Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-231/15 (Kanton Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-231/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-231/15, rješavajući apelacije Kantona Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kanton Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 286644 14 Rsž od 21. oktobra 2014. godine;
JU Druga Gimnazija Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292087 13 Rsž 2 od 12. novembra 2014.
godine;
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 068532 15 Rev od 5. maja 2015. godine;
Dom Zdravlja Široki Brijeg protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 020069 13 Rev od 12.
maja 2015. godine;
Tuzlanski kanton protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 127380 13 Rev od 15. septembra 2015. godine;
Kantonalna bolnica Orašje protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 037971 15 Rsž od 9. novembra 2015. godine;
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 058048 16 Rev od 2. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-231/15 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 286644 14 Rsž od 21. oktobra 2014. godine. U predmetnom parničnom postupku, radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant je obavezan da tužitelju (D.M.) kod nadležnog Fonda PIO uplati pripadajuće doprinose za period od januara 1996. godine do aprila 2000. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (naknada plaće za određeni period i isplata otpremnine). U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepena odluka u pogledu isplate doprinosa fondovima PIO BiH zakonita i pravilna. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u skladu sa članom 101. stav 2. Zakona o PIO osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, s obzirom da apelant za tužitelja nije izvršio obračun i uplatu doprinosa, te je pravilno utvrdio visinu i potraživanje tužitelja po ovom osnovu u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu. Također, prvostepeni sud je pravilno primijenio kao osnovicu za obračun doprinosa najnižu platu u FBiH, dok je visinu troškova postupka odmjerio na osnovu odredbe člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu uspjeh tužitelja u predmetnom postupku. S druge strane, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja (u odnosu na naknada plaće za određeni period i isplatu otpremnine), zaključivši da je opravdan istaknuti prigovor zastare predmetnih potraživanja u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.
2. AP-1440/15 JU Druga Gimnazija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292087 13 Rsž 2 od 12. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom poništena je odluka apelanta od 11. jula 2012. godine o otkazu ugovora o radu tužiteljice (N.B.) i naloženo je apelantu da tužiteljicu vrati na poslove koje je obavljala prije donošenja pobijane odluke, uspostavi joj radno-pravni status i naknadi troškove postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila isplatu neisplaćenog iznosa na ime plate do vraćanja na posao i plaćanja pripadajućih doprinosa. U postupku je utvrđeno da u toku disciplinskog postupka, koji je vođen protiv tužiteljice, apelant nije omogućio tužiteljici da iznese svoju odbranu, što ne podrazumijeva samo izjašnjenje o kršenju obaveza iz radnog odnosa nego da se o svim dokazima upozna, izjasni se i iznese svoje dokaze poslodavcu. Dakle, kako je u konkretnom slučaju navedeni postupak izostao, to je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo tužiteljice na odbranu, pa je pravilna odluka prvostepenog suda o poništenju odluke apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljice i njeno vraćanje na rad. Kantonalni sud je istakao da apelant nije postupio u skladu sa članom 90. Zakona o radu (u postupku otkaza ugovora o radu teret dokazivanja na poslodavcu) odnosno, da apelant nije dokazao da je postupao u smislu člana 84. Pravilnika o radu i člana 90. Zakona o radu čime je onemogućio tužiteljicu u davanju svoje odbrane, a prije donošenja osporene odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.
3. AP-2472/15 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 068532 15 Rev od 5. maja 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 068532 14 Rsž od 28. januara 2015. godine u pravnoj stvari isplate razlike plata i doprinosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-954/14 od 24. aprila 2015. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-1603/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Apelacionog suda od 28. januara 2015. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (I.S., R.G., G.L., Z.G., B.K., V.G., R.Lj. i Z.M.), podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan tužiteljima na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćena razlika plate, pripadajućih doprinosa i troškova postupka) isplatiti novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je neosnovan navod apelanta u žalbi da je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH samo data mogućnost tužiteljima kao zaposlenicima sa višom školskom spremom da mogu obavljati posao do odlaska u penziju, a „nije predviđena promjena platnog razreda“, jer tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev za promjenu platnog razreda već su tražili isplatu razlike plate (i odgovarajućih doprinosa) pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, po ocjeni Apelacionog suda, jasno vidljivo da je ovo građansko-pravni spor i da sud opšte nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o zahtjevu za pružanje pravne zaštite tužiteljima, jer iznosi umanjene neto plate predstavljaju neostvarenu dobit (izgubljenu zaradu) tužitelja kao vid pretrpljene štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.
4. AP-3901/15 Dom Zdravlja Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikola Sivrić advokat iz Čitluka, podnio je 6. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 020069 13 Rev od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju razliku naknade na ime rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, razlike na ime plata za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, uvećanja plate ovisno o uvjetima rada, pripravnosti i povećanja troškova života, te isplati regres i uplati doprinose za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve precizirano u izreci osporene odluke. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj kao doktor medicine zaposlen kod apelanta od 1. septembra 2008. godine sa koeficijentom složenosti poslova od 3,5 %, da je u utuženom periodu koristio godišnji odmor, da su tužitelju u utuženom periodu plata i regres isplaćivani u iznosima manjim od onih propisanim odgovarajućim odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), dok su doprinosi za PIO uplaćivani prema isplaćenoj plati, te da razliku između isplaćenih plata, regresa i doprinosa za PIO predstavljaju iznosi navedeni u izreci prvostepene presude, a koji su utvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 29., 30., 32., 33., 37., 40. i 41. Granskog kolektivnog ugovora i odredbe čl. 118. i 119. Zakona o PIO FBiH kada su usvojili tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju, te u obrazloženjima svojih odluka dali razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.
5. AP-4817/15 Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 30. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 127380 13 Rev od 15. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 127380 13 Rsž od 11. juna 2013. godine u pravnoj stvari isplate razlike otpremnine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1669/13 od 19. novembra 2013. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-3084/13), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 11. juna 2013. godine, kojom je obavezan apelant da tužitelju (A.S.) splati na ime neisplaćenog dijela otpremnine prilikom odlaska u penziju iznos od 5.341,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant trebao primijeniti odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plate, koja je stupila na snagu 27. juna 2004. godine, odnosno Uredbe o njenim izmjenama i dopunama od 24. oktobra 2004. godine, s obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj otišao u penziju nakon njhovog stupanja na snagu. Dakle, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se otpremnina za tužitelja treba obračunati u visini koja je propisana navedenim Uredbama u iznosu od šest prosječnih plaća ostvarenih u FBiH odnosno, u iznosu od šest njegovih plaća isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ako je to za tužitelja povoljnije.
6. AP-5352/15 Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetničko društvo „Hidanović i partneri“ iz Orašja, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 037971 15 Rsž od 9. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljicama M.O. i M.I. na ime razlike plata i doprinosa za period od 1. septembra 2011. do 31. avgusta 2012. godine isplati određene novčane iznose, bliže precizirane u izreci presude, kao i da tužiteljicama naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant tužiteljicama obračunavao i isplaćivao manje iznose naknada u odnosu na one koje im pripadaju prema relevantnim odredbama Pravilnika o radu apelanta koji je donesen na temelju Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima, a iz kojih su tužiteljice izvele osnov za svoja potraživanja.
7. AP-1915/16 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 058048 16 Rev od 2. marta 2016. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 058048 15 Rsž od 14. oktobra 2015. godine u pravnoj stvari isplate razlike plata i doprinosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1518/15 od 17. februara 2016. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-5653/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Apelacionog suda od 14. oktobra 2015. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica (D.V. i Lj.D.), podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan tužiteljicama na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćena razlika plate, pripadajućih doprinosa i troškova postupka) isplatiti novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je neosnovan navod apelanta u žalbi da je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH samo data mogućnost tužiteljicama kao zaposlenicama sa višom školskom spremom da mogu obavljati posao do odlaska u penziju, a „nije predviđena promjena platnog razreda“, jer tužiteljice nisu postavile tužbeni zahtjev za promjenu platnog razreda već su tražile isplatu razlike plate (i odgovarajućih doprinosa) pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, po ocjeni Apelacionog suda, jasno vidljivo da je ovo građansko-pravni spor i da sud opšte nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o zahtjevu za pružanje pravne zaštite tužiteljicama, jer iznosi umanjene neto plate predstavljaju neostvarenu dobit (izgubljenu zaradu) tužiteljica kao vid pretrpljene štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-231/15.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman