Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4174/13 (B. D.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4174/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4174/13, rješavajući apelaciju Borislava Došena, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2), (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Borislava Došena.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Borislavu Došenu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Borislavu Došenu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Došena podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borislav Došen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Luka Stanić iz Prijedora, podnio je 4. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000933 11 U od 17. januara 2012. godine i Rješenja Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija) broj R-27-359-70/11 od 16. juna 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelant je 31. oktobra 2013. godine obavijestio Ustavni sud da prihvata sve radnje koje je u predmetnom apelacionom postupku preduzeo Luka Stanić kao njegov punomoćnik. Apelant je 4. maja 2016. godine podnio dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 6. juna 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Takođe, od Okružnog suda i Regulatorne komisije zatraženo je 11. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije, a od Vrhovnog suda 19. maja 2016. godine da dostavi odgovor na dopunu apelacije.
3. Vrhovni sud je 16. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 30. maja 2016. godine odgovor na dopunu apelacije. Okružni sud je 20. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju i dopunu apelacije, a Regulatorna komisija 22. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 22. februara 2011. godine podnio zahtjev Regulatornoj komisiji za rješavanje spora u vezi sa obustavom isporuke električne energije u njegovom objektu.
6. Rješenjem Regulatorne komisije broj R-27-359-70/11 od 16. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev „u vezi sa obustavom isporuke električne energije i naknadom štete uslijed obustave isporuke električne energije“ (tačka 1 izreke rješenja). Odbačen je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja po osnovu isporučene električne energije zbog nenadležnosti (tačka 2 izreke rješenja).
7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 15 0 U 000933 11 U od 17. januara 2012. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Rješenje broj 15 0 U 000933 12 Uvp od 12. decembra 2013. godine kojim je predmetni spis vratio Okružnom sudu radi otklanjanja nedostataka u pogledu zastupanja apelanta povodom podnesenog zahtjeva.
9. Vrhovni sud, nakon što mu je Okružni sud ponovo dostavio predmetni spis, donio je Presudu broj 15 0 U 000933 14 Uvp 2 od 28. maja 2014. godine kojom je povodom zahtjeva, a po službenoj dužnosti ukinuo Presudu Okružnog suda broj 15 0 U 000933 11 U od 17. januara 2012. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u spisu predmeta nema dokaza da Luka Stanić, koji je u apelantovo ime podnio predmetni zahtjev, ispunjava zakonske uslove da bude apelantov punomoćnik u predmetnom sudskom postupku, a da taj propust nije otklonjen ni nakon vraćanja spisa Okružnom sudu.
10. Okružni sud, odlučujući ponovo o apelantovoj tužbi protiv rješenja Regulatorne komisije, donio je Presudu broj 15 0 U 000933 14 U 2 od 7. oktobra 2014. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 15 0 U 000933 15 Uvp 3 od 6. maja 2015. godine kojom je povodom zahtjeva, a po službenoj dužnosti ukinuo navedenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud propustio da postupi po nalogu tog suda iz ranije donesene presude na način da predmetnu tužbu vrati apelantu, budući da je tužba podnesena od neovlašćenog lica, te da zatraži od apelanta da predmetnu tužbu potpiši i vrati sudu na nadležno odlučivanje.
12. Okružni sud, odlučujući ponovo o apelantovoj tužbi protiv rješenja Regulatorne komisije, donio je Presudu broj 15 0 U 000933 15 U 3 od 24. septembra 2015. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
13. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine kojom je zahtjev djelimično uvažio, pa je navedenu presudu Okružnog suda preinačio tako što je tužbu djelimično uvažio i osporeni akt poništio u tački 1 dispozitiva u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev u pogledu ispunjenosti uslova za obustavu isporuke električne energije, dok je u preostalom dijelu tužbu odbio kao neosnovanu (stav I izreke presude). U preostalom dijelu odbijen je apelantov zahtjev (stav II izreke presude).
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz predmeta spisa proizlazi da je apelant, nakon što je dobio odgovor na prigovor koji je podnio RJ „Elektrodistribucija“ Prijedor na račun za isporučenu električnu energiju, podnio zahtjev Regulatornoj komisiji za rješavanje nastalog spora shodno odredbama člana 88 Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi). Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 100 stav 3 Opštih uslova propisano da distributer ne obustavlja isporuku električne energije krajnjem kupcu, koji je nakon odbijanja prigovora na račun postupio u skladu sa odredbama člana 88 Opštih uslova, do okončanja spora. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da RJ „Elektrodistribucija“ Prijedor, kao distributer, u konkretnom slučaju nije mogla da obustavi isporuku električne energije apelantu do okončanja spora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su odluka Regulatorne komisije kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev u vezi s obustavom isporuke električne energije, kao i pobijana presuda kojom je osnažena takva odluka, zasnovane na nepravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o električnoj energiji i Opštih uslova, zbog čega je apelantovu žalbu u tom dijelu uvažio i pobijanu presudu preinačio na način kako je navedeno u izreci presude. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je zadatak suda u upravnom sporu da odluči o zakonitosti osporenog akta, a ne da odlučuje o visini nastalog duga i prigovoru zastare, jer se o tim činjenicama može raspravljati samo u parnici pred redovnim sudom. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je odbio apelantov zahtjev da taj sud predmetnu upravnu stvar riješi u sporu pune jurisdikcije, jer priroda upravne stvari to ne dozvoljava, a da ni podaci postupka ne pružaju pouzdan osnov za donošenje takve odluke. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 4. januara 2011. godine, na osnovu naloga distributera, isključena električna energija u njegovom objektu, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi. Apelant navodi da je zbog neosnovane obustave električne energije pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, te smatra da je tu štetu dužan da mu naknadi distributer. Takođe, apelant navodi da su Regulatorna komisija, Okružni sud i Vrhovni sud neopravdano odugovlačili sa donošenjem odluka u predmetnom postupku, tj. da nisu donosili odluke u zakonom propisanim rokovima. U dopuni apelacije od 4. maja 2016. godine, apelant navodi da je Vrhovni sud presudom od 25. februara 2016. godine potvrdio njegove navode da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovane obustave isporuke električne energije. U vezi s tim, apelant navodi da je odredbama člana 83 st. 2 i 3 Zakona o električnoj energiji propisano da onaj kome korisnik dozvole za distribuciju električne energije neosnovano obustavi isporuku električne energije, ima pravo na naknadu štete. Međutim, apelant navodi da je Vrhovni sud ipak odlučio da apelant nema pravo na naknadu štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao nedopuštenu jer je podnesena od neovlašćenog lica. Vrhovni sud je naveo da, ukoliko Ustavni sud ne odbaci apelaciju kao nedopuštenu, onda predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer, po mišljenju tog suda, ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, Vrhovni sud je naveo da je taj sud rješenjem od 12. decembra 2013. godine predmet vratio Okružnom sudu radi otklanjanja nedostataka koji su prouzrokovani apelantovim ponašanjem, te da je nakon toga presudom od 28. maja 2014. godine ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u odgovoru na dopunu apelacije naveo da je u upravnom sporu odlučivao samo o zakonitosti akta Regulatorne komisije, a ne o apelantovom zahtjevu za naknadu štete jer to može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, neosnovani apelantovi navodi da je taj sud odlučio da apelant nema pravo na naknadu štete.
17. Okružni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana. Okružni sud je u prilogu odgovora na apelaciju dostavio odluke tog suda koje su donesene u predmetnom postupku.
18. Regulatorna komisija je navela da je predmetnu apelaciju podnijelo neovlašćeno lice, kao i da je apelaciju u vrijeme podnošenja bila preuranjena. Takođe, Regulatorna komisija je navela da je predmetna apelacija nedopuštena i iz razloga što je očigledno (prima facie) neosnovana i što apelant nije pretrpio značajnu štetu u smislu odredaba člana 18 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Regulatorna komisija predlaže da Ustavni sud donese odluku o dopustivosti i odbaci predmetnu apelaciju u skladu sa odredbama člana 18 Pravila Ustavnog suda.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o električnoj energiji („Službeni glasnik Republike Srpske“ 8/08, 34/09, 92/09 i 1/11) relevantne odredbe glase:
Član 83. st. 2. i 3.
Krajnji kupac kojem je korisnik dozvole za distribuciju neosnovano obustavio isporuku električne energije ima pravo na nadoknadu štete koja mu je time prouzrokovana.
Štetu iz st. 1. i 2. ovog člana utvrđuje Regulatorna komisija.
20. U Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 85/08, 79/10 i 67/12) relevantne odredbe glase: Član 109. st. 1, 2. i 6.
(Nadoknada štete zbog neosnovanog obustavljanja isporuke) (1) Krajnji kupac ima pravo na nadoknadu štete uzrokovanu neosnovanim obustavljanjem isporuke električne energije.
(2) U slučaju da krajnji kupac i distributer/snabdjevač ne postignu sporazum o visini štete iz stava (1) ovog člana, krajnji kupac može pokrenuti postupak za nadoknadu štete pred Regulatornom komisijom.
(6) Odluka Regulatorne komisije o zahtjevu za nadoknadu štete je konačna, a stranka nezadovoljna odlukom može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak u međuvremenu okončan, ali da je nezavisno od toga predmetna apelacija, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda. U pogledu osporene Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu presudu apelant je primio 20. aprila 2016. godine, a dopunu apelacije je podnio 4. maja 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud ukazuje da predmetna apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedenu odluku, tvrdeći je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi naknadu štete zbog neosnovanog obustavljanja električne energije, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
U odnosu na osporenu odluku
29. Apelant smatra da Vrhovni sud, pri odlučivanju o njegovom zahtjevu za naknadu štete, nije uzeo u obzir odredbe člana 83 st. 2 i 3 Zakona o električnoj energiji, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Regulatorne komisije od 16. juna 2011. godine, koje je kao pravilno potvrđeno Presudom Okružnog suda od 24. septembra 2015. godine, odbijen apelantov zahtjev „u vezi sa obustavom isporuke električne energije i naknadom štete uslijed obustave isporuke električne energije“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio presudu od 25. februara 2016. godine kojom je zahtjev djelimično uvažio, pa je navedenu presudu preinačio tako što je tužbu djelimično uvažio i osporeni akt poništio u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev u pogledu ispunjenosti uslova za obustavu isporuke električne energije, dok je u preostalom dijelu tužbu odbio kao neosnovanu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude ukazao da korisnik dozvole za distribuciju (tj. distributer) nije mogao da obustavi isporuku električne energije apelantu do okončanja spora koji je pokrenut pred Regulatornom komisijom shodno odredbama člana 100 stav 3 Opštih uslova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je zadatak suda u upravnom sporu da odluči o zakonitosti osporenog akta, a ne da odlučuje o visini nastalog duga i prigovoru zastare, jer se o tim činjenicama može da raspravlja samo u parnici pred redovnim sudom. Osim toga, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u upravnom sporu odlučivao samo o zakonitosti akta Regulatorne komisije, a ne o apelantovom zahtjevu za naknadu štete jer to može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 83 st. 2 i 3 Zakona o električnoj energiji propisano da krajnji kupac kojem je korisnik dozvole za distribuciju neosnovano obustavio isporuku električne energije ima pravo na nadoknadu štete koja mu je time prouzrokovana i da tu štetu utvrđuje Regulatorna komisija. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 109 stav 1 Opštih uslova propisano da krajnji kupac ima pravo na nadoknadu štete uzrokovanu neosnovanim obustavljanjem isporuke električne energije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 109 stav 6 Opštih uslova propisano da je odluka Regulatorne komisije o zahtjevu za nadoknadu štete konačna, a da stranka nezadovoljna odlukom može da pokrene postupak pred nadležnim sudom. Dakle, iz navedenih odredaba Opštih uslova, koji pobliže regulišu postupak naknade štete, jasno proizlazi da o zahtjevu za naknadu štete zbog neosnovanog obustavljanja isporuke električne energije u konačnici odlučuje redovni sud u parničnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju ne nalazi bilo šta što bi ukazalo da je Vrhovni sud proizvoljno postupao u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
32. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da je apelant 22. februara 2011. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 000933 15 Uvp 4 od 25. februara 2016. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, ustvari, na dužinu trajanja predmetnog postupka najviše uticalo to što je Vrhovni sud četiri puta vratio predmet Okružnom sudu radi otklanjanja nedostataka u pogledu zastupanja apelanta povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ima u vidu da je predmetnu tužbu u apelantovo ime podnijelo lice koje nije ispunjavalo zakonske uslove da bude apelantov punomoćnik u predmetnom postupku, te da je zbog toga Vrhovni sud vraćao predmet Okružnom sudu na ponovno suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je zadatak redovnog suda da „djelotvorno kontroliše postupak“, što znači da je Okružni sud bio dužan da po prijemu tužbe naloži otklanjanje nedostataka u vezi sa zastupanjem apelanta u predmetnom postupku (vidi presudu Evropskog suda, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), a što je Okružni sud u konkretnom slučaju očigledno propustio da učini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka od pet godina, u okolnostima konkretnog slučaja, prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao pet godina, a da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer dužina trajanja predmetnog postupka od pet godina, u okolnostima konkretnog slučaja, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz ovog člana.
38. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer Vrhovni sud nije proizvoljno postupao u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete u predmetnom postupku.
39. Na osnovu člana 59 st. (1), (2), (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman