Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3465/16 („Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3465/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3465/16, rješavajući apelaciju „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 064260 14 Rev od 2. juna 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 064260 14 Rev od 2. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima (M. B., A. F., V. I., E. H., F. H., H. D., A. M., S. Č. i M. D.) na ime razlike plaće za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose sa pripadajućim doprinosima za Federalni zavod PIO/MIO. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su tužitelji bili apelantovi zaposlenici po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i da im je apelant isplaćivao plaću po ugovorima o radu, koji predviđaju mjesečnu isplatu plaće prema likvidnosti apelanta i da su ti iznosi bili manji od iznosa propisanih odredbama članova 42. i 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), a što je utvrđeno finansijskim vještačenjem. Nadalje, utvrđeno je da je apelant od 11. maja 2004. godine, odnosno nakon izvršene privatizacije, privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom (51%). Prema tome, zaključeno je da apelant jeste privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom i da je to bio i u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima, ali da iz preambule predmetnih ugovora o radu proizilazi da su zaključeni, između ostalog, na osnovu člana 6. GKU, što znači da je apelant i nakon promjene vlasničke strukture prihvatio GKU, te da se apelantovi interni akti (Pravilnik o radu i interni Kolektivni ugovor) zasnivaju na odredbama GKU. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 42. GKU propisuje da najniža plaća zaposlenika iznosi 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plaća osnovica za obračun plaće, dok je odrebom člana 43. GKU propisano da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Na osnovu naprijed navedenih odredaba GKU, konstatovano je da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika. Također, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da ugovori o radu sadrže opis poslova svakog tužitelja i kvalifikacione grupe, za koje je apelantovim Pravilnikom o radu utvrđen stepen stručne spreme, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova svakog od zaposlenika, odnosno tužitelja. Dakle, zaključeno je da se u odnosu na zahtjeve tužitelja primjenjuju odredbe GKU, te je stoga Vrhovni sud, na osnovu varijente I nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke dosudio razliku plaće tužiteljima. Najzad, Vrhovni sud konstatuje da u konkretnom slučaju apelantova revizija nije dopuštena iz razloga što je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pri čemu se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. U vezi s tim, navedeno je da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude apelantovom revizijom ni za jednog od tužitelja (formalni – obični suparničari) ne premašuje imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije u smislu naprijed navedene zakonske odredbe.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman