Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3315/16 (A. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Mjera obezbjeđenja
  • Deportacija
  • Pritvor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3315/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3315/16, rješavajući apelaciju Albana Kelmendija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Albana Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022563 16 U od 27. jula 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.

d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4, te čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albana Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022563 16 U od 27. jula 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alban Kelmendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022563 16 U od 27. jula 2016. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ministarstvu sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) bilo naloženo da ukine mjeru nadzora do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) zatraženo je 10. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Služba za strance su dostavili odgovore 19. augusta 2016. godine, a Ministarstvo 16. augusta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Služba za strance je Rješenjem o stavljanju pod nadzor broj UP-1/18.5.1.-07.3-43/16 od 18. jula 2016. godine apelanta stavila pod nadzor, nakon donošenja rješenja o protjerivanju, radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, a postoje osnovi sumnje da bi apelant mogao pobjeći, ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluke o protjerivanju. Apelantu je mjera stavljanja pod nadzor određena počev od 18. jula 2016. godine do udaljenja iz države, a najduže do 15. oktobra 2016. godine. Rješenjem je određeno i da će se uručenje rješenja i apelantov smještaj u Imigracioni centar izvršiti 18. jula 2016. godine u 14 sati.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Rješenjem Službe za strance broj UP-I/l8.5.1-07.3- 42/16 od 18. jula 2016. godine apelantu, na osnovu člana 105. i člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15), izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH zbog toga što je utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Istim rješenjem apelantu je ostavljen i rok za dobrovoljno napuštanje BiH u trajanju od tri dana od konačnosti ovog rješenja, te mu je izrečena zabrana ulaska u BiH od četiri godine zbog razloga utvrđenih članom 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima.

8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, prema podacima koje je Služba za strance prikupila u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o protjerivanju, te ovog rješenja, tj. aktima Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA) broj 04/5-16373/16 od 1. jula 2016. godine i broj 04/5-17302/16 od 14. jula 2016. godine utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH.

9. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tj. da je apelantu izrečena mjera protjerivanja, te ocjenjujući procjenu nadležne sigurnosne agencije, zaključeno je da su se stekli uvjeti iz člana 118. stav 3. tač. a) i b) Zakona o strancima, pa je, na osnovu čl. 119. i 120. Zakona o strancima, doneseno navedeno rješenje.

10. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-112/16 od 22. jula 2016. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu i rješenje Službe za strance potvrdilo.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su kao neosnovani ocijenjeni apelantovi navodi da prvostepeno rješenje ne sadrži nijedan konkretan i argumentiran navod koji bi išao u prilog činjenici da je njegovo stavljanje pod nadzor opravdano i osnovano, kao i apelantova tvrdnja da nije prihvatljivo da se stavljanje pod nadzor opravdava aktima OSA-e sa čijim sadržajem nije upoznat. U vezi s tim je ukazano da je apelantu određen nadzor, jer je u toku postupka utvrđeno da mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa periodom zabrane ulaska i boravka u BiH od četiri godine, naloženo napuštanje BiH u roku od tri dana od dana konačnosti ovog rješenja, te zbog toga što je utvrđeno da bi slobodno i neograničeno kretanje apelanta moglo ugroziti javni red i sigurnost BiH, a koji razlozi su propisani članom 118. stav 3. tač. a) i b) Zakona o strancima.

12. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano da je OSA nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Informacije koje, u skladu s navedenom odredbom, dostavlja OSA su obavezujuće za prvostepeni i drugostepeni organ, odnosno, slijedeći odredbe Zakona o strancima, prvostepeni, kao i drugostepeni organ ne mogu preispitivati, niti vršiti ocjenu vjerodostojnosti informacija koje dostavlja navedena agencija s obzirom na to da je utvrđivanje razloga sigurnosti u isključivoj nadležnosti navedene agencije, a što proizlazi i iz člana 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. S tim u vezi je ukazano da je na osnovu izvršenog uvida u informacije OSA-e utvrđeno da je OSA utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti BiH, a što je razlog iz člana 118. stav 3. tačka a) Zakona o strancima kada se stranac obavezno stavlja pod nadzor, a ovaj organ nije nadležan, niti se može upuštati u njenu ocjenu.

13. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da su bez utjecaja na prvostepenu odluku činjenice da je apelant imao četiri odobrena boravka u BiH, da je direktor privrednog društva koje zapošljava tridesetak radnika čija se egzistencija njegovim protjerivanjem dovodi u pitanje.

14. Ministarstvo je zaključilo i da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prvostepenim rješenjem povrijeđena prava iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazano da je apelantu mjera stavljanja pod nadzor određena u postupku koji je propisan Zakonom o strancima, te na stavove Evropskog suda u predmetima Imad al-Husin protiv BiH i Fadhil al-Hamdani protiv BiH.

15. Ministarstvo je kao neosnovane ocijenilo i apelantove tvrdnje da su mu povrijeđena prava iz člana 8. Evropske konvencije. Polazeći od stava 2. člana 8. Evropske konvencije i odredaba Zakona o strancima, zaključeno je da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje apelanta pod nadzor na osnovu jasno definiranih odredaba i u postupku koji je propisan Zakonom o strancima koji je javno objavljen ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, te da je uplitanje u apelantovo pravo na porodični život predviđeno zakonom i nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti.

16. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim je ukazano da je apelantu omogućen pristup sudu na način i u rokovima propisanim članom 120. st. 5. i 6. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

17. Ministarstvo je nadalje kao neosnovanu ocijenilo i apelantovu tvrdnja da su mu povrijeđena prava iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano da je članom 120. Zakona o strancima propisano da se protiv rješenja o stavljanju pod nadzor žalba može podnijeti Ministarstvu u roku od tri dana od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja, da, ukoliko Ministarstvo u roku od tri dana od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor, ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od tri dana od proteka navedenog roka, a da je Sud BiH dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe. Po ocjeni Ministarstva, apelant nije bio onemogućen, niti ograničen u korištenju navedenih prava.

18. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 022563 16 U od 27. jula 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

19. U obrazloženju presude je ukazano da je predmet odlučivanja u konkretnom upravnom sporu pravilnost i zakonitost rješenja kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog upravnog akta kojim mu je određen nadzor smještajem u Imigracioni centar. Shodno navedenom, zaključeno je da je potrebno razmotriti da li je Ministarstvo postupalo prema pravilima postupka kojim je propisano postupanje nadležnog organa u postupku određivanja nadzora smještajem u Imigracioni centar i da li je Ministarstvo pravilno utvrdilo sve pravno relevantne činjenice i pravilno primijenilo zakonske odredbe.

20. Sud BiH je ukazao da u konkretnom slučaju postoje dva osnova po kojim je apelantu određen nadzor smještajem u Imigracioni centar, a koji su po karakteru obligatorni. U skladu sa članom 118. stav 3. tačka a) Zakona o strancima, predviđeno je obavezno stavljanje pod nadzor smještajem u Imigracioni centar ako je utvrđeno da stranac predstavlja prijetnju za javni poredak BiH, a doneseno je i rješenje o protjerivanju. U konkretnoj stvari oba kumulativna uvjeta iz ove norme su ispunjena. Nadalje, ukazano je da uvjet iz tačke b) istog stava i člana propisuje obaveznost nadzora ako je doneseno rješenje o protjerivanju, a postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći i/ili na drugi način osujetiti izvršenje odluke. Dakle, dovoljno je da postoje osnovi sumnje, kao pravni institut koji predstavlja najniži i najblaži osnov sumnje, kad se iz stanja stvari može zaključiti da postoji vjerovatnost za takvo ponašanje. Zakon ne traži osnovanu sumnju, koja ima podlogu u određenim ponašanjima ili preduzetim radnjama. Po ocjeni Suda BiH, može se očekivati da se nakon donošenja odluke o protjerivanju preduzimaju radnje koje bi imale cilj da se onemogući izvršenje odluke o protjerivanju.

21. Nadalje, Sud BiH je ponovio da je u postupku donošenja odluke o protjerivanju utvrđeno da se radi o strancu koji predstavlja prijetnju po javni poredak BiH, što je osnov za donošenje odluke o protjerivanju propisan članom 105. stav 1. tačka j) Zakona, pa kod činjenice da akt kojim je izrečena mjera protjerivanja nije stekao pravosnažnost, ne postoje uvjeti da se u ovom postupku preispituje valjanost činjeničnog utvrđenja koje je bilo osnov za donošenje odluke o protjerivanju. Postojanje odluke o protjerivanju, zasnovane na utvrđenju da stranac predstavlja prijetnju po javni poredak BiH, jeste osnov za obligatorno određivanje nadzora, a valjanost tih zaključaka svakako se ne može ispitivati u ovom postupku.

22. S tim u vezi, ukazano je da je zakonitost akta kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja u postupku ocjene pred nadležnim organom, pa bi svako odlučivanje o prestanku uvjeta za nadzor bilo preuranjeno, do donošenja te odluke. U postupku po žalbi protiv odluke o protjerivanju može se razmatrati pitanje proporcionalnosti posljedica koje ta mjera ima ili će imati na apelantov porodični život i da li može doći do povrede člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga, prema stavu Suda BiH, u ovom postupku (stavljanja pod nadzor) nema mjesta za razmatranje bilo kojeg drugog pitanja osim postojanja zakonskih uvjeta za određivanje nadzora, a zbog čega predmet razmatranja nisu mogli biti apelantovi navodi koji se odnose na nemogućnost uvida u dokumente OSA-e ili povrede prava na porodičan život.

23. Sud BiH je zaključio da nisu povrijeđena ni apelantova prava iz čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi je ukazano da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja i morala i zaštite prava i sloboda drugih. Po ocjeni Suda BiH, apelantova prava na slobodu kretanja su ograničena u mjeri i u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom uz poštovanje odredbe člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, nije mu uskraćeno pravo da izjavi pravne lijekove i koristi sredstva zaštite, pa i pravo na zastupanje i pristup sudu. S tim u vezi je ukazano da Sud u cijelosti prihvata potpune i jasne razloge koje je u vezi sa ovim navodima dao drugostepeni organ a zbog čega smatra da nema potrebe da ih posebno obrazlaže.

24. Najzad, Sud BiH je zaključio da je postupak stavljanja pod nadzor u cijelosti proveden na zakonom propisan način, u skladu sa odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu BiH, pa da stavljanje apelanta pod nadzor smještajem u Imigracioni centar nije posljedica proizvoljnog postupanja Ministarstva.

25. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3. augusta 2016. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na Rješenje Službe za strance broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja i zabrana ulaska u BiH na period od četiri godine. Rješenje o protjerivanju je postalo konačno 10. augusta 2016. godine.

26. Apelant je dobrovoljno napustio BiH 12. augusta 2016. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3. d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

28. Apelant tvrdi da je Ministarstvo propustilo da odluči o dopuni žalbe na rješenje Službe za strance koju je, kako tvrdi, uložio prije donošenja rješenja Ministarstva, da je na ovu činjenicu ukazivao i u tužbi u upravnom sporu, ali da se Sud BiH na ovaj navod nije ni osvrnuo. Također, apelant tvrdi da je isticao da je, zbog šturog obrazloženje rješenja Službe za strance iz kog nije moguće zaključiti u čemu se sastoji postojanje osnova sumnje da će pobjeći i onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju, odnosno u čemu se sastoji procjena da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, uskraćen u ostvarivanju prava na efektivni pravni lijek. Po njegovom mišljenju, na ovaj način organi u postupku i sud su postupali očigledno suprotno članu 13. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije.

29. Nadalje, apelant tvrdi da su u osporenoj presudi, kao i rješenjima nadležnih organa u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, odnosno da postoje osnovi sumnje da će onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju. Također, apelant tvrdi i da su izostali razlozi i obrazloženja da je u konkretnom slučaju stavljanje pod nadzor opravdano i osnovano i da se ista svrha nije mogla postići i određivanjem blaže mjere. U vezi s tim, ukazuje na član 119. Zakona o strancima, a zbog čega smatra i da je proizvoljan zaključak Suda BiH da je stavljanje pod nadzor u njegovom slučaju obligatorno. S obzirom na, kako tvrdi, potpuni izostanak razloga i obrazloženja o navodnoj sumnji da će onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju, apelant smatra da je proizvoljan i paušalan zaključak Suda BiH „da je za očekivati da se nakon donošenja odluke o protjerivanju preduzimaju radnje koje bi imale cilj da se onemogući izvršenje odluke o protjerivanju“. Po njegovom mišljenju, u navedenom se ogleda očigledno proizvoljno postupanje u primjeni prava koje kao rezultat ima kršenje člana 6. stav 1. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Nadalje, u prilog tvrdnji o povredi prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije apelant je istakao i da mu nije data mogućnost da se upozna sa sadržajem informacije OSA-e, odnosno eventualnim dokazima i činjenicama na kojim je zasnovana ocjena da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, da je, s tim u vezi, 23. jula 2016. godine uputio zahtjev OSA-i, te da mu na zahtjev do danas nije odgovoreno.

30. Nadalje, u opširnim navodima i uz pozivanje na praksu Evropskog suda, apelant tvrdi da je, zbog pogrešnih i nezakonitih odluka, neosnovano odvojen od svoje uže porodice: supruge, koja je nezaposlena, i dvoje maloljetne djece, te da je odvojen i izoliran od niza društvenih, ličnih i ekonomskih odnosa koje je izgradio svojim integriranjem u BiH, budući da je direktor u privrednom društvu koje zapošljava oko 30 radnika. Zbog toga se, kako navodi, dovodi u pitanje egzistencija njegove porodice, ali i zaposlenih radnika i njihovih porodica. U ovom dijelu apelant je istakao i da za sve vrijeme svog boravka u BiH nikad nije bio u sukobu sa zakonima BiH, te da se protiv njega ne vodi krivična istraga, odnosno krivični postupak. Zbog navedenog, kako tvrdi, prekršeno je i njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

31. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, te da sud u upravnom sporu utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. U konkretnom slučaju Sud je utvrdio da je pobijano rješenje pravilno, jer su se stekli uvjeti iz člana 118. stav 3. tač. a) i b) Zakona o strancima. Shodno navedenom, apelantovo stavljanje pod nadzor nije posljedica proizvoljnog postupanja organa, nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona o strancima, kojim je u članu 118. propisano u kojim je slučajevima određivanje nadzora strancu obligatorno, a članom 117. da se, radi provođenja zakona, osnivaju imigracioni centri, kao i druge ustanove specijalizirane za prihvat stranaca.

32. Nadalje, kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Sud BiH je ponovio da se u postupku ispitivanja zakonitosti rješenja o stavljanju pod nadzor ispituje da li je osporeno rješenje doneseno prema pravilima postupka, kojim je propisano postupanje nadležnog organa u postupku određivanja nadzora, te da li je nadležni organ pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice i pravilno primijenio zakonske odredbe kojima je uređena ova pravna oblast. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije zbog toga što prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih, a stavom 1. tačka f) člana 5. Evropske konvencije propisano je da je zakonito lišavanje slobode lica radi sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju, ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Najzad, ukazano je da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, jer je apelant na rješenje o stavljanju pod nadzor imao mogućnost da uloži žalbu, pa, zatim, i tužbu kao djelotvoran pravni lijek, što je i učinio. Također, Sud BiH smatra i da je apelant preuranio sa podnošenjem apelacije, jer je protiv osporene presude ovog suda, u skladu sa članom 49. Zakona o upravnim sporovima BiH, mogao podnijeti zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a prema stanju spisa, zahtjev za preispitivanje sudske odluke nije podnesen.

33. Ministarstvo sigurnosti je u odgovoru na apelaciju istaklo da je nesporno da je apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH, te da predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti BiH, a što, prema članu 118. stav 3. tač. a) i b) Zakona o strancima, predstavlja osnov za određivanje nadzora. Stoga je kao neosnovana ocijenjena apelantova tvrdnja da rješenje o određivanju mjere nadzora ne sadrži nijedan konkretan i argumentiran navod koji bi išao u prilog činjenici da je u konkretnom slučaju stavljanje pod nadzor opravdano i osnovano, te da nije prihvatljivo da se apelantovo stavljanje pod nadzor opravdava samo navođenjem akta OSA-e sa čijim sadržajem nije upoznat.

34. Uz pozivanje na stavove Evropskog suda u predmetima Imad al-Husin protiv BiH i Fadhil al- Hamdani protiv BiH, Ministarstvo je ukazalo da je, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, zakonito lišavanje slobode lica radi sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju, ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije, da je mjera nadzora apelantu određena u zakonom propisanom postupku, da nema naznaka da su nadležni organi djelovali sa lošom namjerom, kao i da je apelant pritvoren u neodgovarajućim uvjetima, odnosno da je pritvaranje proizvoljno iz bilo kog drugog razloga. Stoga su apelantove tvrdnje o povredi člana 5. Evropske konvencije ocijenjene kao neosnovane. Nadalje, polazeći od stava 2. člana 8. Konvencije i odredaba Zakona o strancima, Ministarstvo je ukazalo da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje apelanta pod nadzor na osnovu jasno definiranih odredaba i u postupku koji je propisan Zakonom o strancima, koji je javno objavljen, ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, te je uplitanje u apelantovo pravo na porodični život predviđeno zakonom i nužno je u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je ukazano da je apelantu omogućen pristup sudu, kao i da je odluka suda obavezna za postupanje nadležnih organa. Također, ukazano je i da, prema stavu Evropskog suda, pravo na ulazak, boravak, ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje ulaze u domen javnog prava i kao takva ne uživaju garancije iz navedenog člana. U vezi sa navodima o povredi člana 13. Evropske konvencije, ukazano je da je apelant u postupku stavljanja pod nadzor koristio zakonom propisana pravna sredstva, tj. ulagao žalbu protiv prvostepenog rješenja i tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, te da nije bio onemogućavan, niti ograničavan u korištenju ovih prava. Stoga, činjenica da apelant nije i uspio, tj. ishodovao odluku kakvu je želio, ne znači da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek uskraćeno.

35. Služba za strance je u odgovoru na apelantove navode da se prvostepeno rješenje zasniva na informaciji OSA-e istakla da je, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima, OSA nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. U skladu sa članom 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradu i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima, kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u BiH, te ostalim nadležnim tijelima u BiH kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Slijedom navedenog, prvostepeni i drugostepeni organ ne može preispitivati, niti vršiti ocjenu vjerodostojnosti informacija koje dostavlja OSA. U pogledu apelantovih navoda da ni prvostepeni ni drugostepeni organ nije pokušao da razmotri eventualno izricanje blaže mjere nadzora umjesto mjere stavljanja pod nadzor, ukazano je da se eventualno blažom mjerom nadzora, a imajući u vidu procjene OSA-e, ne bi mogla postići svrha nadzora s obzirom na to da se radnje na izvršenju protjerivanja ne mogu preduzeti do pravosnažnosti odluke o protjerivanju. Kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava iz člana 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije.

36. Najzad, Služba za strance je istakla da je, postupajući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje o protjerivanju apelanta broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine na osnovu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima, kojim je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH a nakon što su dostavljene informacije OSA-e od 1. i 14. jula 2016. godine. Nadalje, ukazano je da je apelant protiv ovog rješenja izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti, koja je u međuvremenu, a nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, Rješenjem broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3. augusta 2016. godine odbijena kao neosnovana, te je potvrđeno prvostepeno rješenje o protjerivanju Službe za strance. Rješenjem o protjerivanju apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, a pod prijetnjom prisilnog izvršenja. S obzirom na to da je odluka o protjerivanju postala konačna 10. augusta 2016 godine, utvrđeno je da je apelant dobrovoljno napustio BiH 12. augusta 2016. godine.

V. Relevantni propisi

37. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano.

Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.

(…) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

(…) Član 115.

(Plaćanje troškova vraćanja i stavljanja stranca pod nadzor) (…) (3) Radi osiguranja udaljenja stranca iz BiH, a u skladu s članom 118.

(Određivanje nadzora) ovog zakona, do napuštanja BiH stranac se može staviti pod nadzor.

Član 118.

(Određivanje nadzora) (1) Nadzor nad strancem, do njegovog napuštanja BiH, provodi se:

a) ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto, uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, odnosno blažom mjerom nadzora; ili

b) smještanjem u specijaliziranu ustanovu za prihvat stranaca, odnosno imigracioni centar.

(2) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;

(…)

c) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;

(…)

e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

(…) (3) Strancu se određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:

a) ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

b) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka;

(…) Član 119.

(Period određivanja i produženje nadzora) (…) (3) Strancu se rješenjem određuje nadzor smještanjem u imigracioni centar na period najduže do 90 dana.

(4) Po proteku roka iz stava (3) ovog člana, a ako i dalje postoje razlozi iz člana 118. (Određivanje nadzora) stav (3) ovog zakona iz kojih je strancu određen nadzor, strancu se može produžiti nadzor svaki put najviše do 90 dana, tako da ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može trajati duže od 180 dana.

(5) Izuzetno od stava (4) ovog člana, u slučaju nedostatka saradnje stranca u postupku udaljenja ili kašnjenja u pribavljanju potrebnih dokumenata iz države u koju se stranac vraća, trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana.

(6) Ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu.

(…) (9) Služba može donijeti rješenje o ukidanju rješenja o smještanju stranca u imigracioni centar i odrediti nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, ako se i ovom mjerom može postići svrha nadzora.

Član 120.

(Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor i pravni lijekovi) (…) (3) Rješenje iz člana 118. (Određivanje nadzora) stav (3) ovog zakona sadrži:

odluku o stavljanju stranca pod nadzor smještanjem u imigracioni centar, pravni osnov, dan, sat i vrijeme smještanja, rok trajanja nadzora i druge pojedinosti bitne za ostvarivanje svrhe nadzora.

(…) (5) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor u imigracioni centar iz stava (3) ovog člana, (…) žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(6) Ako Ministarstvo u roku od tri dana od dana dostavljanja žalbe protiv rješenja iz stava (5) ovog člana ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor u imigracioni centar, (…) ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, stranac može pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.

(7) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od tri dana od proteka roka iz stava (6) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine dužan je ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe. Tužba ne odgađa izvršenje rješenja.

Član 145.

(Prestanak važenja prijašnjih propisa) (1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH", br. 36/08 i 87/12), izuzev Poglavlja VII. Međunarodna i privremena zaštita (azil), koje ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje oblast azila.

(…)

VI. Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

39. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH, kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva i Službe za strance kojim mu je određena mjera nadzora u Imigracionom centru, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

40. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…)

41. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim mu je kao strancu određena mjera nadzora u Imigracionom centru. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju osporenom presudom nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, dakle, o pravima koja su garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

6. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da određivanje i produženje nadzora nad apelantom u Imigracionom centru zbog razloga nacionalne sigurnosti spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 72, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 022563 16 U od 27. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen ni dokaz o datumu uručenja osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, 27. juli 2016. godine, te okolnost da je apelacija podnesena 3. augusta 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom djelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d), f),

k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5, 8. i 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

49. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

(…)

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

50. Apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost u suštini se svode na tvrdnju da ne postoji niti jedan dokaz u prilog zaključku o postojanju osnova sumnje da bi mogao pobjeći, ili na drugi način onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju, te da mu mjera nadzora nije mogla biti izrečena samo na osnovu informacija OSA-e da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost o kojoj se u postupku nije mogao ni izjašnjavati, jer mu, s tim u vezi, nije predočen niti jedan razlog, odnosno i njegovo obraćanje OSA-i s tim u vezi je ostalo bez rezultata. Također, apelant tvrdi i da je izostala ocjena da li se izricanjem blaže mjere mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere nadzora.

51. Ustavni sud podsjeća na to da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi, Evropski sud, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI). Iz teksta člana 5. jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima. U članu 5. stav 1. tač. od a) do f) Evropske konvencije data je iscrpna lista dopuštenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).

52. Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije dopušta državi da kontrolira slobodu stranaca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, na primjer, kako bi se spriječilo da lice počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva jeste da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi, Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Stoga, član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje «zakonitosti» pritvora, uključujući pitanje da li je vođen «zakonom propisani postupak», Konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno; svako lišavanje slobode, osim toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja, a pojam «proizvoljnosti» u članu 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

53. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu rješenjem Službe za strance od 18. jula 2016. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Istog dana, nakon donošenja ovog rješenja, Služba za strance je donijela i rješenje kojim je apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar. Shodno navedenom, proizlazi da je određivanje mjere nadzora u Imigracionom centru koje je rezultiralo apelantovim lišavanjem slobode bilo u svrhu postupka protjerivanja koji je bio u toku, a kako je i dozvoljeno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U tom smislu, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da mu je mjera nadzora, koja je za učinak imala lišavanje slobode, izrečena samo na osnovu činjenice da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost.

54. Nadalje, da bi lišavanje slobode bilo u skladu sa članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, ono mora biti i zakonito, tj. u skladu sa materijalnim i proceduralnim pravilima nacionalnog prava. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu mjera nadzora u Imigracionom centru izrečena na temelju Zakona o strancima, tj. člana 118. stav 3. tačka a) kojim je propisano da će se ova mjera odrediti u slučaju ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH, ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, te na osnovu tačke b) istog člana kojim je propisano određivanje ove mjere radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći, ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka.

55. Imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je doneseno rješenje o protjerivanju, jer je na temelju informacija OSA-e utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, proizlazi da je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu sa nacionalnim pravom, tj. članom 118. stav 3. tačka a) Zakona o strancima kojim je, pored ostalog, određeno da će se mjera nadzora odrediti u slučaju ako je utvrđeno da lice predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda u predmetima Al-Hanchi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 15. novembra 2011. godine, stav 50), Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 7. februara 2012. godine, stav 63), Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 7. februara 2012. godine, stav 63) da domaći organi moraju postupati striktno u skladu sa domaćim propisima. Ustavni sud u vezi s navedenim stavovima podsjeća da je Evropski sud u vezi s tim istakao da su domaći organi ustanovili da aplikanti predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, te da je, prema tome, njihovo lišavanje slobode bilo „ odobreno i propisano kao obavezno po članu 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine“ pri čemu je istaknuto da je postupak protjerivanja navedenih aplikanata „ipak bio u toku“ i vodio se u potpunosti, tj. strogo „u skladu sa domaćim zakonom“ (tač. 51. i 63. citiranih odluka). Imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice apelantovog slučaja i citiranu zakonsku odredbu, a rukovodeći se citiranim stavom Evropskog suda, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi propustili postupiti striktno u skladu sa domaćim propisima. U tom smislu je bez značaja za ocjenu zakonitosti apelantovog lišavanja slobode zaključak Suda BiH da je realno očekivati da se, nakon donošenja odluke o protjerivanju, preduzimaju radnje koje bi imale cilj da se onemogući njeno izvršenje koji, u nedostatku razloga i obrazloženja s tim u vezi, može ostavljati utisak proizvoljnosti i pored činjenice da član 5. stav 1. tačka f) ne traži da se lišavanje slobode lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije realno smatra potrebnim, naprimjer, da se spriječi da takvo lice napravi neki prekršaj ili pobjegne, pa da u tom smislu član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije (vidi, već citiranu odluku Al-Hanchi, stav 48).

56. U prilog zaključku da je apelantovo lišavanje slobode bilo u službi protjerivanja, te da se domaćim vlastima ne može pripisati nedostatak marljivosti u postupku protjerivanja, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelantove navode Služba za strance obavijestila Ustavni sud da je Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3. augusta 2016. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalbu na Rješenje Službe za strance broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja i zabrana ulaska u BiH na period od četiri godine. Rješenje o protjerivanju je postalo konačno 10. augusta 2016. godine, a apelant je dobrovoljno napustio BiH 12. augusta 2016. godine.

57. Najzad, apelant tvrdi i da je u potpunosti izostala ocjena da li je svrha mjere nadzora mogla biti određena i izricanjem blaže mjere, a s čim u vezi je ukazao na član 119. stav 9. Zakona o strancima. Ustavni sud zapaža da je citiranom zakonskom odredbom propisano da Služba za strance može donijeti rješenje o ukidanju rješenja o smještanju stranca u imigracioni centar i odrediti nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, ako se i ovom mjerom može postići svrha nadzora. Shodno navedenom, proizlazi da mogućnost određivanja nadzora ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, a što apelant smatra blažom mjerom, može uslijediti tek kada Služba ukine rješenje o smještanju stranca u Imigracioni centar.

58. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer su rješenja Službe i Ministarstva kojima je apelantu određena mjera nadzora bila predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u postupku upravnog spora pred Sudom BiH. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek zbog, kako je naveo, šturog obrazloženja rješenja Službe za strance iz kog nije moguće zaključiti u čemu se sastoji postojanje osnova sumnje da će pobjeći i onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju, odnosno u čemu se sastoji procjena da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, propusta Ministarstva da odluči o dopuni njegove žalbe na ovo rješenje, te propusta Suda BiH da se o ovim navodima izjasni iako su izneseni u tužbi.

59. Ustavni sud zapaža da je u ovoj odluci već zaključeno da je apelantovo lišavanje slobode, odnosno određivanje mjere nadzora u Imigracionom centru uslijedilo nakon donošenja rješenja o protjerivanju, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, a ne na osnovu činjenice da, prema informaciji OSA-e, apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. U tom smislu, a kako je i ukazano u osporenoj presudi Suda BiH, predmet preispitivanja moglo je biti samo da li je Ministarstvo postupalo prema pravilima postupka određivanja nadzora smještanjem u Imigracioni centar, da li su pravilno utvrđene relevantne činjenice i da li su pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Iz obrazloženja osporene presude Suda BiH ne može se zaključiti da tako nije i postupljeno budući da proizlazi da je mjera nadzora apelantu upravo određena u skladu sa relevantnim odredbama nakon utvrđivanja da su ispunjeni uvjeti propisani članom 118. stav 3. Zakona o strancima. Osim toga, u ovoj odluci je već ukazano da je nesporno da je doneseno rješenje o protjerivanju, jer apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost a što u smislu relevantnih zakonskih odredaba predstavlja zakonski osnov za određivanje mjere nadzora. Valjanost činjeničnog i pravnog osnova za donošenje rješenja o protjerivanju, jer apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, može biti predmet preispitivanja samo u postupku preispitivanja rješenja o protjerivanju, koje nije osporeno ovom apelacijom, ali ne i u postupku preispitivanja rješenja o određivanju mjere nadzora, donesenog nakon rješenja o protjerivanju.

60. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Ministarstvo propustilo da odluči o dopuni njegove žalbe na prvostepeno rješenje, te da se o ovom navodu istaknutom u tužbi ni Sud BiH nije izjasnio, Ustavni sud zapaža da iz dopune žalbe koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da se ona ticala žalbenih navoda o povredi apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Suda BiH, pored ostalog, ukazano da se u postupku po žalbi protiv odluke o protjerivanju mogu razmatrati pitanja proporcionalnosti posljedica koje ta mjera ima ili će imati na apelantov porodični život i da li može doći do povrede člana 8. Evropske konvencije, ali da u postupku stavljanja pod nadzor nema mjesta za razmatranje bilo kojeg drugog pitanja osim postojanja zakonskih uvjeta za određivanje nadzora. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je predmet osporavanja apelacijom odluka o određivanju mjere nadzora, odnosno da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije osporio i odluku o određivanju mjere protjerivanja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.

61. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantovo lišavanje slobode preduzeto u svrhu protjerivanja, uz poštivanje materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o određivanju mjere nadzora bude preispitana od nadležnog suda.

62. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije neosnovani. Prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz čl. 8. i 13.

Evropske konvencije

63. Apelant tvrdi da su mu određivanjem mjere nadzora povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 8. i 13. Evropske konvencije. Tvrdnje o povredi ovih prava apelant, u suštini, temelji na identičnim navodima da je odluka o određivanju mjere nadzora nezakonita a ti navodi su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, te imajući u vidu, u vezi sa pozivanjem na garancije iz člana 8. Evropske konvencije, da u postupku stavljanja pod nadzor, kako je već i ukazano u ovoj odluci, nema mjesta za razmatranje bilo kojeg drugog pitanja osim postojanja zakonskih uvjeta za određivanje nadzora, kao i da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član

13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije neosnovani. Pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine

64. Apelant tvrdi da mu je određivanjem mjere nadzora povrijeđeno i pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Suština navoda o povredi ovog prava odnosi se na nezakonitost apelantovog lišavanja slobode o čemu je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te zaključio da su ove tvrdnje neosnovane. Shodno navedenom, a rukovodeći se svojom dosadašnjom praksom da, u situaciji kada su identični navodi već ispitani u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, nije svrsishodno ispitivati ih i u odnosu na pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/16, dostupna na na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 31-34), Ustavni sud ne smatra da je svrsishodno ispitivanje apelantovih identičnih navoda i u odnosu na pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije kada je apelantovo lišavanje slobode, kao posljedica izricanja mjere nadzora, preduzeto u svrhu protjerivanja uz poštivanje materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava, a apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o određivanju mjere nadzora bude preispitana od nadležnog suda.

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za nezakonitost odluke o određivanju mjere nadzora za koju je Ustavni sud utvrdio da je donesena u skladu sa materijalnim i proceduralnim pravilima nacionalnog prava.

67. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3315/16 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio