Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/15 (E. O. i Z. O.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2112/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2112/15, rješavajući apelacije Emine Osmandžiković i Zije Osmandžikovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Emina Osmandžiković i Zijo Osmandžiković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 223660 14 Rev od 5.
marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2112/15 Emina Osmandžiković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dina Memić- Turkmanović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 223660 14 Rev od 5. marta 2015. godine.
2. AP-2113/15 Zijo Osmandžiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Haznadarević, advokatica iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 223660 14 Rev od 5. marta 2015. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2112/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina ovjeren od strane Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 25. septembra 2006. godine, kojim je prvotuženi, tj. apelant, zastupan po punomoćniku A.B., po punomoći ovjerenoj od strane Općinskog suda od 30. augusta 2006. godine, kao prodavac prodao drugotuženoj S.A. (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao kupcu nekretninu-stan, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude i da ugovor, kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda da provede brisanje upisa prava vlasništva drugotužene sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu, a što je provedeno na osnovu rješenja tog suda od 18. oktobra 2006. godine.
U toku postupka je utvrđeno da neosnovano apelantica prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivajući se na odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i apelanta, pa kako ona nije priznala, niti naknadno dala punomoć za zaključenje ovakvog ugovora, to je isti ništav, shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protivan navedenim odredbama Porodičnog zakona. Naime, kod utvrđenja da su apelantica i apelant imali namjeru zamjeniti predmetni stan za veći zbog čega se apelant i obratio Agenciji „Nekretnine Pelak“, pa kako nije došlo do realizacije ugovora o zamjeni stana, a budući da im je trebao stan veće kvadrature, odlučili su se za prodaju stana, te da je drugotužena za prodaju stana saznala iz novina, pa dalje cijeneći i iskaze svjedoka A.B. i H.M., agenata navedene agencije, da je apelantica sa apelantom više puta dolazila u pomenutu agenciju u vezi prodaje njihovog stana, bila prisutna svim dogovorima oko prodaje i da je bila inicijator prodaje predmetnog stana obzirom da joj je zaova bila bolesna (prema iskazu A.B.), te da je stan pokazivala kupcima, među kojim je bila i drugotužena koja je u prisustvu apelantice nekoliko puta razgledala stan, sud je konstatovao da se ne može izvesti zaključak da apelantica nije znala, niti da se nije saglasila sa ovom prodajom, već naprotiv, ne samo da je imala namjeru da proda predmetni stan, ona je zajedno sa svojim suprugom sve vrijeme učestvovala u rješavanju pitanja oko prodaje ovog stana, pa njena saglasnost za prodaju predmetnog stana u ovom slučaju nije upitna.
Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju treba imati u vidu odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisano načelo povjerenja u zemljišne knjige. Naime, prema toj odredbi slijedi da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim (stav 1. člana), a stavom 3. istog člana je propisano da ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu, ili poznato trećoj osobi. Polazeći, dakle od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, treća osoba će valjano steći pravo vlasništva (ili neko drugo stvarno pravo na cjelokupnoj imovini) ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno ako je postupala u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige. Dakle, za procjenu pravne valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna je savjesnost i poštenje te treće osobe. U vezi s tim, utvrđeno je da u konkretnoj pravnoj situaciji nije postojao upis ograničenja prava raspolaganja u zemljišne knjige tako da nije ni mogao djelovati prema trećoj osobi, pa prema tome drugotuženu, kao savjesnog stjecatelja predmetne nekretnine štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u zakonom propisanoj formi ovlastio punomoćnicu A.B. (agenta predmetne agencije) da u njegovo ime izvrši više pravnih radnji među kojima i da proda stan, primi kupoprodajnu cijenu, ili njen dio, prenese pravo vlasništva na kupca, podnese zahtjev za uknjižbu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji stana od 25. septembra 2006. godine ispunjava sve uslove predviđene odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, sačinjen je u pismenom obliku, potpisi ugovarača ovjereni su u nadležnom sudu, pa kako ugovor nije protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prisilnim propisima, ili moralu društva stoga se ne može smatrati ništavim u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO.
Apelacioni navodi Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti navode da su bračni drugovi i da je apelantica imala procesnu poziciju tužiteljice, a da je apelant imao procesnu poziciju prvotuženog u predmetnoj parnici. Nadalje, iz navoda apelacije proizilazi da osporavaju predmetne presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava jer je favorizirana tužena strana, a posebno drugotužena. Isto tako, apelanti ističu da navodno zaključeni kupoprodajni ugovor nikada nije ni realizovan predajom u posjed navodnom kupcu-drugotuženoj, niti je ikada kupoprodajna cijena od navodne prodaje isplaćena navodnom prodavcu (nego na blagajnu trećeg lica, tj. navedene agencije, koje nije stranka u postupku). Dakle, apelanti tvrde da prema odredbama ZOO ovakav ugovor o kupoprodaji nikada nije niti nastao jer niti jedan njegov član nije izvršen niti ispunjen niti je isti ikada primijenjen. U vezi s tim, apelanti navode da niti jedan uslov za pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora nije ispunjen.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji su rezultirali osporenom odlukom, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene navedenim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman