Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/16 (J. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3363/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3363/16, rješavajući apelaciju Jove Botića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Botić, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 054911 16 Kž 3 od 22. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Botić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 054911 16 Kž 3 od 22. juna 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odložiti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja je izrečena po presudi Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 054911 15 K od 16. februara 2016. godine, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je apelantu kazna zatvora, u trajanju od šest mjeseci, zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 KM (nakon što mu je novčana kazna umanjena za vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru), koju je apelant obavezan platiti u roku od šest mjeseci.

2. U svom obrazloženu, između ostalog, Okružni sud navodi da argumentima iznesenim u apelantovoj žalbi nisu dovedeni u sumnju zaključci izneseni u prvostepenom rješenju, po kojima u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi koji su propisani u članu 35. stav 4. Krivičnog zakona RS za utvrđivanje novčane kazne u dnevnim iznosima na način kako to traži apelant. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 35. stav 4. i 5. Krivičnog zakona RS pravilno našao da u konkretnom slučaju ne postoje relevantni podaci propisani u stavu 4. navedenog člana (visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja, kao i porodične obaveze), na osnovu kojih se može utvrditi visina dnevnog iznosa novčane kazne, zbog čega je apelantu izrekao novčanu kaznu u određenom iznosu kako je ti propisano u stavu 5. citirane zakonske odredbe. Okružni sud, također, navodi da prihvata u cijelosti kao mjerodavno obrazloženje prvostepenog suda, odnosno da prema odredbi člana 35. stav 4. Krivičnog zakona RS, sud je dužan da prilikom određivanja dnevnog iznosa osuđenom uzima u obzir iznos njegove tromjesečne plate, a apelant je dostavio podatke da je zaposlen i platne liste za dva mjeseca (januar i februar 2016. godine), te podatke o porodičnim i materijalnim prilikama, pa se u konkretnom slučaju na apelanta ne bi ni mogao koristiti podatak koji se tiče njegovog ličnog dohotka pri određivanju dnevnog iznosa. Prvostepeni sud je naveo i to da je utvrđivanje dnevnog iznosa moguće ukoliko za to postoje svi relevantni podaci koji su propisani članom 35. stav 4. Krivičnog zakona RS, ali samo do kraja pretresa u kojem se optuženi osuđuje na novčanu kaznu, a ukoliko tih podataka nema, kako ih nema u konkretnom slučaju, sud novčanu kaznu kao zamjensku za zatvorsku kaznu, je odredio u tačno utvrđenom iznosu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/16 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio