Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3455/16 („Unis Telekomunikacije“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3455/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3455/16, rješavajući apelaciju „Unis Telekomunikacije“ d.d. Mostar, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Unis Telekomunikacije“ d.d. Mostar protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0015656 15 Uvp od 13. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

„Unis Telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa ZOU Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 12. augusta 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 0015656 15 Uvp od 13. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 3. decembra 2015. godine kojom je odbijena njegova tužba podnesena protiv rješenja tužene Kancelarije za razmatranje žalbi BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 5. marta 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena na odluku ugovornog organa Ministarstva prometa i komunikacija BiH od 23. januara 2014. godine. Tom odlukom je odbijen prigovor i zahtjev za naknadu troškova i zahtjev za utvrđivanje odgovornosti službenih lica ugovornog organa. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da iz stanja spisa jasno proizilazi da je Odlukom ugovornog organa Ministarstva prometa i komunikacija BiH od 19. decembra 2013.godine, nakon okončanog međunarodnog otvorenog postupka nabavke digitalnih mikrotalasih linkova javnih televizijskih servisa BiH, digitalnih linkova za uvezivanje pet informativno tehničkih centara u sastav digitalnih veza i odašiljača, izabran najpovoljniji ponuđač „Odašiljači i veze“ d.o.o. Zagreb, R Hrvatska. Nadalje, utvrđeno da je izabrani ponuđač dostavio potvrdu od Ministarstva pravosuđa-odjela za prekršajne evidencije da je isti prekršajno kažnjen novčanim kaznama u skladu sa Zakonom tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenu sukladnosti i novčanom kaznom u skladu sa Zakonom o zaštiti od požara, te je dostavio Potvrdu Ministarstva pravosuđa-odjel za kaznene evidencije kojom se potvrđuje da ponuđač „Odašiljači i veze“ d.o.o. Zagreb nije osuđivan. Kako iz potvrde Ministarstva proizilazi da izabrani ponuđač nije osuđivan niti su mu izrečene zaštitne mjere ili mjere oduzimanja imovinske koristi niti mjere zabrane obavljanja djelatnosti, utvrđeno je da nije bilo razloga da se ponuda ponuđača ne prihvati jer je tenderskom dokumentacijom traženo da se dostavi dokaz da nije osuđen sudskom presudom za kršenje zakona u smislu njegovog poslovnog ponašanja. U prilog ovoj tvrdnji utvrđeno je da govori odredba člana 245. stav 4. Prekršajnog zakona R Hrvatske koja propisuje da ako počinitelj prekršaja plati izrečenu novčanu kaznu i trošak utvrđenja prekršaja, neće se voditi prekršajni postupak, izrečena kazna se ne unosi u prekršajnu evidenciju, a počinitelj prekršaja se ne smatra osobom osuđenom za prekršaj. Također, utvrđeno je da apelant bez osnova prigovara i da izabrani ponuđač nije dokazao da je isporučio opremu koja je predmet javne nabavke kako je to traženo tačkom 6.6.a) Tenderske dokumentacije. Naime, utvrđeno je da je pravilno zaključila tužena da nakon pribavljenog pojašnjenja od strane Hrvatske agencije za poštu i elektroničku komunikaciju od 15. oktobra 2015.godine da izabrani ponuđač nije proizvođač opreme niti se to tenderom tražilo. U vezi s tim, utvrđeno je da je izabrani ponuđač stručno i kvalitetno u rokovima i u cijelosti izvršio svoje obaveze za projektovanje i izgradnju mreža digitalne zemaljske televizije u R Hrvatskoj, te je dužan pružiti cjelovitu uslugu odašiljanja televizijskih programa na području R Hrvatske koja podrazumijeva i izgradnju mreža sa svim segmentima što obuhvata i sistem za centralno procesiranje signala, sistem za distribuciju i kontribuciju digitalnog modulacijskog signala, odašiljači i antenske sisteme, te sistem nadzora kompletne mreže. Prema tome, sud je zaključio da je potvrda sa navedenim sadržajem u skladu sa zahtjevom iz tačke 6.6.a) Tenderske dokumentacije.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3455/16 („Unis Telekomunikacije“ d.d… | Sudska praksa | Aktio