Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-264/15 (M. Ž. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-264/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-264/15, rješavajući apelacije Milovana Žugića i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milovan Žugić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004765 14 U od 12. novembra 2014. godine;

Abdulah Galić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017514 16 Uvp od 26. februara 2016. godine;

Zoran Tuka protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016756 16 Uvp od 26. februara 2016. godine;

PPUD "OMLADINAC" d.o.o. Zenica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018982 15 U od 5. maja 2016.

godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milovan Žugić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004765 14 U od 12. novembra 2014. godine;

Abdulah Galić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017514 16 Uvp od 26. februara 2016. godine;

Zoran Tuka protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016756 16 Uvp od 26. februara 2016. godine;

PPUD "OMLADINAC" d.o.o. Zenica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018982 15 U od 5. maja 2016.

godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-264/15 Milovan Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004765 14 U od 12. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu prinudne naplate poreskih obaveza. U predmetnoj upravnoj stvari je rješenjem prvostepenog organa naloženo apelantu kao vlasniku preduzeća d.o.o. „Žugić“ iz Zvornika da u svojstvu solidarnog dužnika plati utvrđene poreske obaveze za glavnog dužnika, naprijed navedenog preduzeća, koje su utvrđene kontrolom poslovanja poreskog dužnika (d.o.o. „Žugić“ iz Zvornika). Okružni sud je naveo da je odredbom člana 14. stav 1. tačka 2., kao i odredbom stava 3. istog člana Zakona o poreskoj upravi propisano da se između ostalih povezanim licima smatraju lica koja kontrolišu poreskog obveznika, a kontrola znači vlasništvo najmanje 50% vrijednosti imovine ili najmanje 50% glasova akcionara pravnog lica-poreskog dužnika. Pored toga, odredbom člana 55. istog zakona je propisana odgovornost povezanih lica za obaveze poreskog dužnika koga kontrolišu povezana lica u smislu člana 14. istog zakona. Okružni sud je zaključio da iz pravnog smisla i značenja navedenih zakonskih odredbi upravo proizilazi odgovornost tužitelja-apelanta kao povezanog lica za obaveze preduzeća čiji je on vlasnik (d.o.o. „Žugić“ iz Zvornika), a koje je u ovom slučaju glavni porezni dužnik. Sud je zaključio da je apelant u ovom slučaju odgovoran za poreske obaveze glavnog dužnika jer je u statusu osnivača i vlasnika preduzeća imao kontrolu nad dužnikom i kontrolu u pogledu raspolaganja sredstvima dužnika, pa je samim tim i odgovoran za obaveze dužnika u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.

2. AP-1316/16 Abdulah Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017514 16 Uvp od 26. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naplate indirektnih poreza. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je u konkretnom slučaju predmet spora rješenje tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) kojim se prinudnim putem namiruje neplaćeni carinski dug, dok apelant u razlozima podnesenog zahtjeva za preispitivanje sudske presude osporava samo dugovanje, što ne može biti predmet postupka prinudne naplate. Sud dalje navodi da se utvrđeni dug po osnovu indirektnih poreza, ostalih prihoda i taksi naplaćuje u postupku prinudne naplate na osnovu izvještaja o dugu, a izvještaj o dugu preuzima služba za prinudnu naplatu nadležnog regionalnog centra iz informacionog sistema UIO. Također, obveznici indirektnih poreza, uključujući i carinske obveznike, dužni su da obaveze po osnovu indirektnih poreza plaćaju u rokovima kako je određeno u zakonskim propisima za svaku vrstu indirektnog poreza. Sud ističe kako je u konkretnom slučaju došlo do propuštanja redovnog roka za plaćanje duga po osnovu indirektnih poreza, što ni sam tužitelj-apelant ne spori, te da je tužena pravilno postupila tj. sve pod uslovima i na način propisan Zakonom o postupku prinudne naplate indirektnih poreza i podzakonskim aktima kada je pokrenula postupak prinudne naplate utvrđenog duga. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

3. AP-1317/16 Zoran Tuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016756 16 Uvp od 26. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naplate uvoznih dadžbina. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje upravnih (carinskih) organa prema kojem je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja utvrdila da je apelant platio manju uvoznu dadžbinu i PDV (za uvezeni automobil) na osnovu računa izvoznika „Panmobil“d.o.o. Teharje, Republika Slovenija. Sud dalje navodi da su carinski organi službenim putem zatražili provjeru dokaza o porijeklu uvezene robe-izjave na računu izdatom od strane izvoznika, nakon čega je Carinska uprava Republike Slovenije dostavila odgovor o rezultatima izvršene provjere u kojima je navedeno da predmetna roba ne može uživati povlastice iz privremenog Sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine. Nakon toga, kako dalje navodi Sud BiH, tužena je pokrenula postupak za izmjenu podataka i naknadnu naplatu manje naplaćenih uvoznih dadžbina za uvezenu robu apelanta (automobil), te je obavezala apelanta da na ime manje plaćenih uvoznih dadžbina plati određeni novčani iznos. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

4. AP-2341/16 PPUD "OMLADINAC" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018982 15 U od 5. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari razreza indirektnih poreza, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH), kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na rješenje prvostepenog organa. Tim rješenjem je apelantu utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza-poreza na dodatu vrijednost za poreski period od 1. juna 2009. godine do 30. aprila 2014. godine u iznosu od 265.268,00 KM, te je naložena uplata utvrđene obaveze. Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak poreskih organa da je apelant kao davalac usluga, angažovanje članova društva Omladinac d.o.o. Zenica vršio u svoje ime i za svoj račun, a naplaćenu naknadu nije knjižio kao trošak, koju je naplatio u ime i za račun drugog koji se u njegovim knjigama knjiži kao trošak. Dakle, cjelokupni iznos koji je fakturisao tužitelj-apelant, korisnici usluga-naručioci posla su uplaćivali na transakcijski račun apelanta, a tako uplaćeni iznos u svom knjigovodstvu apelant nije knjižio kao trošak. Sud BiH je zaključio da su poreski organi u konkretnom slučaju pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o PDV-u, jer fakturisani iznos predstavlja naknadu koju je tužitelj-apelant primio od korisnika usluga odnosno, radi se o troškovima koji su direktno povezani sa cijenom predmetne isporuke-ugovorenih usluga. Naime, u konkretnom slučaju apelant je zaključivao Ugovore o privremenim-povremenim poslovima i Ugovore o djelu sa fizičkim licima, a ne direktno poslodavac-korisnik usluga, te istovremeno sa korisnikom usluga zaključivao Ugovore o poslovnoj saradnji. Imajući u vidu navedeno, odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-264/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-264/15 (M. Ž. i drugi) | Sudska praksa | Aktio