritvora od 3. juna 2016. godine prije nego što je ranije rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice postalo pravomoćno i smatraju da su u skladu s tim morali biti pušteni iz pritvora s 4. junom 2016. godine, odnosno kada je istekao rok za zadržavanje u pritvoru određen rješenjem koje je doneseno u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice.
71. Ustavni sud zapaža da su slični prigovori bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom u osporenom rješenju od 15. juna 2016. godine koji je te prigovore ocijenio neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju rješenja ocijenio da su netačni žalbeni navodi da su prethodna rješenja prvostepenog suda dva puta u cijelosti ukidana, obrazloživši da iz rješenja tog suda 18. maja 2016. godine proizlazi da je navedenim rješenjem prvostepeno rješenje bilo ukinuto samo u odnosu na tačku d) stava 1. člana 146. ZKP-a, i to zbog učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog čega pritvor prema apelantima (i drugim optuženima) nije bio ukinut jer pobijano rješenje nije bilo u cijelosti ukinuto. Također, Vrhovni sud je obrazložio da nema mjesta zaključku da su apelanti trebali biti pušteni iz pritvora, istaknuvši da djelimično ukidanje rješenja ne predstavlja ukidanje pritvora, te da je kod činjenice da su od strane tog suda odbijene žalbe u ostalom dijelu, jasno da su svi ti razlozi za produženje pritvora i dalje postojali u momentu donošenja osporenog rješenja, pogotovo imajući u vidu da je ranije prvostepeno rješenje postalo pravomoćno 10. juna 2016. godine. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda, nasuprot navodima apelanata, prema mišljenju Ustavnog suda nije proizvoljno.
72. Naime, u vezi s tim, a imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud smatra potrebnim da ukaže da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud u postupku koji se vodio povodom prijedloga Tužilaštva za produženje mjere pritvora prema apelantima i (drugim optuženim) nakon potvrđivanja optužnice, u dva navrata (4. aprila i 4. maja 2016. godine) donosio prvostepena rješenja o produženju mjere pritvora apelantima za dva mjeseca, odnosno do 4. juna 2016. godine ili do nove odluke Suda, koja su u žalbenom postupku ukidana rješenjima Vrhovnog suda od 21. aprila i 18. maja 2016. godine i predmet je vraćan prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da, iako je u izrekama tih rješenja Vrhovnog suda navedeno da se prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća na ponovno suđenje, da iz obrazloženja tih rješenja proizlazi da u njima nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da su odbijene njihove žalbe u dijelu u kojim su osporavali postojanje posebnih pritvorskih razloga, i to propisanih članom 146. stav 1. tačka b) u odnosu na prvoapelanta, te članom 146. stav 1. tačka c) u odnosu na sve apelante, već da su prvostepena rješenja ukidana samo u odnosu na posebni pritvorski razlog propisan tačkom d) stava 1. člana 146. ZKP-a u odnosu na koji apelantima u konačnici pritvor nije bio ni produžen. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u rješenju od 30. maja 2016. godine, koje je Kantonalni sud donio u ponovnom postupku postupajući po rješenju Vrhovnog suda od 18. maja 2016. godine, kojim se, kako eksplicitno piše u izreci rješenja, žalbe apelanata (i drugih optuženih) „odbijaju kao neosnovane“, a žalba Tužilaštva (izjavljena samo iz razloga što pritvor prema optuženim nije bio određen i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKP) „se uvažava“, nije ni razmatrao pitanje postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao što nije razmatrao ni postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a, već samo pitanje postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d), utvrdivši da nisu ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora apelantima po tom osnovu. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su prema stavu redovnih sudova izraženom u osporenim odlukama, sve vrijeme od donošenja prvog rješenja o produženju pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice (rješenje od 4. aprila 2016. godine) postojali kako opći tako i posebni razlozi za produženje pritvora apelantima, i to prvoapelantu iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, te u odnosu na sve apelante iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, zbog čega apelanti prema navedenim rješenjima nisu ni mogli biti pušteni iz pritvora sve do 4. juna 2016. godine ili do nove odluke suda.
73. U vezi sa navedenim, Ustavni sud osim toga ukazuje i na praksu Evropskog suda u Odluci Hadži protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 1. jula 2010. godine, tač. 24-36) u kojoj je taj sud razmatrao prigovore podnositelja zahtjeva da je, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje o produženju pritvora, podnositelj zahtjeva nezakonito boravio u pritvoru (sve do donošenja novog rješenja prvostepenog suda o pritvoru - ukupno pet dana) i da je zaključio da je pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da činjenica da je rješenjem suda više instance ukinuto rješenje suda niže instance o pritvoru, sama po sebi, ne znači da je pritvor bio nezakonit od momenta ukidanja ranijeg prvostepenog rješenja o pritvoru do donošenja novog prvostepenog rješenja, već da se u odnosu na navedeno mora cijeniti da li je nedostatak u rješenju predstavljao u smislu stavova Evropskog suda „tešku i očiglednu nepravilnost“ na način da bi period boravka apelanta u pritvoru činio nezakonitim. U vezi s tim Ustavni sud je, podržavajući praksu Evropskog suda, imao u vidu sve okolnosti predmeta „uključujući, osobito, ocjenu koju su izvršili domaći sudovi“. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prema relevantnim odredbama ZKP-a Kantonalni sud imao pravo odrediti pritvor prema apelantima u odnosu na krivični postupak koji je pokrenut protiv apelanta, a da je Vrhovni sud prema relevantnim odredbama ZKP-a imao pravo ukinuti odluke Kantonalnog suda, dakle oba suda su postupala u okviru svoje nadležnosti. Zatim evidentno je da su rješenja Kantonalnog suda o određivanju pritvora (ono od 4. aprila i osporeno od 5. maja 2016. godine), koji je po tim rješenjima mogao trajati do 4. juna 2016. godine, ukidana isključivo u kontekstu izjašnjenja suda o prijedlogu Tužilaštva da li je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a za određivanje pritvora, dok ostali aspekti, dakle postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta, te postojanje drugih posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) i c) ZKP-a u odnosu na prvoapelanta, odnosno146. stav 1. tačka c) ZKP-a u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta, za Vrhovni sud nisu bili sporni. Stoga Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „teškoj i očiglednoj nepravilnosti“ u smislu stavova Evropskog suda, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je sud postupao in mala fide odnosno da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Stoga Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu neosnovani.
74. Dalje, Ustavni sud zapaža da je shodno rješenjima donesenim u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima (i drugim optuženim) pritvor prema apelantima isticao 4. juna 2016. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je, prije nego što je prvostepeno rješenje Kantonalnog suda od 30. maja 2016. godine koje je doneseno u ponovnom postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima postalo pravomoćno, Kantonalni sud 3. juna 2016. godine donio rješenje o produženju pritvora apelantima za dva mjeseca, koji im je po tom rješenju mogao trajati do 4. augusta 2016. godine ili do nove odluke suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, naročito iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda od 15. juna 2016. godine, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je navedeno rješenje Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine doneseno ex officio u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice u smislu člana 151. ZKP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud ponavlja da u navedenom rješenju od 30. maja 2016. godine nisu razmatrana pitanja postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a, čije je postojanje, prema stavu izraženom u tom rješenju, utvrđeno u rješenjima o produženju pritvora apelantima donesenim ranije u tom postupku. Također, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda od 30. maja 2016. godine potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Vrhovnog suda od 10. juna 2016. godine. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud prema odredbi člana 151. dužan da svaka dva mjeseca ex officio izvrši kontrolu opravdanosti mjere pritvora. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da shodno navedenoj zakonskoj odredbi žalba protiv tog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud ex officio u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice donio rješenje od 3. juna 2016. godine o produženju pritvora apelantima za još dva mjeseca iako rješenje tog suda od 30. maja 2016. godine, koje je doneseno u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima nakon potvrđivanje optužnice, nije postalo pravomoćno, imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda u predmetu (Hadži protiv Hrvatske), u okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP-a, pa Ustavni sud shodno tome smatra da su neosnovani navodi apelanata da su iz navedenih razloga apelanti trebali biti pušteni iz pritvora s 4. junom 2016. godine. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i njihovi navodi da izreka rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine nije u skladu s odredbom člana
151. ZKP-a.
75. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su osporena rješenja donesena u postupku propisanom zakonom u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Posebni pritvorski razlozi
76. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač. b) i c) stava 1. člana 146. ZKP-a jer, prema njihovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu osnova iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a u odnosu na sve optužene, vezujući navedene osnove za prvoapelanta koji se osnovano sumnjiči da je bio organizator grupe.
Pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a
77. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je sud utvrdio da je za ispunjenje razloga iz tog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja bez obzira na to da li je prvoapelant pokušao da to učini ili ne.
78. U vezi s takvim rezoniranjem redovnog suda, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 23), u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine istakao je: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da 'ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (tačka 38. predmetne odluke).
79. Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sud, prilikom određivanja pritvora po osnovi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, prvenstveno mora utvrđivati da li je optuženi pokušao (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke i saučesnike, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke i saučesnike.
80. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u prvoapelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi prvoapelant, za kojeg se osnovano sumnja da je organizator grupe, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i saoptužene i time ometati krivični postupak koji je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je redovni sud ocijenio niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud ocijenio da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi osoba s podijeljenim ulogama u kojoj je apelant organizator i koji još uvijek zapošljava neke od optuženih i svjedoka, koji je već pokušao da izvrši utjecaj na veći broj osoba u pravosudnim i državnim organima u vezi s postupcima koji stoje u vezi s predmetnim krivičnim postupkom i da je u takvim okolnostima opravdano očekivati da bi prvoapelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.
81. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje Sud navodi predstavljaju dovoljnu konkretizaciju utjecaja na svjedoke i saoptužene, te čine neosnovanim prigovore prvoapelanta da se taj poseban pritvorski razlog zasniva na apstraktnim konstrukcijama. Pri tome, u odnosu na prvoapelantove navode iz kojih proizlazi da ovaj pritvorski razlog više ne postoji jer je istraga u konkretnom slučaju okončana, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant slične navode iznosio u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom koji je u vezi s tim dao dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da okončanje istrage ni u kom slučaju nije okolnost zbog koje je mogućnost ometanja krivičnog postupka eliminirana, te da je utjecaj na svjedoke ili vještake, odnosno bilo koji oblik ometanja krivičnog postupka, sasvim moguć i u fazi glavnog pretresa odnosno okolnost da saoptuženi (članovi grupe) nisu dali iskaze u fazi istrage ne isključuje mogućnost njihovog saslušanja na glavnom pretresu, odnosno mogućnost utjecaja prvoapelanta na davanje takvih iskaza u konkretnoj situaciji. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant i ne tvrdi da su svjedoci i optuženi u konkretnom predmetu ispitani na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Ustavni sud zapaža da je sud dao dovoljno jasno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je dovoljno jasno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi prvoapelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i optužene. Ustavni sud smatra da je sud u konkretnom slučaju jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se prvoapelantu stavljaju na teret, te činjenica da se tereti za veći broj krivičnih djela može utjecati na tok krivičnog postupka, odnosno zbog čega Sud smatra da bi apelant, boravkom na slobodi, utjecao na svjedoke, odnosno ometao krivični postupak imajući u vidu težinu optužbi koje mu se stavljaju na teret.
82. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je redovni sud pri donošenju osporenih rješenja dao dovoljno argumentirano i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prvoapelantova prava garantirana članom 5. stav 3. Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te da u tom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a
83. Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
84. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno imajući u vidu prošlost i osobnost navedene osobe (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).
85. U okviru navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja ovaj pritvorski osnov razmatrali za sve optužene u kontekstu načina izvršenja krivičnih djela, mjesta izvršenja, brojnosti izvršenja krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, činjenice da se optuženi međusobno poznaju. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza činjenica u vezi sa utvrđivanjem osnovanosti produženja pritvora koja je bazirana na navedenim standardima Evropskog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da prvoapelant i dalje zapošljava određene pripadnike grupe, osiguravajući im na taj način sredstva za egzistenciju. Navedeno treba da se dovede u vezu s navodima optužnice da su ostali optuženi kao pripadnici grupe u kritičnom vremenskom periodu u potpunosti postupali po naredbama prvoapelanta kao organizatora grupe, te sa dominantnim položajem prvoapelanta kao organizatora i podređenim položajem ostalih osumnjičenih kao pripadnika grupe, za šta postoji osnovana sumnja, koji je demonstrirao visok stepen upornosti i dosljednosti u počinjenju predmetnih krivičnih djela. U konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da bi prvoapelant, kao organizator, i ostali optuženi, kao pripadnici grupe, boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela koja im se stavljaju na teret, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno obrazloženje koje su dali redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, je dovoljno individualizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti budući da su navedene okolnosti, posmatrane u svojoj sveukupnosti, redovnim sudovima dale dovoljno osnova za zaključak da postoje razlozi za određivanje pritvora iz razloga popisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, pa Ustavni sud u vezi s tim smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.
86. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantirano članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
Mjere zabrane
87. U kontekstu prigovora apelanata da redovni sud nije dao relevantno obrazloženje ni u vezi s mogućnošću primjene mjera zabrane koje zamjenjuju mjeru pritvora, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u vezi s primjenom mjera zabrane ocijenio da se, imajući u vidu sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj sveukupnosti, u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz ZKP-a te da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je redovni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu mjera zabrane, prije svega, imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, korespondiraju sa standardima Evropske konvencije, iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnog suda u vezi s primjenom mjera zabrane dovoljno jasno i individualizirano. Neizvođenje pred sudiju
88. Apelanti također smatraju da im je u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine (koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice) trebalo biti omogućeno „pravo na izjašnjenje“ u skladu sa odredbom člana 145. ZKP-a i članom 5. stav 3. Evropske konvencije, a da u vezi sa žalbenim navodima kojima su ukazivali na navedeno Vrhovni sud (u rješenju od 15. juna 2016. godine) nije dao argumentirano i prihvatljivo obrazloženje. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u vezi sa ovim navodima ukazao je da se u toj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tužioca, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već da sud odluku donosi u nejavnoj sjednici, zbog čega da su neosnovani žalbeni navodi da je sud bio u obavezi da održi javnu sjednicu kako bi se odbrani omogućilo da pobija dalje postojanje razloga za pritvor. Vrhovni sud je istakao da je takva mogućnost pobijanja u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana kroz pravo na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda nije proizvoljno, niti takvo postupanje Vrhovnog suda predstavlja kršenje garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je, nakon što je Tužilaštvo uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantima i nakon što je optužnica potvrđena, pred Kantonalnim sudom 4. aprila 2016. godine održano ročište na kojem su se apelanti i njihovi branitelji izjasnili o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, ali da apelanti nakon toga nisu izvođeni pred sudiju, pa ni prilikom donošenja rješenja od 3. juna 2016. godine koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je slične navode kao i u predmetnoj apelaciji razmatrao u svojoj odluci broj AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U tački 50. predmetne odluke je navedeno: „Dakle, kao što je već rečeno, iz navedenog proizlazi da nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, te kako je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta vezani za nesaslušavanje apelanta pred sudom i nedostavljanje obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.“ Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta koje u ovom segmentu korespondiraju onim koje su razmatrane u navedenoj odluci, Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi iz predmetne odluke primjenjivi i na konkretan slučaj, pa se umjesto detaljnijeg obrazloženja poziva na obrazloženje svoje odluke broj AP 1895/16.
89. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u ovom segmentu nije prekršeno ni pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije
90. U vezi sa apelacionim navodima o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“ koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
91. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantima nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njihovog pritvora. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost da izjavljuju žalbe Vrhovnom sudu protiv prvostepenih rješenja Kantonalnog suda. Dalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, s obzirom da se radi o složenom predmetu s većim brojem optuženih o žalbama odlučivao u rokovima koji se mogu okarakterizirati kao kratki u okolnostima konkretnog slučaja, te da shodno tome činjenica da je o žalbi podnesenoj protiv rješenja od 30. maja 2016. godine (donesenog u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice) odlučio nakon što je Kantonalni sud donio rješenje od 3. juna 2016. godine (koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora ex officio) ne dovodi u pitanje garancije predviđene članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, apelanti ne dovode u pitanje činjenicu da su saslušani pred Sudom povodom prijedloga Tužilaštva za produženje mjere pritvora i da su imali branitelja. U odnosu na apelacione prigovore da obrazloženje Vrhovnog suda kojim je odbacio neke od njihovih navoda jer se ponavljaju iz ranijih žalbi predstavlja povredu njihovih prava da se izjašnjavaju na navode vezane za određivanje i produžavanje pritvora, Ustavni sud primjećuje da ti navodi nisu dovoljno konkretizirani, a da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda proizlazi da taj sud nije razmatrao neke od žalbenih navoda smatrajući da je na njih već odgovorio u ranijim rješenjima što, samo po sebi, ne ukazuje na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
92. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
93. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
94. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na osnovu odluka suda u kojima su dati dovoljno jasni i obrazloženi i individualizirani razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da budu ispitani u prisustvu branitelja i da sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu.
95. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
96. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
97. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman