Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/13 (A. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Naknada
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3912/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-3912/13, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 043926 13 Kž 2 od 3. jula 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 043926 12 K od 27. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 14. septembra 2013. godine. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 043926 13 Kž 2 od 3. jula 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 043926 12 K od 27. maja 2013. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 043926 12 K od 27. maja 2013. godine, donesenim u krivičnom postupku protiv optuženog G.B., povodom apelantovog zahtjeva, u svojstvu branitelja po službenoj dužnosti za naknadu troškova obrane, određeno je da se apelantu na ime obrane po službenoj dužnosti optuženog u predmetu broj 96 0 K 043926 12 K isplati iznos od 3.120,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant sudu dostavio troškovnik u kojem je tražio troškove za zastupanje u ukupnom iznosu od 5.896,80 KM koji su bliže opisani u navedenom troškovniku. Sud je, nakon uvida u cjelokupni spis predmeta, utvrdio da je apelantov troškovnik samo djelomičn utemeljen: naime, na dva ročišta je apelant bio prisutan, ali se optuženi nije odazvao urednim pozivima suda, p su ta ročišta odgođena. Na tim ročištima apelant nije pružao uslugu obrane optuženom, zbog čega mu sud nije isplatio naknadu za ta – odgođena ročišta. Na ročištu za objavu presude također nije prisustvovao apelant, nego jedan od pripravnika iz njegova kancelarije. Pri tome, Osnovni sud nije odobrio troškove koje je apelant potraživao na ime PDV-a, budući da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na dosuđeni iznos na ime troškova obrane.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je rješenjem broj 96 0 K 043926 13 Kž 2 od 3. jula 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je konstatirao da apelant u žalbi prvostepeno rješenje pobija u dijelu odluke kojom je prvostepeni sud odbio dosuditi mu naknadu na ime PDV-a, kao i naknadu za pristup odloženim ročištima. S tim u vezi, Apelacioni sud je konstatirao da apelant smatra da mu po osnovu činjenice da je registrirani obveznik PDV-a pripada uvećanje nagrade po osnovu zastupanja i to za zakonom propisanu stopu tog poreza. Međutim, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio njegov zahtjev za isplatu iznosa koji predstavlja obračunati PDV u odnosu na dosuđenu nagradu. Naime, Apelacioni sud je istakao da je odluka o naknadi troškova, koju primjenjuju sudovi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u glavi IX kojom su uređene nagrade i nužni izdaci branioca po službenoj dužnosti, ne predviđa mogućnosti da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplata PDV-a koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u odbrani optuženog. S obzirom da je apelant kao branilac po službenoj dužnosti u konkretnom krivičnom predmetu svoj zahtjev za isplatu troškova opredijelio prema Odluci o naknadi troškova krivičnog postupka i kako ista ne uređuje pitanje uvećanja nagrade branioca za porez koji je kao obveznik dužan platiti, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci rješenja. Vezano za dio zahtjeva koji se odnosio na naknadu za pristup na tri odložena ročišta, Apelacioni sud je ukazao da odredbom člana 30. Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine nije predviđeno da će se branitelju po službenoj dužnosti isplatiti nagrada za pristup na odložena ročišta, zbog čega ovom dijelu apelantovog troškovnika nije moglo biti udovoljeno, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, tako da je ostvario nagradu u nižem iznosu, to jest u iznosu koji predstavlja razliku između dosuđene nagrada na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
9. Ustavni sud kazuje da je isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom slučaju razmatrao u svojoj odluci broj AP-3262/13 od 28. aprila 2016. godine (dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci razmatrao apelacije istog apelanta podnesene protiv rješenja istih redovnih sudova kojima su apelantu dosuđeni određeni novčani iznosi na ime odbrane po službenoj dužnosti, ali bez obračunatog PDV-a na te novčane iznose, u kojim apelacijama je iznosio gotovo identične apelacione navode u prilog svojim tvrdnjama da su tim rješenjima (u kojima su u suštini dati isti razlozi za odluke kao i u konkretnom slučaju) povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci (tačka 13. Odluke) navedeno: U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova odbijeni apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV, uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju koje je drugostepeni sud dao u pogledu apelantovog pozivanja na Zakon o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra se razlozi dati u Odluci broj AP- 3262/13 odnose i na konkretan slučaj. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u navedenoj odluci i smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman