Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/16 (L. Č. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3427/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3427/16, rješavajući apelacije Lazara Čičkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Lazar Čičković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001034 15 Rev 2 od 25. maja 2016.
godine;
N.Š., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002412 16 Rev 2 od 25. maja 2016. godine;
Rade Čičković, Zdravko Čičković, Ankica Radun i Verica Đuragić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002531 16 Rev 2 od 25. maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3427/16 Lazar Čičković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001034 15 Rev 2 od 25. maja 2016. godine.
2. AP-3428/16 N.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002412 16 Rev 2 od 25. maja 2016. godine.
3. AP-3429/16 Rade Čičković, Zdravko Čičković, Ankica Radun i Verica Đuragić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002531 16 Rev 2 od 25. maja 2016. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3427/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojima su, u suštini, tražili da se obaveže tužena (Federacija BiH) da im isplati, na ime naknade štete na stambenim i gospodarskim objektima i izmakle koristi zbog nemogućnosti korištenja poljoprivrednog zemljišta, određene novčane iznose. U obrazloženju svojih odluka, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kod nesporne činjenice da su apelanti predmetne nekretnine napustili 1995. godine, a da je tužena ušla u posjed nekretnina 1997/98. godine, proizlazi pravilan zaključak redovnih sudova da nije dokazana uzročna veza između stanja stambenih i pomoćnih objekata apelanata koji su prethodno napušteni a zatim devastirani. Dalje se navodi, da bi apelanti mogli ostvariti pravo na naknadu obične štete i izgubljene dobiti, bilo je potrebno dokazati da je organ tužene, svojim radnjama uzrokovao umanjenje imovine apelanata, a u odnosu na izmaklu dobit, da je ista prema redovnom toku stvari za apelante mogla biti osnovano očekivana. Vrhovni sud zaključuje, da kako je dokazano da su predmetne nekretnine bile napuštene više od dvije godine, prije nego je organ tužene ušao u posjed istih, štetu na tim nekretninama su do ulaska organa tužene u posjed, mogli izazvati razni uzroci, stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo u drugostepenim odlukama, kada su odbijeni predmetni zahtjevi zbog nedokazanosti postojanja uzročne veze u radnjama organa tužene i štete nastale na nekretninama apelanata. Vrhovni sud, također, konstatuje da kada su u pitanju zahtjevi za naknadu izgubljene koristi, da nije dokazano da su koristi koje su procijenjene kao šteta, bile i očekivane po redovnom toku stvari, kako je propisano članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, jer predmetna poljoprivredna zemljišta nisu ni bila obrađivana u vrijeme kada je organ tužene ušao u posjed. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tvrdnje apelanata da je u postupcima dokazana nesavjesnost tužene nisu osnovane, jer je organ tužene postupao kao korisnik eksproprijacije u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji (donesena odluka o proglašenju javnog interesa, ovlaštenje za ulazak u posjed prije eksproprijacije, izvršena uplata naknade za eksproprijaciju neodređenom broju vlasnika, javni poziv vlasnika da se prijave u postupku eksproprijacije i dr., a zatim i odluka odustanka od eksproprijacije).
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman