Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-968/15 (RMU "Banovići" d.d. Banovići)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-968/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatso M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-968/15, rješavajući apelacije RMU "Banovići" d.d. Banovići, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio RMU "Banovići" d.d. Banovići protiv:
-presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 004790 14 Rev od 15. januara 2015. godine;
-presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 004983 14 Rev od 10. marta 2015. godine;
-presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004980 13 Rev od 31. marta 2015. godine;
-presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 004979 14 Rev od 5. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-968/15 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 004790 14 Rev od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (T.J.) kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike manje isplaćenih plaća, mjesečnih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada na dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za korištenje godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada). Apelant je, također, obavezan na uplatu pripadajućih doprinosa za tužitelja i obavezan naknaditi mu troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH i čl. 24., 25., 26., 28. i 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. i 2007. godine obavezavši apelanta za utuženi period na isplatu razlike plaće tužitelju, te uplatu pripadajućih doprinosa. Dalje je navedeno da neosnovano apelant prigovara neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana
103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, s obzirom da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Također je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da se na tužitelja ne može primijeniti navedeni GKU jer on nije član sindikata, niti je sindikalna organizacija apelanta potpisala isti, niti dala punomoć da je zastupa u pregovorima Samostalni sindikat radnika rudnika uglja BiH ili Samostalni sindikat rudara u FBiH. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je navedeni GKU u ime apelanta zaključila Vlada FBiH jer se radi o privrednom društvu sa većinskim državnim kapitalom, slijedom čega proizlazi da je navedeni GKU obavezujući za apelanta, pa se zbog toga ni sindikalna organizacija apelanta ne može „odreći“ ovog GKU. Neosnovan je, po ocjeni revizionog suda, i apelantov prigovor da, nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine, nema mjesta primjeni odredaba GKU, s obzirom da je ovakav apelantov stav suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti.
2. AP-2005/15 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 004983 14 Rev od 10. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (E.R.) kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike manje isplaćenih plaća, mjesečnih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada na dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za korištenje godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada). Apelant je, također, obavezan na uplatu pripadajućih doprinosa za tužitelja i obavezan naknaditi mu troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kada su pozivom na odredbe čl. 24. i 26. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. i 2007. godine obavezali apelanta za utuženi period na isplatu razlike plaće tužitelju, kao i pripadajućih doprinosa. Dalje je navedeno da neosnovano apelant prigovara neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, s obzirom da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Također je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno riješio i pitanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, pa sve i da tužitelj nije član sindikata koji je potpisnik navedenog Granskog kolektivnog ugovora, on ne može u smislu odredbe člana 10. stav 2. Zakona o radu biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, kako je apelant poslodavac u oblasti rudarstva u većinskom državnom vlasništvu, nesporno je i obveznik po navedenom Granskom kolektivnom ugovoru, slijedom čega i sva lica koja stupaju na rad kod poslodavca koji je obveznik GKU po tom ugovoru pristupaju tom GKU. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizijski prigovori usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.
3. AP-2454/15 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 33 0 P 004980 13 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (N.S.) kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike manje isplaćenih plaća, mjesečnih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada na dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za korištenje godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada). Apelant je, također, obavezan na uplatu pripadajućih doprinosa za tužitelja i obavezan naknaditi mu troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH i čl. 24., 25., 26., 28. i 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. i 2007. godine obavezavši apelanta za utuženi period na isplatu razlike plaće tužitelju, te uplatu pripadajućih doprinosa. Dalje je navedeno da neosnovano apelant prigovara neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, s obzirom da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Također je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da se na tužitelja ne može primijeniti navedeni GKU jer on nije član sindikata, niti je sindikalna organizacija apelanta potpisala isti, niti dala punomoć da je zastupa u pregovorima Samostalni sindikat radnika rudnika uglja BiH ili Samostalni sindikat rudara u FBiH. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je navedeni GKU u ime apelanta zaključila Vlada FBiH jer se radi o privrednom društvu sa većinskim državnim kapitalom, slijedom čega proizlazi da je navedeni GKU obavezujući za apelanta, pa se zbog toga ni sindikalna organizacija apelanta ne može „odreći“ ovog GKU. Neosnovan je, po ocjeni revizionog suda, i apelantov prigovor da, nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine, nema mjesta primjeni odredaba GKU, s obzirom da je ovakav apelantov stav suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti.
4. AP-2887/15 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 004979 14 Rev od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (E.D.) kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike manje isplaćenih plaća, mjesečnih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, noćnog rada, rada na dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za korištenje godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada). Apelant je, također, obavezan na uplatu pripadajućih doprinosa za tužitelja i obavezan naknaditi mu troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbe čl. 24. i 26. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. i 2007. godine obavezao apelanta za utuženi period na isplatu razlike plaće tužitelju, kao i pripadajućih doprinosa. Dalje je navedeno da neosnovano apelant prigovara neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, s obzirom da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Također je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno riješio i pitanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, pa sve i da tužitelj nije član sindikata koji je potpisnik navedenog Granskog kolektivnog ugovora, on ne može u smislu odredbe člana 10. stav 2. Zakona o radu biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, kako je apelant poslodavac u oblasti rudarstva u većinskom državnom vlasništvu, nesporno je i obveznik po navedenom Granskom kolektivnom ugovoru, slijedom čega i sva lica koja stupaju na rad kod poslodavca koji je obveznik GKU po tom ugovoru pristupaju tom GKU. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizijski prigovori usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-968/15.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na kojeg se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman