Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/16 (A. H.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3360/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3360/16, rješavajući apelaciju Aldina Hodžića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aldin Hodžić, protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 265419 16 Kps 2 od 26. jula 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 265419 16 Kv 5 od 28. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldin Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Ibrelić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 265419 16 Kps 2 od 26. jula 2016. godine i rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 265419 16 Kv 5 od 28. jula 2016. godine, koje rješenje je konačna odluka u ovom predmetu. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom, odbijena ja apelantova žalba podnesena protiv osporenog prvostepenog rješenja, kojim je određen apelantu jednomjesečni pritvor, zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP F BiH, protiv kojeg je potvrđena optužnica, zbog produženog krivičnog djela - Teška krađa - iz člana 287. stav 4. u vezi sa članom

55. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), u sticaju sa produženim krivičnim djelom - Teška krađa - iz člana 287. stav 1. točka a) u vezi sa članom 31., 54. i 55. KZ F BiH i krivičnim djelom - Oštećenje tuđe stvari - iz člana 293. stav 1. KZ F BiH, a po kojem rješenju pritvor može trajati najduže do 19. avgusta 2016. godine.

2. U prvostepenom rješenju, između ostalog, Općinski sud navodi da cijeneći iskaze svjedoka, zapisnik o uviđaju, foto-dokumentaciju, potvrde o privremeno oduzetim predmetima, nalaze vještaka, transkripte presretnutih razgovora apelanta, grafičke prikaze lokacije apelanta u vrijeme izvršenja dijela, da se sasvim pouzdanim ukazuje osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu potvrđenom optužnicom stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora. Dalje se navodi, da cijeneći činjenicu da je apelant sedam puta pravosnažno osuđen za ista ili istovrsna krivična djela, da ne radi i da nema nikakav redovan izvor prihoda, da broj krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret ukazuju na upornost i namjeru vršenja predmetnih krivičnih djela, posebno cijeneći visinu pribavljene protupravne imovinske koristi koja je enormno visoka, te da su za taj iznos oštećeni vlasnici otuđenih stvari, Općinski sud nalazi da su to naručite okolnosti koje ukazuju na bojazan da vi apelant boravkom na slobodi mogao učiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna.

3. U svom obrazloženju konačne osporene odluke, Općinski sud navodi da na osnovu podataka iz spisa predmeta, kako je to navedeno u prvostepenom rješenju, a koje razloge je prihvatilo i vijeće Općinskog suda, nije sporno da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje se navodi, da pravno relevantne činjenice za odlučivanje o određivanju pritvora pravilno su i potpuno utvrđene, da je apelant više puta osuđivan, kao višestruki nepopravljivi povratnik, pa i za istovrsna krivična djela, da je predmetna krivična djela učinio sa više inkriminiranih radnji, čime je ispoljio naročitu odlučnost i upornost u činjenju predmetnih krivičnih djela, da je krivična djela iz člana 287. stav 1. i 4. KZ F BiH počinio iz koristoljublja radi sticanja protupravne imovinske koristi, da je nezaposlen, lošeg imovnog stanja i bez redovnih sredstava za izdržavanje i da se za predmetna krivična djela, osim za krivično djelo iz člana 293. stav 1. KZ F BiH, može izreći kazna zatvora preko tri godine, pa zapravo te naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Općinski sud u osporenim odlukama pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP F BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

8. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, određen pritvor jer su sudovi smatrali da je to neophodno, iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao učiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti, ako naručite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/16 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio