Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/15 (Z. H.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-65/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-65/15, rješavajući apelaciju Zumrete Hadžić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zumreta Hadžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 041570 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Zumreta Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, sa prebivalištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koju zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041570 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. maja 1998. godine do 1. maja 2001. godine i isplatu neisplaćenog regresa za godišnji odmor za period od 1997. do 2000. godine, u određenim novčanim iznosima. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica bila zaposlena kod tuženog („Risala“ d.o.o. Sarajevo) od 3. septembra 1997. godine na poslovima tehničkog sekretara i pomoćnika direktora, a da se 9. februara 2001. godine razdužila sa finansijskom, administrativnom i drugom dokumentacijom tuženog.

U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, koji je, zbog nepostojanja druge dokumentacije, obračun plaća za utuženi period izvršio prema visini plaće iz fotokopije potvrde tuženog od 24. januara 2001. godine, u kojoj je navedeno da visina apelanticine plaće iznosi 1.200,00 DEM, ali je ispred odštampanog novčanog iznosa od 200,00 DEM broj 1 ručno dopisan hemijskom olovkom. Zbog navedenog, nije prihvaćen nalaz vještaka, uz ocjenu prvostepenog suda da navedena potvrda nije relevantan dokaz. Osim toga, utvrđeno je, na osnovu rješenja tuženog od 6. septembra 1997. godine, temeljem kojeg je vještak izvršio dopunu nalaza i mišljenja, da je apelanticina mjesečna plaća iznosila 600,00 DEM i da je prema ukupno primljenim iznosima, po priloženim blagajničkim nalozima u kojima je naznačeno da se isplate odnose na plaće, koje je apelantica potpisivala, pa shodno tome vještak konstatuje da je apelantica primila više od ukupnog iznosa plaća za utuženi period, kada se iste računaju u iznosu od 600,00 DEM sa regresom u iznosu mjesečne plaće po godini. Isto tako, konstatovano je da apelantica nije dokazala da je koristila godišnji odmor u vremenskom periodu za koji traži regres, a obzirom da se radi o potraživanju koje je akcesorne prirode i zavisi od ostvarenog uslova, to je zahtjev za regres odbijen kao neosnovan. Dakle, zaključeno je, primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da se na osnovu provedenih dokaza nije mogla utvrditi odlučna činjenica da je apelantici pripadala plaća u traženom iznosu i da joj ista za određeni vremenski period nije isplaćena, odnosno apelantica nije u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav

1. ZPP dokazala činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, odnosno da joj je ugovorom o radu određena plaća u traženom iznosu i da joj tuženi iste nije isplatio.

Pored toga, Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke navodi da je osnovan prigovor apelantice da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbu člana 102. stav 2. i člana 155. stav

2. ZPP kada su na ročištu za glavnu raspravu prihvatili nove dokaze na osnovu kojih je naložena dopuna nalaza vještaka, ali da po ocjeni Vrhovnog suda nepravilna primjena odredbi ZPP nije bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa shodno tome nije ni učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/15 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio