Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2869/16 (E. T.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2869/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2869/16, rješavajući apelaciju Emira Tabakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Tabakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 006136 15 Kž 3 od 11. novembra 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Emir Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 006136 15 Kž 3 od 11. novembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, pored ostalog, apelant je proglašen krivim za krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1., izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1., teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. i lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1., a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa mu je sud utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako krivično djelo. Primjenom odredbe člana 64. stav 2. KZ FBiH apelantu je opozvana uvjetna osuda po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zenici od 3. augusta 2013. godine po kojoj je on proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko ne učini novo krivično djelo u vremenu od tri godine, pa mu je ta kazna zatvora u trajanju od jedne godine uzeta kao utvrđena. Nakon toga, apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i šest mjeseci.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je u presudi konstatovano da je, pored drugih dokaza, na glavnom pretresu saslušan i svjedok A.H.. Međutim, utvrđeno je da iz sadržine zapisnika sa glavnih pretresa slijedi da ovaj dokaz nije izveden na glavnom pretresu. Također, utvrđeno je da iz razloga datih u obrazloženju prvostepene presude slijedi da pobijanu presudu prvostepeni sud nije temeljio na iskazu tog svjedoka, niti su na osnovu tog iskaza utvrđene konkretne činjenice. Naime, utvrđeno je da je navedena presuda zasnovana upravo na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, što je u skladu sa odredbom člana 296. stav 1. ZKP FBiH, prema kojoj se presuda može zasnovati isključivo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Stoga je utvrđeno da to što je prvostepeni sud u pobijanoj presudi naveo da je u toku glavnog pretresa saslušan svjedok A.H. nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude, niti se samo na osnovu toga može izvesti zaključak da se pobijana presuda temelji i na tom dokazu. Prema tome, utvrđeno je da neosnovano apelantov branitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.

Nadalje, utvrđeno je da je neosnovana tvrdnja apelantovog branitelja da prvostepeni sud, shodno članu 421. stav 2. ZKP FBiH, apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o opravdanosti opoziva predmetne uvjetne osude i da eventualno na te okolnosti iznese ili ponudi dokaze. Prije svega, sud je zaključio da valja ukazati da iz navedene zakonske odredbe proizilazi da će se postupak opozivanja uvjetne osude provesti kada je u uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđeni ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ne nadoknadi štetu ili ne ispuni drugu obavezu, što nije slučaj u konkretnom predmetu, pa se žalbom neosnovano ukazuje na navedenu zakonsku odredbu. Nadalje, utvrđeno je da je u ovom predmetu, optužnicom kantonalnog tužitelja od 6. januara 2014, godine, apelantu stavljeno na teret da je predmetna krivična djela učinio dana 27. septembra 2013. godine, dakle tokom vremena provjeravanja utvrđenog u navedenoj presudi. Shodno članu 64. stav 1. KZ FBiH, slijedi da će sud opozvati uvjetnu osudu ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora dvije godine ili teža kazna. Kako je pobijanom presudom za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH prvostepeni sud apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet godina, onda je samim tim, shodno članu 64. stav 1. KZ FBiH, prvostepeni sud bio u obavezi opozvati uvjetnu osudu. Dakle, utvrđeno je da ovom ili nekom drugom zakonskom odredbom nije propisano da je sud dužan apelantu omogućiti izjašnjenje u vezi sa opozivom uvjetne osude u situaciji kada optuženi tokom vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora dvije godine ili teža kazna. Stoga se neosnovanim ukazuju navodi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i)

ZKP FBiH.

Također, utvrđeno je da je u izreci prvostepene presude jasno i konkretno navedeno da je apelant upotrijebio vatreno oružje i pucao iz pištolja, sa karakteristikama precizno naznačenim u presudi. S obzirom na navedeno i kada je u obrazloženju presude prvostepeni sud zaključio da je pištolj vlasništvo apelanta i da ga je on sa sobom donio u ugostiteljski objekat, ili kada nije obrazložio kako je pištolj i da li je dospio u ruke apelantu, to izreku pobijane presude ne čini protivrječnom sa razlozima presude, posebno imajući u vidu da ni apelant nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje da je kritične prilike upotrijebio pištolj. Dakle, utvrđeno je da iz obrazloženja presude slijedi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant upotrijebio vatreno oružje i pucao iz pištolja, koje činjenice su sadržane u činjeničnom opisu izreke presude, zbog čega se neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Isto tako, utvrđeno je da kako je prvostepeni sud na zapisniku sa glavnog pretresa od 11. marta 2015. godine dao razloge zašto ne prihvata prijedlog odbrane za provođenje drugog dokaza od strane vještaka medicinske struke, a koja odluka suda ima utemeljenje i u sadržini spisa, to se neosnovano tvrdi u žalbi da je, neprihvatanjem prijedloga odbrane da se provede drugo cjelovito vještačenje, odbrana suspendovana u svom pravu da dokazuje svoju tezu, a po načelu ravnopravnosti stranaka i načelu jednakosti oružja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se neosnovano žalbom branitelja tvrdi da je samim odbijanjem prijedloga odbrane za provođenjem vještačenja po drugom vještaku neuropsihijatru povrijeđeno pravo apelanta na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Isto tako, sud je zaključio da apelant u vrijeme izvršenja djela nije bio napadnut, iako i prvostepeni sud prihvata utvrđenim da je kritičnom događaju prethodila verbalna uvreda upućena L.D., koja je bila u društvu apelanta. Na tvrdnje odbrane da je apelant bio napadnut ne ukazuju ni drugi dokazi izvedeni tokom postupka koje je cijenio prvostepeni sud, a koji se ni u žalbi apelantovog branitelja ne dovode u pitanje. Naime, utvrđeno je da se takav zaključak ne može izvesti iz iskaza saslušanih svjedoka L.D. i D.N. na kojima se insistira u žalbi i čiji iskazi po stavu apelantovog branitelja nisu pravilno cijenjeni. Međutim, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ni iskazi ovih svjedoka ne potvrđuju tezu odbrane da je apelant bio napadnut i da se branio od napada, a ne da je on bio napadač. Osim toga, utvrđeno je da je prvostepeni sud nakon detaljne analize nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. S.T., koji se i po prijedlogu apelantovog branitelja izjašnjavao o svijesti i stanju uračunljivosti apelanta u vrijeme učinjenja djela i uzeo u obzir da je kod njega bilo povišenog afekta, ostao kod svog stava da je on i pored toga mogao shvatiti značaj svojih djela i upravljati svojim postupcima. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelant prilikom učinjenja predmetnih krivičnih djela postupao sa umišljajem. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2869/16 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio