Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4875/13 (S. K. i G. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4875/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4875/13, rješavajući apelaciju Slobodana Kuzmanovića i Gospe Kuzmanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Kuzmanovića i Gospe Kuzmanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000754 13 Gž od 23. septembra 2013. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Kuzmanović i Gospa Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000754 13 Gž od 23. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 20. maja 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku (osam dana).

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000754 06 P od 2. oktobra 2012. godine obavezan je tuženi da apelantima za oduzeto zemljište (pobliže opisano u dispozitivu presude) i na ime uništenih drvnih zasada isplati ukupan iznos od 16.063,00 KM, odnosno svakom od apelanata po 8.031,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 27. februara 2006. godine. Dalje, presudom je obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.790,00 KM. Sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime troškova parničnog postupka od dosuđenih 6.790.00 KM do traženih 8.590,00 KM, odbijen je zahtjev apelanata kao neosnovan.

6. Naime, predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari je zahtjev apelanata da sud obaveže tuženog na isplatu naknade za oduzeto zemljište i uništene drvene zasade prilikom izgradnje regionalnog puta R-476 Prnjavor – Čelinac preko njihove parcele. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je regionalni put R-476 Prnjavor –Čelinac zauzeo zemljište od V. K., kao prednika apelanata, da je po završetku puta nastala šteta na zemljištu i njegovim pratećim elementima, da je put završen početkom maja 2005. godine, da su tada apelanti mogli konačno saznati koliko im je zemljišta zauzeto sa putem i njegovom infrastrukturom i koliko je drvne mase uništeno; da je vještak geodetske struke G. I. identifikacijom na licu mjesta utvrdio da je put izgrađen preko parcele apelanata, da su apelanti u posjedu predmetnih nepokretnosti sa po 1/2 dijela, da ukupna površina, zemljište apelanata koje se nalazi u putnom pojasu, iznosi 3550 m , da se pod putnim pojasom podrazumijevaju asfalt sa bankinama, nasipi do krajnje ivice nožice nasipa, te kanali do krajnje ivice; da je na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke D. M. utvrđeno da ukupna procijenjena tržišna vrijednost za eksproprisane parcele u vlasništvu apelanata iznosi 15.002,00 KM, a vrijednost uništene drvne mase na zemljištu apelanata koje je iskorišćeno za gradnju regionalnog puta iznosi 1.061,00 KM. Takođe, Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja naknade materijalne štete kojeg je istakao tuženi.

7. Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je odlučio kao u dispozitivu presude pozivanjem na odredbe člana 15 stav 1 i člana 16 stav 1 tačka 4 Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ broj 16/10 – prečišćen tekst) i člana 186, člana 376 stav 1, čl. 154, 155, 185 i člana 189 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu ZOO), zaključujući da je tuženi kao naručilac i investitor gradnje i rekonstrukcije predmetnog regionalnog puta preko nepokretnosti prednika apelanata odgovoran za pričinjenu štetu prouzrokovanu na nepokretnostima i drvnoj masi prednika apelanata, da je izgradnjom puta sa svom njegovom pratećom infrastrukturom od prednika apelanata trajno zauzeo i na takav način oduzeo bez novčane naknade zemljište u ukupnoj površini od 3.550,00 m , te da je uništeno drvne mase ukupno 9,8 m drveta. O zakonskoj zateznoj kamati odlučeno je na osnovu odredbe člana 277 ZOO-a od dana podnošenja tužbe do isplate.

8. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 000754 13 Gž od 23. septembra 2013. godine žalba tuženog je usvojena pa je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda od 2. oktobra 2012. godine tako što je odbijen predmetni tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da žalbom tuženi ukazuje da nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, da su putevi dobra u opštoj upotrebi, da je pasivno legitimisana Republika Srpska, da su apelanti za štetu saznali 2001. godine, da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade i da je tržišna cijena zemljišta proizvoljno utvrđena. Prema ocjeni drugostepenog suda, navedeni žalbeni razlozi utiču na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 155 ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), a odredbom člana 154 stav 1 istog Zakona da ko drugome prouzrokuje umanjenje nečije imovine, dužan je naknaditi oštećenom prouzrokovanu štetu, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje je navedeno da apelanti traže naknadu materijalne štete za zemljište koje je zauzeto izgradnjom regionalnog puta, bez prethodno provedenog zakonom propisanog postupka, s obzirom na činjenično utvrđenje da apelantima nije isplaćena nikakva naknada, niti je proveden postupak eksproprijacije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o regionalnom putu koji je javni put (član 15 stav 1 tačka 13 Zakona o javnim putevima), te da je Republika Srpska vlasnik javnih i regionalnih puteva (član 3 stav 1 tačka 5 Zakona o javnim putevima), kao i da se radi izgradnje regionalnog puta u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 112/06; u daljnjem tekstu: ZE), zauzimanje zemljišta koje je u privatnom vlasništvu vrši postupkom eksproprijacije u kome je korisnik eksproprijacije Republika Srpska (član 6 stav 1 ZE), koja nakon postupka eksproprijacije postaje vlasnik eksproprisanog zemljišta (član 7 stav 1 ZE), Okružni sud je zaključio da obveznik plaćanja naknade za tako oduzeto zemljište može biti Republika Srpska kao vlasnik dobra u opštoj upotrebi u šta spada predmetni regionalni put, a ne tuženi koji je u ovom slučaju postupao kao investitor izgradnje puta.

10. Imajući u vidu da je prednik apelanata (V. K.) na zapisnik pred nadležnim organom Republičke uprave za geodetske imovinskopravne poslove PJ Prnjavor od 17. aprila 2001. godine dao izjavu da se ne protivi da se na njegovom zemljištu pristupi izvođenju radova na izgradnji regionalnog puta R-476, s tim da mu se isplati odgovarajuća naknada za eksproprisane nepokretnosti, pa kako tuženi nije vlasnik puteva, nego u skladu sa članom 11 stav 1 i članom 16 stav 4 Zakona o javnim putevima između ostalog vrši upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu magistralnih i regionalnih puteva, to žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno zaključio da je tuženi pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, Okružni sud je zauzeo pravni stav da tuženi, s obzirom da tuženi nije vlasnik spornog regionalnog puta, nije odgovoran za štetu pričinjenu oduzimanjem zemljišta u konkretnom slučaju, a kao investitor bi bio odgovoran tužiocu samo za štetu koja bi nastala u vezi sa izvođenjem građevinskih radova, a što ovdje po ocjeni Okružnog suda nije slučaj. Osim toga, Okružni sud je naveo da treba napomenuti da je prvostepeni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno zaključio i kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja naknade u okolnostima konkretnog predmeta, jer je prednik apelanata za štetu saznao 17. aprila 2001. godine (kada je dao izjavu kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Prnjavor), a tužbu podnio 27. februara 2006. godine, odnosno nakon proteka subjektivnog roka za podnošenje tužbe (član 376 stav 1 ZOO-a), na šta žalba osnovano ukazuje. Kako je po žalbi tuženog odbijen tužbeni zahtjev apelanata, to je odbijen i njihov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, na osnovu člana 386 u vezi sa članom 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku RS, jer apelanti nisu uspjeli u parnici, a tuženi nije zahtijevao naknadu troškova postupka. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke drugostepenog suda.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda od 23. septembra 2013. godine prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je u njihovom slučaju izvršeno faktičko deposjediranje, te da je nesporno da su oni vlasnici imovine koja je od strane tuženog trajno i bespravno oduzeta, a da pritom nije utvrđen javni interes, niti vođen postupak eksproprijacije, niti pribavljeno odobrenje za građenje. b)Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju prvenstveno opisao tok predmetnog postupka, kako pred prvostepenim, tako i pred drugostepenim sudom, te istakao da je osporena presuda tog suda od 23. septembra 2013. godine donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom čega, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi da taj sud donošenjem osporene odluke nije počinio povrede ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04, 51/04, 73/08, 106/09 i 05/10) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Javni putevi su dobra u općoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) […] Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

15. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajne, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava. Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojiće rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbiće taj prijedlog. Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji. (2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 000754 13 Gž od 23. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. U vezi s primjenjivošću člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05), te će, stoga, Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi ovog prava.

24. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari je li tuženi pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da li je predmetno potraživanje apelanata zastarjelo, kako to tvrdi Okružni sud, odnosno da li je Okružni sud sporna pitanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, apelanti smatraju da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku, kao i da je pogrešan zaključak da je njihovo potraživanje zastarjelo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje.

25. U odnosu na pitanje pasivne legitimacije na strani tuženog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući, između ostalog, prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da mu isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište (na kojem je izgrađen regionalni put), odnosno da naknadi štetu za isto zajedno sa njegovim pratećim elementima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je regionalni put Prnjavor – Čelinac, koji je izgrađen preko zemljišta (prednika) apelanata, u svojini Republike Srpske (član 3 stav 1 Zakona o javnim putevima), te slijedom toga zaključio da ne postoji obaveza tuženog da naknadi štetu apelantima, već da je to obaveza Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je identično pravno pitanje, tj. pitanje pasivne legitimacije tuženog u postupcima u kojima su vlasnici zemljišta (na kojem je izgrađen magistralni put Ustiprača – Srbinje) tražili da im tuženi isplati naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađen magistralni put, raspravljao u odlukama br. AP 4051/09 i AP 2061/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4051/09 od 13. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2061/10 od 12. juna 2013. godine; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima ispitivao apelacije tuženog (tj. JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka) podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima je obavezan tuženi da vlasnicima zemljišta na kojem je izgrađen magistralni put isplati naknadu za oduzeto zemljište. Ustavni sud ukazuje da je tim odlukama redovnih sudova, između ostalog, odbijen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, uz obrazloženje da je tuženi prema članu 11 Zakona o javnim putevima odgovoran za upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva, te da je tuženi kao investitor i naručilac radova započeo radove na izgradnji magistralnog puta preko tuđeg zemljišta i na taj način prouzrokovao štetu vlasnicima zemljišta, dok je irelevantna činjenica da su javni putevi u svojini Republike Srpske, budući da za štetu odgovara onaj ko je prouzrokuje u smislu odredaba člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u tački 16 Odluke broj AP 4051/09 i tački 11 Odluke broj AP 2061/10, naveo da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Slijedom toga, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštene apelacije tuženog (tj. JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka) podnesene protiv odluka redovnih sudova, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane. Imajući u vidu da apelacija pokreće identično pravno pitanje koje je već bilo raspravljano u citiranim odlukama, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu povodom istog pitanja, smatra da je i u konkretnom slučaju uvažavanje prigovora nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, imalo za posljedicu proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.

26. S druge strane, kada je u pitanju prigovor zastare potraživanja, koje se javlja kao drugo sporno pitanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud takođe podsjeća da predmetna apelacija i u tom dijelu pokreće gotovo identično činjenično-pravno pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Brčko distriktu BiH) usvojenog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa, ni rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje raspravljao i u predmetu AP 2676/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se naprijed navedeni stav može primijeniti u cijelosti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno pravo apelanata na spornoj nepokretnosti, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez provođenja zakonom propisanog postupka, da je izgradnjom puta predmetna nepokretnost apelanata uništena, da u takvim okolnostima povrat predmetne nepokretnosti, odnosno povrat u prijašnje stanje, više nije bio moguć, da su u postupku faktičke eksproprijacije apelanti nesporno lišeni svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376 ZOO-a, utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO-a nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu naprijed navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka kako u pogledu pitanja pasivne legitimacije, tako i pitanja zastare potraživanja, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem da zaštite prava na pravično suđenje, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu prigovora pasivne legitimacije na strani tuženog, odnosno zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4875/13 (S. K. i G. K.) | Sudska praksa | Aktio