Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2363/13 (D. G.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2363/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2363/13, rješavajući apelaciju Darka Guskića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Guskića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 008897 12 U od 29. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Guskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008897 12 U od 29. marta 2013. godine. Apelant je 14. maja i 30. jula 2014. godine dopunio apelaciju.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda za mirovinsko i invalisko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem teksu: Fond MIO) broj 9300387089 od 2. decembra 2011. godine. Istom je presudom odbačen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je osporio zaključak Fonda MIO, Filijala Banja Luka broj 9300387089 od 16. juna 2011. godine.
3. Osporenim rješenjem Fonda MIO od 22. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv zaključka prvostepenog organa uprave tuženog od 16. juna 2011. godine. Tim je zaključkom odbačen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu mirovinu“ uz obrazloženje da Fond MIO nije nadležan za postupanje po članu 1. Zakona o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 74/10), i da nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje postupka po njegovom zahtjevu s obzirom da prema važećim zakonskim propisima ne postoji institut „prijevremene starosne mirovine“ nego taj zakon od prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja poznaje jedino institut starosne mirovine, s tim da je u periodu od 18. aprila 2008. do 18. aprila 2009. godine na snazi bio Zakon o ostvarivanju prava na starosnu mirovinu određenih kategorija osiguranika („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 33/08) kojim je bio regulirano pravo na sjecanje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu pripadnika bivše Vojske Republike Srpske i zaposlenika bivšeg Ministarstva obrane Republike Srpske koji su u procesu reforme obrane u Bosni i Hercegovini ostali bez zaposlenja, ali je vremensko važenje tog zakona bilo ograničeno na vremenski period od 12 mjeseci, pa je protekom tog perioda taj zakon prestao važiti. Na temelju navedenog utvrđeno je da, prema odredbi člana 113. Zakona o opštem upravnom postupku (kojim je propisano da ako organ povodom zahtjeva stranke utvrdi da nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke), apelantov tužbeni zahtjev treba odbaciti bez upuštanja u ispitivanje njegove osnovanosti, budući da za to nema pravnog osnova, jer, kako je već navedeno Zakon o PIO ne poznaje institut prijevremene mirovine. Okružni sud je prihvatio stavove organa uprave kao ispravne i zasnovane na zakonu, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Europske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su organi uprave i Okružni sud prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant pravo na prijevremenu mirovinu stekao na temelju odredaba Zakona o dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud će, prije ocjene opravdanosti apelantovih prigovora, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja Ustavni sud podsjeća da je pitanje ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu mirovinu“ razmatrao u Odluci broj AP-5453/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5453/14 od 8. decembra 2014. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da „Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.“
9. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavom iz Odluke broj AP- 5453/14, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stav u cijelosti mogao primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud u konkrenom slučaju smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene apelacijom dao odgovarajuće obrazloženje za svoju odluku. Odredbom člana 113. Zakona o opštem upravnom postupku je propisano da ako organ povodom zahtjeva stranke utvrdi da nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke. Budući da je tokom postupka utvrđeno da za razmatranje apelantovog zahtjeva nema pravnog osnova, jer Zakon o MIO ne poznaje institut prijevremene mirovine apelantov tužbeni zahtjev je odbačen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman