Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3891/13 (R. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nadležan sud
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 374
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3891/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3891/13, rješavajući apelaciju Radovana Stankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćenI tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Stankovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 009418 13 Kž od 13. juna 2013. godine i S1 3 K 009418 12 K od 24. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radovan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Radović-Vojo, advokat iz Foče, podnio je 11. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 009418 13 Kž od 13. juna 2013. godine i S1 3 K 009418 12 K od 24. decembra 2012. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 14, 16. i 30. oktobra, te 8. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor dostavio 1. jula 2016. godine. Tužilaštvo BiH, kom je apelacija dostavljena na odgovor 24. juna 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je Presudom broj S1 3 K 009418 12 k od 24. decembra 2012. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo bjekstvo lica lišenog slobode iz člana 374 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
7. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da Sud BiH nije stvarno nadležan za postupanje u konkretnom slučaju. U vezi s tim je ukazano da je članom 7 stav 2 tačka b) (raniji član 13) Zakona o Sudu BiH propisana nadležnost Suda BiH za krivična djela propisana krivičnim zakonima entiteta, ali pod uslovom da su izvršenjem krivičnog djela izazvane štetne posljedice za BiH ili štetne posljedice koje prelaze granice teritorije entiteta. Po ocjeni Suda BiH, iako navedeni član ne navodi kriterijume utvrđivanja stvarne nadležnosti Suda BiH kad su u pitanju krivična djela utvrđena entitetskim zakonima, iz njega jasno proizilazi obaveza obazrivog postupanja s tim da sud upravo na posebnim okolnostima i uslovima svakog konkretnog slučaja, ocjenjujući predočene dokaze, donosi odluku o nadležnosti za krivična djela iz nadležnosti entiteta. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi predviđeni članom 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH s obzirom na to da iz okolnosti predmetnog slučaja proizilazi da je učinjenje predmetnog krivičnog djela, način i okolnosti pod kojim je učinjeno izazvalo štetne posljedice za BiH i RS s obzirom na to da je izvršenjem navedenog krivičnog djela pod datim okolnostima poljuljano povjerenje građana u rad pravosudnih institucija i organa za izvršenje krivičnih sankcija, čime je narušen ugled pravosuđa i dovedeno u pitanje efikasno funkcionisanje pravnog sistema.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je odlučna činjenica, tj. da li je apelant prilikom bjekstva upotrijebio silu i kog intenziteta, odnosno da li je i koliko snažno odgurnuo svjedoka D.M., utvrđena na osnovu svestrane ocjene sprovedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, i to: iskaza svjedoka M.P., S.V., D.M. i Z.V. (koji su bili pratioci u sprovođenju apelanta iz KPZ Foča do Stomatološkog fakulteta u Foči), te zapisnika o uviđaju na licu mjesta za koje je Sud BiH utvrdio da su saglasni i koje je prihvatio kao nesporne.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da iskaz svjedoka D.M. dat na glavnom pretresu u cjelini nije bio dosljedan iskazu datom na zapisnik od 8. maja 2012. godine pred Tužilaštvom BiH. Međutim, ocjenjujući iskaz ovog svjedoka u vezi sa drugim sprovedenim dokazima, Sud BiH je zaključio da određena odstupanja od iskaza datog na glavnom pretresu nisu uticala na pravilno utvrđenje relevantnih činjenica, koje proizilaze i iz drugih dokaza koje je sud u cijelosti prihvatio. Iako se iskaz svjedoka D.M. dat u istrazi u odnosu na iskaz dat na glavnom pretresu razlikovao u činjenici da li je odgurivanje apelanta kritične prilike bilo snažno ili ne, Sud BiH je u ovom dijelu prihvatio iskaz ovog svjedoka iz istrage, a ne sa glavnog pretresa. U prilog navedenom ukazano je da je iz sadržaja ostalih sprovedenih dokaza na glavnom pretresu utvrđeno da je odgurivanje stražara D.M., uprkos činjenici da je apelant imao lisice na rukama, ipak, bilo dovoljno snažno da je apelant uspio na jedan metar otjerati od sebe stražara D.M. i onesposobiti ga za blagovremenu reakciju. Ovo tim prije što se radi o ovlašćenom službenom licu osposobljenom za postupanje u ovim prilikama, koje, očigledno, kritične prilike nije bilo u stanju na adekvatan način savladati apelanta. Stoga, Sud BiH je zaključio da je apelant upotrijebio silu, koja je, ocjenjujući njegovu fizičku konstituciju, bila takvog intenziteta da je stražar D.M. uzmakao na koji način je bio onemogućen da spriječi apelantovo bjekstvo tako da je nesumnjivo da se radi o snažnom odgurivanju, koje je dovelo do toga da stražar D.M. nije mogao blagovremeno reagovati i spriječiti apelantovo bjekstvo. Zbog toga, iskaz stražara D.M. dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu nije prihvaćen, odnosno ocijenjen je kao sračunat da pomogne apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da apelant ničim ozbiljnim nije doveo u pitanje, odnosno pobijao sprovedene dokaze optužbe, kao i da nije imao prijedloga za sprovođenje dokaza.
11. Najzad, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela bjekstvo lica lišenog slobode iz člana 374 KZRS. Navedenom odredbom je kao krivično djelo propisan bijeg lica kojem je oduzeta sloboda na osnovu zakona o čemu se radi u konkretnom slučaju s obzirom na to da se apelant kritične prilike nalazio na izdržavanju kazne zatvora izrečene pravosnažnom presudom Suda BiH. Nadalje, ukazano je da je za počinjenje navedenog krivičnog djela potrebno postojanje sile, prijetnje ili neke druge radnje koju treba primijeniti radi bijega, odnosno samovoljnog udaljavanja iz zatvorske ustanove, što podrazumijeva i bijeg prilikom sprovođenja lica kom je oduzeta sloboda, koji uslov je, takođe, ispunjen. S tim u vezi je ukazano da je u toku postupka sud saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi da je apelant upotrijebio silu s namjerom da, kao lice lišeno slobode, pobjegne. Radnja izvršenja, po ocjeni Suda BiH, sastoji se u činjenici da je apelant upotrijebio fizičku silu da odgurne stražara D.M. od sebe, koji je obezbjeđivao njegovo sprovođenje u zdravstvenu ustanovu, na koji način je onemogućio stražara D.M. da izvrši svoje obaveze, odnosno spriječi bjekstvo. Stoga je, po ocjeni Suda BiH, nesporno da je apelant primjenom fizičke sile uspio savladati čuvara koji je bio u njegovoj pratnji, da je ispoljena fizička sila bila dovoljno jaka za savladavanje stražara, slijedom čega je i zaključeno da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
12. Sud BiH je Presudom broj S1 3 K 009418 13 Kž od 13. juna 2013. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
13. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u žalbi tvrdio da je prvostepeni sud stvarnu nadležnost zasnovao na stavu zauzetom u Rješenju Suda BiH broj Kž 19/09 (X-K- 07/387) od 30. juna 2009. godine iako između ova dva predmeta ne postoji identitet niti u odnosu na vrstu izvršenja krivičnih djela, niti u odnosu na visinu zaprijećene sankcije, odnosno da je prvostepeni sud propustio, što mu je obaveza kad primjenjuje član13 (sadašnji član 7) Zakona o Sudu BiH, da ocijeni specifične okolnosti koje važe za konkretni slučaj. Takođe, apelant je tvrdio i da optužnicom nije naveden niti jedan dokaz koji bi potkrijepio tvrdnju da su izvršenjem konkretnog krivičnog djela za državu BiH nastupile štetne posljedice.
14. Sud BiH je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani. U prilog navedenom ukazano je da je članom 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH propisano da je Sud BiH nadležan za krivična djela propisana zakonima entiteta i Brčko distrikta ukoliko ta krivična djela mogu izazvati štetne posljedice za državu BiH ili štetne posljedice izvan datog entiteta, te da je prvostepeni sud ispravno procijenio da su izvršenje i okolnosti konkretnog krivičnog djela doveli do štetnih posljedica po državu BiH. Prema stavu suda, bjekstvo svakog osuđenika samo po sebi dovodi do nepovjerenja i sumnje javnosti u pravosudni sistem i sistem izvršenja krivičnih sankcija jedne države, a uzimajući u obzir da je u pitanju lice koje je pravosnažno osuđeno zbog zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH na kaznu zatvora od 20 godina (Presuda Suda BiH broj X- Krž-50/70), takva sumnja se svakako izuzetno povećava. Takođe, ukazano je i da je ovo bio prvi slučaj krivičnog gonjenja optuženog lica od pravosudnih organa BiH za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, te da je prebacivanjem apelanta iskazano povjerenje u cjelokupan domaći pravosudni sistem i njegovu sposobnost da se ozbiljno bavi procesuiranjem krivičnih djela ratnih zločina. Stoga, zaključeno je da je apelantovo organizovano bjekstvo imalo štetni uticaj na državu BiH, odnosno posljedice koje izlaze iz okvira entiteta u kom apelant izdržava izrečenu kaznu zatvora. U konkretnom slučaju navedeno izvršenje krivičnog djela izazvalo je izuzetne štetne posljedice koje se ogledaju u narušenom povjerenju građana u rad pravosudnih institucija i organa za izvršenje krivičnih sankcija, čime je narušen ugled pravosuđa i dovedeno u pitanje funkcionisanje krivičnopravnog sistema države.
15. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju presude propustio da opiše proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog međusobnog povezivanja u izvođenju zaključaka da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud naveo konkretne i argumentovane razloge uslijed kojih je poklonio povjerenje Tužilaštvu prilikom dokazivanja tvrdnje da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
16. Nadalje, u vezi sa spornim pitanjem da li je apelant upotrijebio silu prema stražaru D.M., ukazano je da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je donio pravilnu odluku da su se stekli svi bitni elementi krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Takođe, ukazano je da je, i pored činjenice da je stražar D.M. promijenio iskaz na glavnom pretresu, prvostepeni sud pravilno zaključio da je odgurivanje stražara D.M. bilo dovoljno snažno da bi rezultiralo onemogućavanjem blagovremene reakcije u sprečavanju apelantovog bijega. U prilog navedenom ukazano je i na iskaze svjedoka M.P., S.V., Z.V., kao i druge materijalne dokaze, što upućuje na zaključak da je apelant primijenio silu prema stražaru D.M.
17. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer nije bilo primjene sile i prijetnje. U vezi sa tvrdnjom da nije bilo upotrebe sile, ukazano je na stav koji je zauzet u pogledu identičnog pitanja u vezi sa apelantovim navodima o ocjeni dokaza. Nadalje, u pogledu apelantove tvrdnje da konkretno krivično djelo ne postoji u situaciji kada je lice pobjeglo prilikom sprovođenja, ukazano je da iz člana 374 KZRS proizilazi da je dovoljno da je lice koje je pobjeglo bilo lišeno slobode na osnovu zakona, bez preciziranja mjesta s kog će pobjeći, pa da se tako izjednačava situacija bjekstva lica lišenog slobode iz kruga KPZ u kom služi kaznu sa bjekstvom lica prilikom sprovođenja u medicinski centar ili neku drugu ustanovu. S obzirom na to da je apelant upotrijebio silu prilikom bjekstva, da je pobjegao prilikom sprovođenja iz KPZ Foča do Stomatološkog fakulteta, da je lišen slobode na osnovu zakona, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka
d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o Sudu BiH, te Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka g) ZKPBiH, tj. da je u konkretnom slučaju postupao sud koji nije stvarno nadležan. Po njegovom mišljenju, osnovni cilj člana 6 Evropske konvencije, kao i člana 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP) je obezbjeđenje da o optužnici za krivično djelo odlučuje unaprijed određeni sud, odnosno nikako da se to određuje neposredno prije ili zbog nekog konkretnog slučaja. Nadalje, apelant tvrdi da je Sud BiH stvarnu nadležnost zasnovao bez ocjene okolnosti i uslova konkretnog slučaja kako nalaže član 7 Zakona o Sudu BiH, tj. ocjenjujući svaki dokaz i činjenicu kako bi se opravdala odluka o eventualnoj nadležnosti Suda BiH za krivična djela propisana entitetskim zakonom. Po njegovim tvrdnjama, Tužilaštvo BiH, u konkretnom slučaju, osim pozivanja na zauzeti stav u Rješenju Suda BiH broj Kž 19/09 od 30. juna 2009. godine, nije navelo niti jedan objektivni dokaz ili provjerljivu činjenicu da je apelantovim izvršenjem krivičnog djela iz nadležnosti redovnog suda RS nastupila štetna posljedica državi BiH, niti u čemu je narušen međunarodni ugled države BiH njegovim bjekstvom iz zatvora. Takođe, ukazuje da je u navedenom rješenju zauzet stav da je Sud BiH stvarno nadležan za procesuiranje u krivičnopravnoj stvari tog suda pod brojem X-K-07/387, pa da on ne može biti obavezujući stav i za sve druge identične ili slične situacije, tim prije što između tog krivičnopravnog predmeta i konkretnog predmeta ne postoji identitet ni u odnosu na vrstu izvršenih krivičnih djela, niti u odnosu na visinu zaprijećene sankcije-kazne. Najzad, u ovom dijelu apelant je istakao i da bi šteta u vidu narušenog ugleda države i njenih institucija trebalo da bude realna i objektivna dokazna činjenica, a ne apstraktna tvrdnja koju nije moguće provjeriti.
20. Nadalje, apelant tvrdi i da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, pozivajući se na radnje izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, smatra da je pogrešan zaključak redovnog suda da je za postojanje ovog krivičnog djela dovoljno da je lice koje je pobjeglo bilo lišeno slobode na osnovu zakona. U prilog ovoj tvrdnji apelant se pozvao na komentare krivičnih zakona, odnosno teoriju krivičnog prava, te stavove zauzete u sudskoj praksi (da ovo krivično djelo ne postoji ako je lice pobjeglo koristeći se prevarom, preoblačenjem, skrivanjem i sl., nasilnim otvaranjem vrata, provaljivanjem tavanice), a pogotovu ako je lice pobjeglo prilikom sprovođenja.
21. Nadalje, u prilog tvrdnji da ne postoje elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim apelant ističe i da u konkretnom slučaju nema ni elementa sile, odnosno da njegove radnje nisu bile takvog intenziteta koji se traži za postojanje sile kao elementa konkretnog krivičnog djela.
22. Najzad, apelant tvrdi i da je u osporenim presudama ocjena sprovedenih dokaza proizvoljna i nelogična što, po njegovom mišljenju, predstavlja kršenje principa ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, istakao je da se obje presude zasnivaju samo na dokazima optužbe, dok njegovi dokazi uopšte nisu uzeti u obzir i nisu obrazloženi, jer nisu prihvaćeni kao validni. Apelant tvrdi da zaključak da je „snažno odgurnuo“ stražara D.M., što je kvalifikovano kao upotreba sile, što čini elemenat bića konkretnog krivičnog djela, nije mogao biti zasnovan van razumne sumnje, na iskazima saslušanih svjedoka. Apelant je najprije istakao da su redovni sudovi ove iskaze ocijenili samo u dijelovima i izvučene iz konteksta. Pri tome posebno ukazuje na iskaz, kako navodi, ključnog svjedoka, stražara D.M., koji je potvrdio da je apelant prilikom izlaska iz vozila nogom zakačio donji štok vrata, da je zbog toga posrnuo-skoro kleknuo i da je zato, najvjerovatnije, došlo do kontakta zbog kog se on samo pomjerio jedan-dva koraka unazad, bez ikakvog posrtanja ili pada na tlo. Takođe, tvrdi i da se ovaj svjedok na uporno insistiranje tužioca i sudije u više navrata izjasnio da se nije radilo ni o kakvom jakom-snažnom odgurivanju, već da je ono bilo blažeg stepena i bez ikakvih posljedica po njega, odnosno nanesenih mu tjelesnih povreda. Zbog toga, apelant smatra neprihvatljivim i stav sudova da prihvate iskaz ovog svjedoka koji je dao u istrazi samo zbog toga što je tad naveo da je intenzitet radnje odgurivanja bio snažniji. Apelant je citirao i dijelove iskaza ostalih saslušanih svjedoka iz kojih, kako navodi, nedvosmisleno proizilazi da niti jedan od njih ne navodi da je odgurivanje bilo snažno, odnosno da je imalo karakter apsolutne sile koja je imala učinak da onemogući (onesposobi) stražara D.M. Ovo tim prije imajući u vidu lična svojstva, tjelesnu konstituciju, fizičku snagu i obučenost u borilačkim vještinama stražara D.M., što upućuje na zaključak da je uspio pobjeći ne zbog upotrebe apsolutne sile prema navedenom stražaru, već zbog nepažnje, jer ga stražar D.M. nije držao za ruku prilikom izlaska iz vozila, odnosno nepažnje ostalih lica koja su učestvovala u njegovom sprovođenju, koji svoju dužnost nisu obavljali u skladu sa pravilima službe, konkretno članom 7 Pravilnika o načinu vršenja službe obezbjeđenja u kazneno-popravnim ustanovama („Službeni glasnik RS“ broj 69/02).
23. Apelant je u dopuni apelacije od 14. oktobra 2013. godine zatražio „ocjenu ustavnosti“ pitanja izbora lica za glavnog tužioca ako ne ispunjava uslove za to, te pitanja koja se odnose na zakonitost optužnice, lišavanja slobode, određivanja branioca po službenoj dužnosti. Iz dokumenata predočenih uz dopunu proizilazi da se ovi navodi odnose na prethodni krivični postupak koji je vođen protiv apelanta pred Sudom BiH.
24. U dopuni apelacije od 16. oktobra 2013. godine apelant je problematizovao „ustavnost Zakona o ustupanju haških predmeta BiH“, te kako proizilazi iz navoda, određivanje pritvora u tim slučajevima i sam način na koji se vodi postupak u ovim predmetima.
25. U dopuni apelacije od 31. oktobra 2013. godine apelant je zatražio „ocjenu ustavnosti“: situacije u kojoj je presuda donesena samo na osnovu iskaza zaštićenih svjedoka bez dokaza koji potkrepljuju njihove izjave i bez mogućnosti da takvi svjedoci budu unakrsno ispitani, osude i za ono za šta ne postoji optužnica, uskraćivanja prava na odbranu zbog postavljenih advokata bez volje onog kog ti advokati brane.
26. U dopuni apelacije od 8. novembra 2013. godine apelant je zatražio „ocjenu ustavnosti“, kako je naveo, retroaktivne primjene KZBiH i prakse Suda BiH koji jedini u BiH, kao i u svim bivšim jugoslovenskim republikama, odbija da primijeni KZSFRJ, te da li je moguće da „ispravke i popravke“, kako je naveo, “nakaradnih“ presuda Suda BiH koje ukida Ustavni sud vrše iste one sudije koje su takve pogrešne presude donosile s umišljajem.
b) Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se radi o identičnim prigovorima koji su izneseni i u postupku pred tim sudom, te se, s tim u vezi, pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka.
V. Relevantni propisi
28. Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10,1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Bjekstvo lica lišenog slobode Član 374.
Lice lišeno slobode na osnovu zakona koje upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo pobjegne, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
29. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 49/09 – prečišćeni tekst, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(Krivična nadležnost) (…) (2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
(…)
b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko distrikta Bosne i Hercegovine;
(…)
30. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(...)
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 23.
Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan:
a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,
b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu, (...)
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana Član 290.
Sadržaj presude (...)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 009418 13 Kž od 13. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. jula 2013. godine a apelacija je podnesena 11. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod jednakim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da apelant, najprije, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio stvarno nadležni sud. Po njegovom mišljenju, Sud BiH je nadležnost zasnovao bez ocjene okolnosti i uslova konkretnog slučaja. Tužilaštvo BiH se samo pozvalo na stav u rješenju Suda BiH, koji se ticao drugog predmeta, nije naveden niti jedan dokaz ili provjerljiva činjenica da je njegovim bjekstvom iz zatvora nastupila štetna posljedica državi BiH, odnosno u čemu je narušen međunarodni ugled države BiH njegovim bjekstvom, šteta u vidu narušenog ugleda države i njenih institucija trebalo bi da bude realna i objektivna dokazana činjenica, a ne apstraktna tvrdnja koju nije moguće provjeriti.
40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH zasnovao nadležnost na članu 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH, koji je identičan ranijem članu 13 stav 2 tačka b) istog zakona, a koji je bio predmet ocjene ustavnosti u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao da navedena odredba nije suprotna principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te da ne dovodi, sama po sebi, u pitanje «pravnu sigurnost» ili «jednakost pred zakonom» pojedinaca. Takođe, Ustavni sud zaključuje da se ovaj princip ne dovodi u pitanje ni u tački (b) osporene odredbe, budući da se njom uopšteno propisuju situacije u kojima će Sud BiH, pod određenim uslovima, biti nadležan. Takođe, ovom odredbom se daje ovlašćenje, ali i stvara obaveza Suda BiH da pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju uz poštovanje principa «pravne sigurnosti» i «jednakosti pred zakonom» kao neodvojivim elementima principa vladavine prava. Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio: „Budući da normom koja koristi pravne standarde nije unaprijed određen njihov sadržaj, potrebno je da nadležni subjekti to urade u svakom konkretnom slučaju kad takvu normu primjenjuju. Pri tome moraju voditi računa o određenim objektivnim mjerilima i cilju norme kako bi se izbjegle arbitrarnost i samovolja“ (op. cit., U 16/08, tačka 42).
41. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovim prigovorima stvarne nadležnosti, zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni pravni standardi propisani članom 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH. Sud BiH je ukazao da bjekstvo svakog osuđenika samo po sebi dovodi do nepovjerenja i sumnje javnosti u pravosudni sistem i sistem izvršenja krivičnih sankcija jedne države, a uzimajući u obzir da je u pitanju lice koje je pravosnažno osuđeno zbog zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH na kaznu zatvora od 20 godina (Presuda Suda BiH broj X-Krž-50/70), takva sumnja se svakako izuzetno povećava. Takođe, ukazano je i da je ovo bio prvi slučaj krivičnog gonjenja optuženog lica od pravosudnih organa BiH za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, te da je prebacivanjem apelanta iskazano povjerenje u cjelokupan domaći pravosudni sistem i njegovu sposobnost da se ozbiljno bavi procesuiranjem krivičnih djela ratnih zločina. Stoga, zaključeno je da je apelantovo bjekstvo imalo štetni uticaj na državu BiH, odnosno posljedice koje izlaze iz okvira entiteta u kom apelant izdržava izrečenu kaznu zatvora. U konkretnom slučaju navedeno izvršenje krivičnog djela izazvalo je izuzetne štetne posljedice koje se ogledaju u narušenom povjerenju građana u rad pravosudnih institucija i organa za izvršenje krivičnih sankcija, čime je narušen ugled pravosuđa i dovedeno u pitanje funkcionisanje krivičnopravnog sistema države.
42. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao razloge koji se mogu podvesti pod pojam štetnih posljedica za BiH ili štetnih posljedica koje prelaze granice teritorije datog entiteta prema članu 7 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH. Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti obrazložio postojanje uslova iz navedenog člana, a data obrazloženja, s obzirom na činjenice predmeta i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navedenog proizilazi da je, budući da normom koja koristi pravne standarde nije unaprijed određen njihov sadržaj, u smislu stavova Ustavnog suda iz Odluke broj U 16/08 (tačka 42), Sud BiH, kao nadležni subjekat, u konkretnom slučaju odredio njihov sadržaj, pri čemu je vodio računa o cilju norme i dao obrazloženje o postojanju druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, čime je Sud BiH ispoštovao obavezu da, u smislu navedene odluke, pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 79/11 od 4. jula 2014. godine, stav 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
43. Nadalje, apelant tvrdi da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da se u radnjama koje mu se stavljaju na teret ne stiču obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, odnosno da ne postoji krivično djelo.
44. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
46. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude ukazao da je za počinjenje navedenog krivičnog djela potrebno postojanje sile, prijetnje ili neke druge radnje koju treba primijeniti radi bijega, odnosno samovoljnog udaljavanja iz zatvorske ustanove, što podrazumijeva i bijeg prilikom sprovođenja lica kom je oduzeta sloboda, koji uslov je, takođe, ispunjen. Nadalje, ukazano je da se radnja izvršenja sastoji u činjenici da je apelant upotrijebio fizičku silu da odgurne stražara D.M. od sebe, koji je obezbjeđivao njegovo sprovođenje u zdravstvenu ustanovu, na koji način je onemogućio stražara D.M. da izvrši svoje obaveze, odnosno spriječi bjekstvo. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelant primjenom fizičke sile uspio savladati čuvara koji je bio u njegovoj pratnji, da je ispoljena fizička sila bila dovoljno jaka za savladavanje stražara, slijedom čega je i zaključeno da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Nadalje, u obrazloženju osporene drugostepene presude, u vezi sa apleantovom tvrdnjom da konkretno krivično djelo ne postoji u situaciji kada je lice pobjeglo prilikom sprovođenja, ukazano je da iz člana 374 KZRS proizilazi da je dovoljno da je lice koje je pobjeglo bilo lišeno slobode na osnovu zakona, bez preciziranja mjesta s kog će pobjeći, pa da se tako izjednačava situacija bjekstva lica lišenog slobode iz kruga KPZ u kom služi kaznu sa bjekstvom lica prilikom sprovođenja u medicinski centar ili neku drugu ustanovu, te da je apelant upotrijebio silu prilikom bjekstva, da je pobjegao prilikom sprovođenja iz KPZ Foča do Stomatološkog fakulteta, te da je lišen slobode na osnovu zakona.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne razloge i obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, u prilog zaključku da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, pa da stoga nema ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena prava bila proizvoljna, kako apelant tvrdi.
48. Najzad, apelant tvrdi da je ocjena dokaza bila proizvoljna, te da nije prihvaćen niti jedan dokaz koji je apelant predlagao. Apelant posebno ukazuje da je Sud BiH prihvatio iskaz svjedoka D.M. iz istrage, a ne sa glavnog pretresa, iako je ovaj svjedok na glavnom pretresu, pored insistiranja tužioca, u više navrata ponovio da se nije radilo ni o kakvom jakom-snažnom odgurivanju, kao i da to proizilazi iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka.
49. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani na način da obezbjeđuju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
50. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da apelant nije predlagao sprovođenje dokaza. Apelant u apelaciji ne navodi koje je dokaze eventualno predlagao, a Sud BiH je odbio da ih sprovede, izuzev paušalne tvrdnje iznesene u tom pravcu. Stoga, njegovi navodi u ovom dijelu nisu mogli biti prihvaćeni. Nadalje, u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno su interpretirani sprovedeni dokazi, među kojim i iskazi saslušanih svjedoka, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, na osnovu kojih je izveden zaključak o odlučnoj činjenici da je apelant upotrijebio fizičku silu prilikom bjekstva. Takođe, dati su iscrpni razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega je prihvaćen iskaz svjedoka D.M. iz istrage, a ne sa glavnog pretresa. Najzad, apelant ne tvrdi, a to ne proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, da mu je bila uskraćena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, kao i da postoje okolnosti koje dovode u sumnju pouzdanost i istinitost sprovedenih dokaza.
51. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant nije imao suđenje pred sudom ustanovljenim zakonom, da je primjena relevantnog prava bila proizvoljna, te da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predlaže i sprovodi dokaze i da se izjašnjava o dokazima Tužilaštva BiH, te da u vezi sa sprovedenim dokazima nije izostala brižljiva i savjesna ocjena.
52. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
53. U vezi sa pitanjima koja je apelant pokrenuo u dopunama apelacije zahtijevajući „ocjenu ustavnosti“, Ustavni sud zapaža da se ona nisu ticala postupka iz kog su proistekle presude koje je osporio predmetnom apelacijom zbog čega Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje. Takođe, s obzirom na pokrenuto pitanje, tj. ocjenu ustavnosti, proizilazi da je apelant lice koje nije ovlašćeno za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti shodno članu 19 tačka c) Pravila Ustavnog suda.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant nije imao suđenje pred sudom ustanovljenim zakonom, da je primjena relevantnog prava bila proizvoljna, da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predlaže i sprovodi dokaze i da se izjašnjava o dokazima Tužilaštva BiH, te kada u vezi sa sprovedenim dokazima nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza posebno kao i međusobno.
55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman