Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4517/13 (A. N.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4517/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4517/13, rješavajući apelaciju Ajše Nefić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ajše Nefić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 035255 13 Rev od 23. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 035255 12 Rsž od 11. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ajša Nefić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emira Imširevića i Edžrije Trejić iz Bihaća, podnijela je 4. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 035255 13 Rev od 23. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 035255 12 Rsž od 11. januara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te suprotne strane u postupku Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, zatraženo je 10. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni, Općinski sud i Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 20. juna 2016. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 03255 11 Rs od 18. maja 2012. godine, donesenom po tužbi apelantice radi naknade štete, obavezane su Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade štete isplati i to: na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 8.000,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM i na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 6.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. augusta 2003. godine, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.979,50 KM, dok je (stav 2 izreke presude) apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud postupajući u ponovnom postupku shodno Rješenju Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003363 06 Rsz od 24. augusta 2011. godine, kojim su žalbe apelantice i tuženog uvažene i Presuda prvostepenog suda broj Rs-2199/03 od 26. maja 2005. godine ukinuta i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak, utvrdio da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog 29. augusta 2003. godine radi naknade štete. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelantica 3. novembra 1992. godine u Bihaću krećući se od svoga stana do mjesta rada (kod Doma pilota) zadobila tešku povredu od eksplozije granate. Zbog ove povrede apelantica je naknadno ocijenjena kao 100% invalid druge kategorije i to trajno, što proizlazi iz nalaza i mišljenja stručnog tima u Bihaću od 16. novembra 2000. godine. Utvrđeno je da je u vrijeme povređivanja bila na radnoj obavezi kod tuženog što proizlazi iz Rješenja tuženog o rasporedu radnika na radnu obavezu broj 58/2.92 od 1. jula 1992. godine, kao i iz Zapisnika tuženog broj 89/1-92 od 4. novembra 1992. godine i prijave o nesreći na poslu (od mjesta stanovanja do radnog mjesta) od 4. novembra 1992. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da se apelantica od momenta povređivanja pa sve do danas nalazi neprestano na liječenju, prvo u bolnici u Bihaću, zatim u Zagrebu i Fojnici, kao da iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da će njeno liječenje trajati i ubuduće, jer osim fizičkih bolova zadobijenih povređivanjem koji traju sve vrijeme liječenja, sve do danas, a izvjesno je da će isti trajati i ubuduće. Općinski sud je dalje utvrdio da je pravni osnov apelanticinog tužbenog zahtjeva sadržan u odredbi člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisaano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Imajući u vidu navedenu odredbu zakona, Općinski sud je utvrdio da je tuženi odgovoran za pričinjenu štetu apelantici, jer cijeni da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantica povrijeđena na radu kod tuženog za kojeg se ima smatrati da se bavi opasnom djelatnošću, naročito u ratnim uvjetima kada je do štete došlo. Osim toga Općinski sud je ukazao da se u smislu čl. 4. i 15. Uredbe o radnoj obavezi („Službeni list RBiH“ broj 19/22), radna obaveza sastoji u izvršavanju poslova i zadataka iz nadležnosti državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica, kao i poslova za potrebe Oružanih snaga RBiH ili povremenom izvršavaju radova značajnih za odbranu na način propisan ovom uredbom, te da se za vrijeme trajanja radne obaveze primjenjuju propisi o radnim odnosima, osim u pitanjima koja su ovom uredbom drugačije uređena, a da pitanje naknade štete i odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom nije regulirano drugačije navedenom uredbom. Dalje je utvrđeno da se štetni događaj desio u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89 i 42/90), koji je preuzet Uredbom sa zakonskom snagom kao zakon RBiH („Službeni list RBiH“, broj 2/92) da se prema odredbi člana 73. citiranog zakona odgovornost tuženog za naknadu štete u slučaju da radnik štetu pretrpi na radu ili u vezi sa radom zasniva na općim načelima o odgovornosti za štetu. Istaknuto je da je prema navedenoj odredbi zakona odgovornost tuženog u ovoj pravnoj stvari objektivna, jer je do štetne radnje došlo na taj način što je apelantica stradala obavljajući poslove i radne zadatke po radnoj obavezi, koja joj je povjerena kao licu zaposlenom kod tuženog. Navedeno je da je pravni osnov tužbenog zahtjeva apelantice sadržan i u članu 200. ZOO-a, kojim je regulirano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, te za strah, ako nađe da okolnost slučaja, a osobito jačina bolova i straha kao i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, cijeneći nalaz vještaka medicinske struke, apelantici dosudio naknadu za pretrpljene fizičke bolove, smatrajući da se radi o jakim bolovima, kako u vrijeme povređivanja, tako i u vrijeme naknadnog liječenja, naknadu za strah, također, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, te naknadu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, također, cijeneći da su duševni bolovi preko 50% kao i duševni bolovi zbog naruženosti, koji su po ocjeni Općinskog suda jakog stepena, a sve imajući u vidu životnu dob apelantice, vrstu zanimanja i lokaciju povrede. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelantica je odbijena, jer je po ocjeni suda, tužbeni zahtjev previsoko postavljen i jer je apelantica dokazala da je bila na liječenju izvan BiH (po kom osnovu je apelantica potraživala iznos od 10.000,00 KM), ali da nije dokazala materijalnim i drugim dokazima troškove liječenja niti iznos tih troškova. Također, odbijen je zahtjev apelantice kojim je potraživala na ime naknade za tuđu njegu i pomoć u iznosu od po 200,00 KM mjesečno, s obzirom da je utvrđeno da se apelantica i dalje nalazi na radu kod tuženog. Osim toga Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog o zastari potraživanja naknade štete, cijeneći da u konkretnom slučaju nije došlo do zastare prema odredbi člana 376. ZOO-a, s obzirom da iz dokaza proizlazi da kod apelantice šteta postoji od momenta povređivanja, pa sve do danas, kao i da će ista prema sadašnjem stanju postojati i ubuduće, s obzirom na konstantne fizičke i psihičke bolove i strah apelantice. Općinski sud je na dosuđene iznose na ime naknade štete apelantici na osnovu člana 277. ZOO-a priznao i zakonsku zateznu kamatu računajući od dana podnošenja tužbe, kao i troškove postupka kao u izreci presude.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Rs 035255 12 Rsž od 11. januara 2013. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) preinačio, tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete i troškova parničnog postupka odbio kao neosnovan. Istom presudom apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrđena (stav 2. izreke) kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.213,80 KM.
8. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, da je tuženi odgovoran za nastalu štetu apelantici, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da poslodavac odgovara za štetu zaposleniku po principu pretpostavljene krivice ako je šteta posljedica propusta u preduzimanju nekih radnji ili mjera shodno zakonu ili aktima, odnosno u nekoj protivpravnoj radnji poslodavca (član 154. stav 1. ZOO-a), a po principu objektivne odgovornosti poslodavac odgovara bez obzira na krivicu kada radnik pretrpi štetu na radu i u vezi sa radom ako je šteta nastala od opasne stvari ili opasne djelatnosti (čl. 174. i čl. 154. stav 2. ZOO), dok je odredbom člana 173. ZOO-, regulirana pretpostavka uzročnosti, tako da se smatra da šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti izuzev ako se dokaže da ona nije uzrok štete. Dakle, štetu nastalu u radu i u vezi sa radom ne određuje niti vrijeme niti lokacija, već funkcionalna povezanost obavljanja poslova i zadataka. U konkretnom slučaju po ocjeni Kantonalnog suda šteta pričinjena apelantici nije funkcionalno vezana za rad, odnosno poslove i zadatke koje je obavljala kod tuženog shodno rješenju o radnoj obavezi, dok povezanost za rad postoji samo zato što je do povrede došlo u trenutku kada se apelantica kretala kao pješak na putu ka mjestu rada. Prema tome kod odgovornosti za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti uzročnost se pretpostavlja, ali se ta pretpostavka može oboriti ako ona nije bila uzrok štete. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud nalazi da je uzrok povređivanja apelantice eksplozija granate aktivirane od nepoznate osobe u ratnim uvjetima, da aktivirana granata jeste opasna stvar čiji imalac nije tuženi, te čiji uzrok tuženi nije mogao spriječiti niti izbjeći, a niti postoji uzročna veza nastale štete i djelatnosti koju tuženi obavlja. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, nastala šteta nije posljedica neke protupravne radnje tuženog ili propuštanja, što bi bio osnov odgovornosti tuženog po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1 ZOO), niti je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari čiji je imalac tuženi, a niti u vezi sa djelatnošću koju obavlja (čl. 154. stav 2. i čl. 174. ZOO-a). Kantonalni sud je, s obzirom da ne postoji uzročna veza između povređivanja apelantice i nastale štete i odgovornosti tuženog, kao opće i bitne pretpostavke i uvjeta svake građanskopravne odgovornosti, nasuprot zaključku prvostepenog suda, zaključio da tuženi shodno odredbi člana 177. stav 2. ZOO-a nije odgovoran za štetu nastalu povređivanjem apelantice. U vezi s tim je istaknuto da se odgovornost tuženog ne može zasnivati na propisima koji reguliraju odgovornost po osnovu krivice, niti po osnovu objektivne odgovornosti, na osnovu čega je odlučio kao u stavu 1. izreke presude, da tuženi nije odgovoran naknaditi štetu apelantici, jer ne postoji pravni osnov za to. Kako je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kad je obavezao tuženog na naknadu štete apelantici, to je Kantonalni sud žalbu tuženog uvažio i pobijanu presudu u stavu 1. izreke presude preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Prema tome, kako tuženi po ocjeni Kantonalnog suda nije odgovoran za nastalu štetu apelantici, to je Kantonalni sud žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrdio primjenom člana 226. ZPP-a, te kako apelantica nije uspjela u žalbenom postupku, to je primjenom člana 397. stav 1. ZPP-a odbio njen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.213,80 KM.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Rs 035255 13 Rev od 23. jula 2013. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu, kao i njen zahtjev za isplatu naknade troškova revizionog postupka.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je apelantica bila uposlenik tuženog, raspoređena na poslove zamjenika direktora i u radnoj obavezi, da je dana 3. novembra 1992. godine „u Bihaću kod Doma pilota zadobila tešku tjelesnu povredu prouzrokovanu eksplozijom granate, kada se kretala pješice od svog stana do mjesta rada, da je zbog pretrpljenih povreda [apelantici] izvršena amputacija desne noge od koljena i da je proglašena invalidom II kategorije. Nije bilo sporno ni to da je [apelantica] operisana u Bihaću i KBC Zagreb, a po nalazima ljekara da je ovo stanje doživotno i da zahtijeva permanentnu i stalnu njegu.“ Vrhovni sud je zatim ponovio pravne stavove prvostepenog suda (koji je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu primjenom člana 174. ZOO-a u vezi sa članom 4. Uredbe i članom 73. važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa), te pravne stavove Kantonalnog suda (koji je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 154, 173, 174. i 177. stav. 2. ZOO-a zaključivši da ne postoji uzročna veza između radnji tuženog i apelanticinog povređivanja). Razmatrajući apelanticine revizione navode, Vrhovni sud je istakao da apelantica revizijom ponavlja ranije isticane prigovore, da je do njenog povređivanja došlo iz razloga što je imala radnu obavezu, i da je do povređivanja došlo jer se tuženi bavi opasnom djelatnošću na što je po ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud o navedenim apelanticinim prigovorima već raspravljao, te na koje je dao jasne, detaljne i odgovarajuće razloge koje prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je istakao da apelantica u reviziji ističe „da je štetnik tuženi jer se bavi opasnom djelatnošću“. Međutim, Vrhovni sud je istakao da takva tvrdnja apelantice „nema uporište u izvedenim dokazima, jer tužena nije štetnik, niti je njena djelatnost od bilo kakvog uticaja na nastalu štetu [apelantici]. Ovo iz razloga što ne postoji uzročno-posljedična veza između djelatnosti tužene sa nastalom štetom [apelantici], koja je, što nije bilo sporno među strankama, posljedica eksplozije granate koja se desila izvan kruga sjedišta tužene. Iz navedenih razloga, okolnost da je [apelantica] prijavila događaj kao nesreću na poslu, po mišljenju ovog suda, također nema uticaja na pravo [apelantice] da u ovom postupku od tužene ostvari pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao što to nije ni radna obaveza koju je [apelantica] imala kod tužene u vrijeme štetnog događaja.“ Prema tome kako apelantica nije ostvarila razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, niti su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 241. ZPP-a, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu, a pošto apelantica nije uspjela u revizionom postupku, Vrhovni sud je primjenom čl. 397. stav 1, 396. st. 1. i 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a, zaključio da joj ne pripadaju ni troškovi revizionog postupka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog sud kojim je njena tužba odbijena kako ističe proizvoljnom primjenom odredbe člana 174. ZOO-a. Ukazuje da je povrede zadobila upravo iz razloga što je bila na radnoj obavezi kod tuženog, zbog čega smatra pogrešnim stav drugostepenog i Vrhovnog suda o nepostojanju uzročno-posljedične veze između njenog povređivanja i nastale štete, i same djelatnosti kojom se tuženi bavi. Također, ističe da je do štetne radnje upravo došlo iz razloga što je obavljala radne zadatke shodno radnoj obavezi, a koji zadatak joj je povjeren kao uposleniku tuženog. Dalje smatra pogrešnim stav sudova u osporenim odlukama, da ne postoji uzročno-posljedična veza između djelatnosti tuženog i pričinjene joj štete, koja je posljedica eksplozije granate koja se desila izvan sjedišta kruga tuženog, iz razloga što je, kako navodi, morala proći jedan dio puta od svog stana do posla kako bi mogla doći na svoje radno mjesto, da bi obavljala poslove i zadatke kod tuženog, za kojeg smatra da se u toku rata i neposredne ratne opasnosti bavio opasnom djelatnošću.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i datom obrazloženju, da je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje, te da, stoga, predlaže da se apelacija odbije.
13. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelanticinog prava na koja se poziva u apelaciji, te, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti istu smatra neosnovanom, jer je uzrok povređivanja apelantice ekspolozija granate aktivirane od strane nepoznate osobe u ratnim uvjetima. Dalje ističe da je nepobitno da je aktivirana granata opasna stvar čiji imalac ni u kome slučaju nije on kao tuženi, te čiji uzrok nastanka štete on nije mogao nikako spriječiti, niti izbjeći, a niti postoji uzročna veza nastale štete i djelatnosti koju je obavljao, te da je notorna činjenica da se štetni, odnosno nesretni događaj desio 3. novembra 1992. godine u vrijeme intezivnog granatiranja grada, kada je već bilo proglašeno ratno stanje, iz čega ne može proizlaziti njegova odgovornost za štetne posljedice koje je apelantica pretrpila.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1 (1). Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 173.
Pretpostavka uzročnosti Šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174. stav 1.
Tko odgovara za štetu (1). Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.
Član 177. stav 2.
Oslobađanje od odgovornosti (2). Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala, isključivo, radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035255 13 Rev od 23. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. U vezi s primjenjivošću garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
23. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje jer smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo.
24. U vezi sa pitanjem koje se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda u konačnici odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete kao i nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, i duševne bolove zbog naruženosti, a koja joj je bila dosuđena odlukom prvostepenog suda. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u provedenom žalbenom i revizionom postupku utvrdili da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 174. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, jasno i argumentirano obrazložili, da je nesporno da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantici nanesena šteta eksplozijom granate na putu od mjesta stanovanja do mjesta rada, dakle van sjedišta tuženog i u ratnim uvjetima. Prema tome, Ustavni sud nalazi da su sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, jasno i argumentirano obrazložili da je uzrok povređivanja apelantice eksplozija granate aktivirane od nepoznate osobe, čiji imalac nije tuženi, pa štetu koju je apelantica pretrpjela nije mogao niti spriječiti tuženi, niti postoji uzročna veza između štete koju je apelantica pretrpjela na putu od svog stana do posla i djelatnosti koju je tuženi obavljao. Osim toga Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da nastala šteta koju je apelantica pretrpjela nije posljedica neke protupravne radnje tuženog ili propuštanja tuženog, a što bi bio osnov njegove odgovornosti po principu subjektivne odgovornosti shodno odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a, te zbog nepostojanja deliktne odgovornosti tuženog kao poslodavca, koji nije kriv za prouzrokovanu štetu koja se desila apelantici. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama da šteta prouzrokovana apelantici nije nastala u vezi sa opasnom stvari čiji je imalac tuženi, te da ne postoji uzročna veza između povređivanja apelantice, nastale štete i odgovornosti tuženog, kao uvjeta njegove odgovornosti. Stoga, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u stavu sudova u pogledu primjene materijalnog prava, citiranih odredbe ZOO-a na kojim su redovni sudovi zasnovali osporene odluke, zaključivši da je u datim okolnostima konkretnog slučaja apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan budući da se odgovornost tuženog ne može zasnivati na krivici za pričinjenu štetu apelantici, niti na objektivnoj odgovornosti tuženog, jer za to ne postoji pravni osnov.
27. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu ocjene utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica u navodima apelacije istakla iste razloge koje je navela i u reviziji, a koje je Vrhovni sud detaljno ispitao, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.
28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su drugostepeni i Vrhovni sud, odlučujući u žalbenom i revizionom postupku, jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman