Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5000/15 (Č.K.)
Odluka donesena 02. 09. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5000/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-5000/15, rješavajući zahtjev Č.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Č.K. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Č.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 008045 13 Rev od 17. septembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 008045 13 Pž 2 od 20. maja 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 008045 10 Ps 2 od 31. decembra 2012. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio Osnovnom sudu u Trebinju odgađanje izvršenja u predmetu broj 95 0 I 035066 14 I i izvršnog postupka po zahtjevu "Neimarstva" a.d. za naplatu iznosa od 200.000,00 KM" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5000/15 od 8. decembra 2015. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Apelant je 8. avgusta 2016. godine ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "prekinuo izvršni postupak" u predmetu Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 008045 13 Ip, do donošenja odluke o apelaciji.
4. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 008045 10 Ps 2 od 31. decembra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom "Neimarstvu" a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati iznos od 190.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zatim da se naloži tuženom da nastavi otplatu kredita prvotužioca "Kovač-Sassmann" d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i apelanta kod "Hypo banke" filijala Trebinje u iznosu od 40.000,00 KM, kao i da se naloži tuženom da apelantu isplati iznos od 150.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav I izreke presude). Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obavežu prvotuženi i apelant da mu solidarno vrate iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu solidarno isplate iznos od 10.000.000,00 KM na ime štete nastale zbog neispunjenja preuzetih obaveza iz predugovora, uz naknadu troškova postupka (stav II izreke presude).
5. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 008045 13 Pž 2 od 20. maja 2013. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao prvotužioca i apelanta da solidarno vrate tuženom iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu žalbu tuženog odbio.
6. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 62 0 Ps 008045 13 Rev od 17. septembra 2015. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja tokom postupka pred prvostepenim sudom i stanja spisa proizlazi da su prvotužilac i tuženi 8. juna 2007. godine sačinili pisani sporazum koji su imenovali kao "Predugovor o poravnanju i kupoprodaji opreme i osnivačkih prava". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su prema članu I tog sporazuma prvotužilac i tuženi saglasni da na osnovu njihovih ranijih poslovnih odnosa tuženi ima namjeru da kupi osnivačka prava prvotužioca, te da su prema članu II sporazuma saglasni da tuženi preuzme osnivačka prava prvotužioca u kojem apelant ima 50% osnivačkog udjela, s tim da je apelant obavezan da obezbijedi saglasnost za kupovinu 50% udjela i od drugog osnivača Horst Sassmanna. Vrhovni sud je naveo da je članom III sporazuma određeno da su prvotužilac i tuženi saglasni da prvotužilac, uz naknadu od 406.697,00 KM, prepušta tuženom osnivačka prava, kompletnu opremu i repromaterijal koje prvotužilac ima u Trebinju, dok je članom IV sporazuma određen način isplate kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi svoju obavezu iz navedenog sporazuma djelimično ispunio isplatom iznosa od 200.000.00 KM i da je prvotužilac predao tuženom kompletnu opremu i repromaterijal koje je imao u Trebinju, a da ostale obaveze predviđene navedenim sporazumom nisu ispunjene.
7. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 344. stav 3. Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navedenog sporazuma, propisano da se u dioničkom društvu sa ograničenom odgovornošću udio može prenijeti trećem licu uz pravo preče kupovine ostalih članova društva sa ograničenom odgovornošću, odnosno društva, u skladu sa statutom. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 63. tog zakona propisano da direktor preduzeća ima ovlašćenje da zastupa preduzeće, a nema ovlašćenje za prenos osnivačkih uloga osnivača i za prenos imovine preduzeća koje po zakonu zastupa na drugo preduzeće. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prvotužilac, kojeg je zastupao apelant kao direktor (koji je ujedno jedan od osnivača prvotužioca kao preduzeća sa 50% osnivačkog uloga), zaključio predmetni sporazum sa tuženim iz čijeg sadržaja proizlazi da iz njihovih ranijih poslovnih odnosa postoji dug tuženog prema prvotužiocu i da postoji njihova namjera da se na tuženog (kao treće lice iz odredbe člana 344. stav 3. Zakona o preduzećima) prenesu osnivački ulozi prvotužioca. Vrhovni sud je naveo da, međutim, prema citiranim odredbama Zakona o preduzećima apelant kao direktor prvotužioca po zakonu nije mogao ugovorom prenijeti osnivačke uloge osnivača tog preduzeća na treće lice, već su takav ugovor u svoje ime mogli zaključiti samo osnivači tog društva – apelant i Horst Sassmann, koji imaju jednake udjele u tom preduzeću. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da i u slučaju da se pristupilo zaključenju glavnog ugovora (što nije učinjeno), takav ugovor ne bi mogao punovažno zaključiti prvotužilac, već njegovi osnivači koji po zakonu mogu prenositi udjele na treća lica shodno odredbama člana 344. stav 3. Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je ukazao da budući da je osnovna namjera ugovornih strana u pismenom sporazumu bila da zaključe ugovor kojim bi se na tuženog kao treće lice prenijeli osnivački ulozi prvotužioca (što je zbog naprijed navedenog bilo protivno prinudnom propisu), te da na osnovu toga tuženi izvrši određene novčane isplate, a prvotužilac da ustupi tuženom svoju opremu i repromaterijal za proizvodnju, proizlazi da i te ugovorne obaveze nisu imale dopušten osnov, te da je sporazum ugovornih strana i u tom dijelu protivan prinudnom propisu, a slijedom toga ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da kod takvog stanja stvari slijedi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim od tuženog traže ispunjenje novčanih obaveza u iznosu od 190.000,00 KM na temelju sporazuma od 8. juna 2007. godine koji zbog naprijed navedenog nije proizveo pravno dejstvo shodno odredbama člana 103. stav 1. ZOO, kao i da postoji obaveza tužilaca da tuženom vrate iznos od 200.000,00 KM koji je dao na ime izvršenja tog sporazuma shodno odredbama člana 104. stav 1. ZOO-a.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 8. avgusta 2016. godine, apelant navodi da je Okružni privredni sud, postupajući u izvršnom postupku po prijedlogu tražioca izvršenja "Neimarstva" a.d. Trebinje protiv apelanta kao izvršenika, 30. maja 2016. godine održao ročište za javnu prodaju apelantovih nekretnina (tj. kuće), te da je za 24. avgust 2016. godine zakazao ročište za drugu javnu prodaju tih nekretnina.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman