Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2277/13 (S. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Propisano zakonom
  • Pravo na rad
  • Otkaz
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2277/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2277/13, rješavajući apelaciju Sadžide Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sadžide Begić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Sadžidi Begić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Sadžidi Begić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadžide Begić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 003364 12 Gž od 27. februara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.

Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadžida Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 24. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 003364 12 Gž od 27. februara 2013. godine. Apelantica je 4. septembra 2013. godine podnijela dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužene Privredne banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) kao druge strane u predmetnom postupku zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju (u odnosu na apelanticine navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka).

3. Vrhovni sud i tužena su 26. maja 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, Kantonalni sud 27. maja 2016. godine, a Općinski sud 31. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 9. oktobra 1996. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj P-227/96 od 2. februara 1999. godine poništena je Odluka Upravnog odbora tužene broj 02-0-6568-3/96 od 19. septembra 1996. godine (kojom je odbijen apelanticin prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa), kao i Rješenje tužene broj 73/92 od 1. septembra 1992. godine (o prestanku radnog odnosa apelantici), te je slijedom toga tuženoj naloženo da apelanticu vrati na posao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa.

7. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio rješenje od 3. aprila 2000. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Rješenjem Općinskog suda broj P-148/00 od 30. novembra 2000. godine prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te određeno da se predmet ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).

9. Rješenjem Kantonalne komisije broj 11-34-4946-3/00 od 20. marta 2003. godine naloženo je tuženoj da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 25. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, do 5. maja 2000. godine, te da apelantici 5. maja 2000. godine utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona, uz pravo na otpremninu.

10. Odlučujući o žalbama tužene i apelantice protiv navedenog rješenja, Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) donijela je Rješenje broj 03-34-456/03 od 14. septembra 2004. godine kojim je žalbe odbila kao neosnovane i pobijano rješenje potvrdila.

11. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-005853 od 22. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002134 od 12. oktobra 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila poništenje rješenja Federalne komisije, dok je odbačen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa i odluke tužene kojom je odbijen apelanticin prigovor protiv tog rješenja, kao i zahtjev kojim je tražila da naloži tuženoj da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa.

12. Apelantica je 20. decembra 2009. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za nastavak predmetnog postupka.

13. Općinski sud je 28. februara i 10. aprila 2012. godine održao pripremno ročište, te 15. juna 2012. godine ročište za glavnu raspravu.

14. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 003364 00 P od 8. augusta 2012. godine poništeno je Rješenje tužene broj 73/92 od 1. septembra 1992. godine, kao i Odluka Upravnog odbora tužene broj 02-0-6568-3/96 od 19. septembra 1996. godine (stav I izreke presude). Naloženo je tuženoj da apelanticu vrati na posao, te da joj na ime neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 1992. do 6. marta 2012. godine isplati iznos od 53.503,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav II izreke presude). Naloženo je tuženoj da na ime apelantice uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 18.590,00 KM (stav III izreke presude). Naloženo je tuženoj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka (stav IV izreke presude).

15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da je tužena donijela Rješenje broj 73/92 od 1. septembra 1992. godine o prestanku radnog odnosa apelantici zbog „povrede radne obaveze“, te Odluku broj 02-0-6568-3/96 od 19. septembra 1996. godine kojom je odbijen apelanticin prigovor protiv navedenog rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužena u obrazloženjima rješenja i odluke navela da je apelantica bila raspoređena na radnu obavezu, ne navodeći broj rješenja nadležnog organa za utvrđivanje ratnog rasporeda, niti je to rješenje kao dokaz tužena dostavila sudu. Općinski sud je naveo da je tužena u konkretnom slučaju bila dužna da dokaže postojanje radne obaveze, što nije učinila, tako da je Sud zaključio da apelantica nije bila obveznik radne obaveze, te da stoga nije ni mogla počiniti povredu te obaveze. Općinski sud je dalje naveo da je u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa na snazi bio Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je tužena kao poslodavac bila dužna da prilikom utvrđivanja prestanka radnog odnosa apelantici provede odgovarajući disciplinski postupak na način kako je to propisano odredbama čl. 54-70. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Općinski sud je ukazao da tužena nije provela disciplinski postupak protiv apelantice, da nije omogućila apelantici pravo na odbranu, zatim da rješenje o prestanku radnog odnosa ne sadrži pouku o pravu na prigovor, što znači da je doneseno suprotno odredbama člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je poništio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, kao i odluku kojom je odbijen apelanticin prigovor protiv navedenog rješenja, te da je slijedom toga naložio tuženoj da apelantici uspostavi sva prava koja joj pripadaju po osnovu radnog odnosa shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

16. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 P 003364 12 Gž od 27. februara 2013. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u toku sudskog postupka apelantica izjasnila u pogledu toga da se njezin radno-pravni status rješava u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, nakon čega je rješenjem prvostepenog suda prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i apelanticin zahtjev upućen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Kantonalne komisije od 20. marta 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije od 14. septembra 2004. godine, naloženo tuženoj da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 25. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, do 5. maja 2000. godine, kada apelantici prestaje radni odnos po sili zakona, uz pravo na otpremninu. Kantonalni sud je ukazao da iz odredaba člana 143. Zakona o radu proizlazi da je intencija zakonodavca bila da se svima koji su do dana stupanja na snagu tog zakona ostali bez posla, zakonito ili nezakonito, uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju koji može trajati najduže šest mjeseci od stupanja na snagu zakona, te da im, ukoliko ne budu pozvani na rad, radni odnos prestaje po sili zakona 5. maja 2000. godine.

17. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantici priznat radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla, te kako nije pozvana na rad, radni odnos joj je prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije imao osnova utvrđivati nezakonitost otkaza, te nalagati tuženoj da apelanticu vati na posao, da joj isplati plaće koje bi zaradila i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na način kako je to apelantica tražila. Kantonalni sud je ukazao da apelantici pripada pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u visini koju odredi poslodavac do 5. maja 2000. godine, kao i uvezivanje staža, te pravo na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da, međutim, apelantici ne može dosuditi naknade plaća za vrijeme čekanja posla budući da je sud dužan da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dokazala, niti je dokazivala, u smislu člana 143. stav 3. Zakona o radu, da li je i koju visinu naknade plaće odredio poslodavac, doprinose na tu naknadu u relevantnom periodu, tako da se njezinom zahtjevu ne bi moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a). Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.

18. Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je bez osnova apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1327/10. Vrhovni sud je naveo da je u toj odluci Ustavni sud izrazio pravni stav da nema razlike u statusu između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji će se smatrati radnikom na čekanju, tj. da nema razlike u pravnom statusu radnika koji su ostvarili pravo po članu 143. stav 1. Zakona o radu u odnosu na radnika koji je to pravo ostvario po članu 143. stav 2. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovini do tada pravili razliku u pravnom statusu radnika na čekanju (u pogledu prava na naknadu plaća po stavu 3. člana 143. Zakona o radu) zavisno od toga da li su to pravo ostvarili po stavu 1. ili stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantici priznat status radnika na čekanju po članu 143. Zakona o radu, tako da bi apelantici pripala naknada plaće za vrijeme čekanja posla u visini koju odredi poslodavac, bez obzira da li je ostvarila status radnika na čekanju u skladu stavom 1. ili stavom 2. člana 143. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelantica u toku postupka nije postavila takav zahtjev, niti je dokazala relevantne činjenice, pa joj se nije moglo ništa ni dosuditi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantici radno-pravni status mogao biti riješen primjenom Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, ali samo pod uvjetom da je u sudskom postupku stavljeno van snage rješenje Komisije za implementaciju. Budući da je rješenje Komisije za implementaciju postalo pravomoćno, te da je tim rješenjem riješen apelanticin radno-pravni status, Vrhovni sud je naveo da apelantica ne može osnovano zahtijevati da se o njezinom radno-pravnom statusu riješi i po nekom drugom zakonskom osnovu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi, prije svega, da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa doneseno suprotno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Apelantica dalje navodi da je Općinski sud pogriješio kada je prekinuo predmetni sudski postupak i apelanticu uputio da svoja prava ostvaruje pred Kantonalnom komisijom. Naime, apelantica navodi da se konkretni sporni odnos nije mogao rješavati u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, budući da nije u nadležnosti te komisije da odlučuje o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, te o ostalim pravima iz radnog odnosa. Pri tome, apelantica navodi da rješenjem Kantonalne komisije nije odlučeno o zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa za period od 1. augusta 1992. do 28. februara 2012. godine, već je samo obuhvaćen dio perioda označenog u tužbenom zahtjevu, te se u vezi s tim poziva na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1327/10. Također, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao 17 godina iako se radi o hitnom postupku, te da joj je stoga povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelantica traži od Ustavnog suda da obaveže tuženu da joj naknadi troškove za sastavljanje apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je naveo da primjena prava u osporenoj odluci nije bila proizvoljna, te smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji.

21. Kantonalni sud je naveo da se u pogledu činjeničnih i pravnih razloga poziva na obrazloženje koje je dato u osporenoj odluci tog suda. Također, Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj pravoj stvari dva puta odlučivao u žalbenom postupku, te da je prvi žalbeni postupak pred tim sudom trajao devet mjeseci, a drugi nepunih pet mjeseci, računajući od dostavljanja predmeta na odlučivanje o žalbama. Stoga, Kantonalni sud smatra da svojim postupanjem nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

22. Općinski sud je naveo da je u presudi tog suda od 8. augusta 2012. godine izložio hronologiju postupka. Općinski sud je naveo da je postupak predugo trajao pred Kantonalnom komisijom i Federalnom komisijom.

23. Tužena je navela da je rješenjem Kantonalne komisije, koje je postalo pravomoćno, riješen apelanticin radno-pravni status. Tužena je navela da je rješenjem Kantonalne komisije obavezana da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla, te da joj isplati naknadu plaća za vrijeme čekanja i uveže staž. Tužena je navela da, međutim, apelantica nije dostavila dokumentaciju na osnovu koje bi apelantici bio reguliran status zaposlenika na čekanju, tako da tužena nije mogla postupiti po rješenju Kantonalne komisije.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

[…] Član 143a.

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

[…] (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom […]

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica istovremeno kada je podnijela apelaciju izjavila i reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 003364 12 Gž od 27. februara 2013. godine. Budući da je apelanticina revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Vrhovnog suda. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 2. septembra 2013. godine, a dopuna apelacija je podnesena 4. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. U odnosu na osporene odluke

35. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa, kao i odluka tužene kojom je odbijen prigovor protiv tog rješenja, te da se slijedom toga tužena obaveže da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa, uz obrazloženje da je apelanticin radno-pravni status riješen u postupku pred Kantonalnom komisijom i Federalnom komisijom u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da je rješenjem Kantonalne komisije od 20. marta 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije od 14. septembra 2004. godine, tuženoj naloženo da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 25. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, do 5. maja 2000. godine, kada apelantici prestaje radni odnos po sili zakona. Također, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke ukazao da apelantici za vrijeme čekanja posla pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali da apelantica nije postavila zahtjev u tom pravcu, tako da taj sud, rukovodeći se odredbama člana 2. stav 1. ZPP-a, apelantici nije mogao dosuditi tu naknadu. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge koje je dao Kantonalni sud za svoje odlučenje, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tih sudova u predmetnom postupku.

37. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Kantonalna komisija i Federalna komisija nisu donijele svoje odluke u skladu s praksom Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 1981/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 99/09). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. člana 143. Zakona o radu zakonom izjednačeni, te se stoga početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano članom 143. stav 1. Zakona o radu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije tražila poništenje odluka Federalne komisije i Kantonalne komisije shodno odredbama člana 143c. stav 2. Zakona o radu (kojima je propisano da su odluke tih komisija konačne i da podliježu sudskom preispitivanju). S obzirom na to, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, ukazuje da u ovom postupku ne može cijeniti pravilnost odluka Federalne komisije i Kantonalne komisije kojima je odlučeno o apelanticinom radno-pravnom statusu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1242/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Što se tiče apelanticinog pozivanja na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1327/10, Ustavni sud podsjeća da je apelantica (u tom predmetu), nakon što su Federalna komisija i Kantonalna komisija odlučile o njezinom radno-pravnom statusu, podnijela prijedlog redovnom sudu za nastavak parničnog postupka, tražeći da sud odluči o zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine, o kojem nisu odlučile Federalna komisija i Kantonalna komisija. Međutim, za razliku od tog predmeta, apelantica u konkretnom predmetu nije postavila takav zahtjev, te, kako se, dakle, ne radi o istoj situaciji, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1327/10 od 21. jula 2011. godine.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

39. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

40. Ustavni sud zapaža da je apelantica 9. oktobra 1996. godine pokrenula predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 39 0 P 003364 13 Rev od 4. jula 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 16 godina i devet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je riječ o „radnom sporu“ koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka (od 16 godina) a priori suprotna načelu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi u odgovorima na apelaciju ukazali na takve okolnosti.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 16 godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantici na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 4.800,00. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

44. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

45. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovani.

46. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snosi apelantica.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je postupak koji je hitne prirode trajao 16 godina, a pri tome ne postoje bilo kakve izuzetne okolnosti kojima bi se moglo opravdati tako dugo trajanje postupka.

48. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelanticino pravo.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2277/13 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio