Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4767/13 (S. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 133
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4767/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4767/13, rješavajući apelaciju Suade Janjuš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Janjuš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052518 12 Rev od 11. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052518 10 Gž 2 od 15. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052518 03 p od 18.
decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Suada Janjuš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Münchena, Njemačka, koju zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 052518 12 Rev od 11. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 052518 10 Gž 2 od 15. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 052518 03 p od 18. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku Nazife Hasanefedić zatraženo je 13. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 17. juna, odnosno 14. jula 2016. godine, dok suprotna strana u postupku, Nazifa Hasanefendić, nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U pravnoj stvari tužiteljice Nazife Hasanefendić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv tuženih Kenana Hasanefendića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantice, radi utvrđenja bračne tečevine, Općinski su je donio Presudu broj 65 0 P 052518 03 P od 18. decembra 2009. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je tužiteljica po osnovu bračne stečevine suvlasnik sa dijelom ½ na nekretninama stečenim sa Rešadom Hasanefendićem, pobliže označenim kao u izreci presude pod tačkom od 1. do 7, koje čine: stan u Sarajevu u ulici Antuna Hangija broj 36/1 površine 106 m , stan u Sarajevu površine 57,43 m , kuća sa dvorištem površine 1,292 m , podrum sa magazom, zgradom i dvorištem površine 1.285 m , gradilište površine 1.132 m , vikend kuća površine 33 m i garaža površine 14,50 m (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što su prvotuženi, kao sin, i apelantica, kao kćerka Rešada Hasanefendića, dužni priznati i trpjeti da se bez njihovog daljnjeg znanja i privole tužiteljica uknjiži na predmetnim nekretninama sa dijelom ½. Istom presudom apelantica je obavezana da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 24.075,96 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na solidarne naknade troškova parničnog postupka u odnosu na prvotuženog.
6. Stavom 2. navedene presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da imovina, predmetne nekretnine (osim stana u ulici Antuna Hangija i garaže) pobliže označene tačkama od a) do e), predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i umrlog Rešada Hasanefendića, odnosno suvlasništvo tužiteljice sa 1/3 dijela, a umrlog Rešada Hasanefedića sa dijelom od 2/3, te da je dosljedno tome, a nakon okončanja ostavinskog postupka iza umrlog Rešada Hasanefendića, nadležni zk. ured obavezan urediti da će se na predmetnim nekretninama tužiteljica knjižiti sa suvlasničkim dijelom od 1/3, a na nekretnini označenoj pod tačkom f.), koju predstavlja stan u ulici Antuna Hangija s dijelom ½, dok će se suvlasnički dio na predmetnim nekretninama označenim od a) do e) sa dijelom od 2/3, i ½ nekretnine pod f) knjižiti kao vlasništvo u korist lica koja budu utvrđena za nasljednike pravomoćnom odlukom suda u ostavinskom postupku iza umrlog Rešada Hasanefendića. Također je, stavom 3. izreke presude, usvojen protivtužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je zatražila da se utvrdi da imovina, stan u Sarajevu u ulici Antuna Hangija predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i umrlog Rešada Hasanefedića, da predstavlja njihovo suvlasništvo na jednake dijelove, dok se stavom 4. iste presude prima na znanje odustajanje od postavljenog protivtužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog.
7. Općinski sud je naveo da je tužiteljica tužbu Općinskom sudu podnijela 27. oktobra 2003. godine radi utvrđivanja bračne stečevine, a da je podneskom od 30. jula 2007. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Općinski sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza utvrdio, da su tužiteljica i njen suprug Rešad Hasanefedić bili u braku od 1962. godine, a da od jula 2003. godine nisu bili u kontaktu, niti su imali namjeru nastaviti daljnju zajednicu života, nakon čega je njihov brak Presudom istog suda broj P/II-367/03 od 4. juna 2004. godine razveden (presuda postala pravosnažna 7. jula 2004. godine); da je u međuvremenu tokom trajanja prvostepenog postupka tuženi Rešad Hasanefendić umro 19. augusta 2006. godine, kada je Općinski sud donio rješenje o prekidu postupka u ovoj pravnoj stvari i Rješenjem broj 065-0-O-06-003882 od 3. januara 2007. godine proglasio za presumptivne nasljednike prvog nasljednog reda iza umrlog prvotuženog i apelanticu. Navedeno je da se prvotuženi podneskom od 8. aprila 2009. godine, te na ročištu održanom 23. septembra 2009. godine izjasnio da u cijelosti priznaje tužiteljicin tužbeni zahtjev i da odustaje od protivtužbenog zahtjeva, s obzirom da je otac prvotuženog umro u toku postupka, te da je proglašen presumptivnim nasljednikom ostavinskim Rješenjem od 3. januara 2007. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da su tužiteljica i njen suprug za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedničkim radom stekli predmetne nekretnine kao i prihode iz te zajednički stečene imovine, na osnovu čega je odlučio kao u stavu 1. izreke presude i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice primjenom čl. 251. i 252. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), kojim je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz imovine, kao i da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili. U vezi s tim je istaknuto da je sud, s obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 27. oktobra 2003. godine, primijenio odredbe člana 384. u vezi sa članom 387. Porodičnog zakona. Nadalje je istaknuto, budući da apelantica u toku dokaznog postupka nije ponudila niti jedan relevantan dokaz na okolnost postavljenog protivtužbenog zahtjeva u pogledu neravnopravnog doprinosa tužiteljice i njenog oca, umrlog Rešada Hasanefedića, u sticaju bračne stečevine – zajedničke imovine, to je Općinski sud apelanticin protivtužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan, dok je usvojio apelanticin protivtužbeni zahtjev u dijelu da bračna stečevina tužiteljice i umrlog predstavlja stan u Sarajevu u ulici Antuna Hangija broj 36/1, tj. da predstavlja njihovo suvlasništvo u jednakim dijelovima, s obzirom da apelantica nije osporila tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 052518 10 Gž 2 od 15. juna 2011. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda jasno proizlazi da su predmetne nekretnine stečene u toku trajanja zajednice života tužiteljice i umrlog Rešada Hasanefendića, te da su stoga bračni partneri, tužiteljica i umrli Rešad Hasanefendić u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini jer među istim nije bilo drugačijeg dogovora, za koju odluku je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor o nedostatku pasivne legitimacije imajući u vidu da su na osnovu pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj 065-0-O-06-003882 od 3. januara 2007. godine prvotuženi i apelantica proglašeni presumptivnim (očekivanim) nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog Rešada Hasanefedića, i da samim tim postoji pasivna legitimacija na njihovoj strani za postupak koji je bio pokrenut još za života njihovog oca radi utvrđivanja bračne stečevine. U vezi s tim, Općinski sud je dalje ukazao da je članom 133. Zakona o nasljeđivanju propisano da zaostavština umrlog prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, dok je članom 10. istog zakona regulirano da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svega njegova djeca i njegov bračni drug. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su prvotuženi i apelantica djeca umrlog, što ukazuje na njihovu pasivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbi Porodičnog zakona, s obzirom da je tužiteljica tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 17. oktobra 2003. godine, a da je postupak pred prvostepenim sudom okončan 18. decembra 2009. godine, dakle u vrijeme važenja Porodičnog zakona koji je bio na snazi do donošenja prvostepene presude, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 384. citiranog zakona. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su predmetne nekretnine stečene tokom trajanja bračne zajednice zajedničkim radom tužiteljice i umrlog, njenog supruga Rešada Hasanefendića, da prema odredbi čl. 251. i čl. 252. Porodičnog zakona predstavljaju njihovu bračnu stečevinu, da su bračni partneri suvlasnici istih u jednakim dijelovima, zbog čega smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna kako u dijelu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice, tako i u dijelu kojim je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev, jer iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je doprinos bračnih partnera u sticanju bračne stečevine bio jednak. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, na osnovu čega je ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, pa je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 052518 12 Rev od 11. juna 2013. godine apelanticina revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako da je apelantica obavezana da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 20.390,00 KM, umjesto iznosa od 24.075,96 KM, dok je u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari revizija odbijena. Istom presudom apelanticina revizija je u odnosu na protivtužbeni zahtjev odbačena. Istom presudom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
11. Vrhovni sud je naveo da je bez osnova apelanticin revizioni prigovor da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, a u vezi sa članom 231. citiranog zakona, cijeneći da je drugostepeni sud izvršio ocjenu svih žalbenih navoda koji su bili od značaja za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, te da je pri tome dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud jer smatra da nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Vrhovni sud je, također, zaključio da je bez utjecaja prigovor apelantice kao revidenta da prvotuženi i apelantica nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stari, budući da su pravomoćnim rješenjem Općinskog suda proglašeni presumptivnim nasljednicima iza umrlog oca Rešada Hasanefendića, pa su samim tim i pasivno legitimirani, kako je to po ocjeni Vrhovnog suda pravilo zaključio drugostepeni sud. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda jasno proizlazi da su tužiteljica i prednik prvotuženog i apelantice, umrli Rešad Hasanefendić bili u braku od 1962. do 2004. godine, koji brak je razveden pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P/II-367/03 od 4. juna 2004. godine, da su u toku trajanja bračne zajednice stekli predmetne nekretnine zajedničkim radom, koje nekretnine predstavljaju njihovu bračnu stečevinu sa dijelom ½, da je Rešad Hasanefendić umro 19. augusta 2006. godine, a da su Rješenjem Općinskog suda broj O-3882/06 od 3. januara 2007. godine prvotuženi i apelantica proglašeni presumptivnim nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog. Dakle, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno postupili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice na osnovu odredbe čl. 251. stav 1. i čl. 252. stav 1. Porodičnog zakona. Dakle, u smislu navedenih odredbi zakona po mišljenju Vrhovnog suda se može zaključiti da je bračna stečevina po svojoj pravnoj naravi stvarno pravo – suvlasništvo oba bračna druga u jednakim dijelovima. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane apelanticine revizione navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Porodičnog zakona, s obzirom da je tužiteljica tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 17. oktobra 2003. godine, a da je postupak pred prvostepenim sudom okončan 18. decembra 2009. godine, dakle u vrijeme važenja Porodičnog zakona koji je bio na snazi do donošenja prvostepene presude. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 384. citiranog zakona.
12. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim apelanticin revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Zakon o advokaturi kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi kada su donijeli odluku o troškovima postupka, zbog čega je odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je nadalje istakao da je apelanticina revizija u odnosu na protivtužbeni zahtjev nedopuštena prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a, kojom je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te je navedeno da je odredbom člana 321. stav 2. ZPP-a propisano da je, ako se tužbom ne zahtijeva novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi. U vezi s tim je navedeno da je apelantica u protivtužbi označila vrijednost spora u iznosu od 10.000,00 KM, čemu se tužiteljica nije protivila, te da proizlazi da apelanticin protivtužbeni zahtjev ne prelazi imovinski cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, zbog čega zakonski uvjet dopustivosti revizije u smislu citirane odredbe ZPP-a nije ispunjen, pa je apelanticin protivtužbeni zahtjev primjenom člana 247. stav 1. ZPP-a odbačen kao nedopušten.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojima je njen protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen. Apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala tokom trajanja postupka u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Naime, smatra proizvoljnim stav sudova kojim su ona i prvotuženi proglašeni presumptivnim nasljednicima iza umrlog Rešada Hasanefedića (oca tuženih), jer, kako ističe, Zakon o nasljeđivanju ne poznaje institut „presumptivnih nasljednika“, te da ona i prvotuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj pravnoj stvari, jer još uvijek nisu proglašeni nasljednicima umrlog, s obzirom da ostavinski postupak nakon smrti njihovog oca nije okončan. Također, smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 251. i 252. Porodičnog zakona iz 2005. godine, jer je sva imovina koju je tužiteljica stekla sa umrlim stečena prije stupanja na snagu tog zakona, zbog čega smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja bili dužni primijeniti Porodični zakon („Službeni list RBiH“, broj 21/79 i 13/89), konkretno odredbu člana 267. istog zakona kojim je regulirano da sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine. Također, smatra da je Vrhovni sud bio dužan odlučiti o njenom protivtužbenom zahtjevu na kojem je, kako ističe, bila označena vrijednost spora od 40.0000,00 KM. Ovo iz razloga što je Vrhovni sud kako navodi pogrešno cijenio njen podnesak od 28. decembra 2007. godine kao protivtužbeni zahtjev, kojim je kako navodi samo tražila određena pojašnjenja, tj. koji podnesak nikako nije imao karakter protivtužbe.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude od 11. juna 2013. godine, i predlaže da se apelacija apelantice odbije kao neosnovana.
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelaciju apelantice smatra neosnovanom i da u svemu ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda od 15. juna 2011. godine.
16. Općinski sud, također, navodi da ostaje kod razloga datih u presudi od 18. decembra 2009. godine, ukazujući da apelanticine navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
IV. Relevantni propisi
17. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Bračna stečevina Član 251. stav 1 (1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav 1 (1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 384. stav 1.
(1)Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.
18. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase: Član 10. stav 1.
(1)Ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni partner.
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st.(3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
27. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na postupak utvrđivanja bračne stečevine tužiteljice i oca apelantice, umrlog Rešada Hasanefendića, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelantica tvrdi da su sudovi osporenim odlukama na sve tri instance proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su njen protivtužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, a usvojili tužbu tužiteljice, te da je Vrhovni sud proizvoljno odbacio njenu reviziju u dijelu u kojem je osporavala odluku o protivtužbenom zahtjevu.
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice utvrdivši da je tužiteljica po osnovu bračne stečevine suvlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom ½ stečenih tokom trajanja bračne zajednice sa umrlim Rešadom Hasanefendićem zajedničkim radom istih primjenom čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. Porodičnog zakona, te je odbijen kao neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev budući da u toku dokaznog postupka apelantica nije ponudila niti jedan relevantan dokaz na okolnost postavljenog protivtužbenog zahtjeva u pogledu neravnopravnog doprinosa tužiteljice i njenog oca, umrlog Rešada Hasanefedića, u sticaju bračne stečevine – zajedničke imovine.
32. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta kao i navodima apelantice, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već da sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, a odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice. Ustavni sud nalazi ispravni stav sudova koji su na zahtjev tužiteljice prvo odlučivali šta predstavlja bračnu stečevinu nje i umrlog Rešada Hasanefendića, pa kako je isti tokom trajanja ovog postupka umro, Općinski sud je predmetni postupak prekinuo i donio rješenje kojim je prvotuženog i apelanticu prije provođenja ostavinskog postupka proglasio presumptivnim (očekivanim) nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog, dakle koje pravo će isti nesporno ostvariti u ostavinskom postupku, shodno relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju (član 133). Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da ona i prvotuženi nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da su pravomoćnim rješenjem Općinskog suda proglašeni presumptivnim nasljednicima iza umrlog, pa samim tim nalazi da su i pasivno legitimirani, kako je to eksplicitno i obrazloženo u osporenim odlukama. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi pobijanim odlukama dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, odnosno da su dali razloge zašto smatraju da su, suprotno apelanticinim navodima, ona i prvotuženi u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimirani.
33. Ustavni sud suprotno apelanticinim navodima „da su u okolnostima konkretnog slučaja sudovi bili dužni primjeniti odredbe Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme sticaja bračne stečevine“, smatra da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili primjenu Porodičnog zakona u okolnostima konkretnog slučaja, obrazlažući svoj stav činjenicom da je tužiteljica tužbu sudu podnijela 17. oktobra 2003. godine, a da je odluka prvostepenog suda donesena 18. decembra 2009. godine, zbog čega je po stavu redovnih sudova predmetnu parnicu, imajući u vidu odredbe člana 384. kao i člana 387. trebalo riješiti primjenom novog (a ne starog) Porodičnog zakona. U ovakvom obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je članom 384. Porodičnog zakona propisano da će se postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu u junu 2005. godine) ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit prema odredbama ovog zakona, te da je odredbom člana 387. važećeg Porodičnog zakona propisano da stupanjem na snagu ovog zakona, prestaje primjena Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, kao i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) .
34. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da Vrhovni sud nije mogao njenu reviziju vezanu za protivtužbeni zahtjev odbaciti kao nedopuštenu, odnosno da je bio dužan meritorno odlučiti o njenom protivtužbenom zahtjevu. Ovo iz razloga jer je Vrhovni sud dao odgovor na ove navode apelantice jasno obrazlažući da je apelantica u protivtužbi označila vrijednost spora u iznosu od 10.000,00 KM, zbog čega je protivtužbeni apelanticin zahtjev odbačen kao nedopušten, tj. jer nije prelazio imovinski cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, odnosno jer nije bio ispunjen uvjet za dopustivost revizije u smislu citirane odredbe zakona.
35. Prema tome Ustavni sud smatra da su pobijanim odlukama sudova data jasna i logična obrazloženja i da su pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava (Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju) kao i procesnog prava (ZPP-a) u kontekstu ispitivanja dopustivosti revizije u odnosu na protivtužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe Porodičnog zakona, Zakona o nasljeđivanju i ZPP-a, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelantica je u apelaciji ukazala da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da je navode o kršenju ovog prava, također, dovela u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, tj. vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), te zapaža da je Kantonalni sud ispitao njene žalbene navode, a Vrhovni sud revizione navode i da su ovi sudovi dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom u apelanticinu korist, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, kao i da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju ne izgleda proizvoljna.
41. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u situaciji kad je apelantica imala i kada je koristila mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova koje je ispitao nadležni sud i dao razloge zašto ona ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman