Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2790/16 (R. G. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2790/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2790/16, rješavajući apelacije Rahmana Goste i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rahman Gosto protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018641 13 U od 18. aprila 2016. godine;

Ermin Velić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018919 13 U od 21. aprila 2016. godine;

Nail Spahović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018644 13 U od 19. aprila 2016. godine;

Muhamed Suljić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018643 13 U od 26. aprila 2016. godine;

Fahrudin Delić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018831 13 U od 20. aprila 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2790/16 Rahman Gosto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018641 13 U od 18. aprila 2016. godine.

2. AP-2791/16 Ermin Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018919 13 U od 21. aprila 2016. godine.

3. AP-2792/16 Nail Spahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018644 13 U od 19. aprila 2016. godine.

4. AP-2793/16 Muhamed Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nemile, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018643 13 U od 26. aprila 2016. godine.

5. AP-2805/16 Fahrudin Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018831 13 U od 20. aprila 2016. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2790/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama, odbijene su tužbe apelanata podnesene protiv rješenjâ Kantonalne administrativne službe u Sarajevu kojima je apelantima priznato pravo na isplatu penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine, u mjesečnim iznosima označenima u osporenim presudama usklađenima sa isplatnim koeficijentom 1,27. Istim je rješenjima utvrđeno da će se sredstva za isplatu penzija osigurati iz Budžeta Institucija Bosne i Hercegovine, te da apelantima prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine.

Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani navodi apelanata da prilikom odlučivanja o njihovim zahtjevima nisu pravilno primijenjene odredbe Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH” broj : 29/98 do 4/09; u daljnjem tekstu Zakon o PIO), kao i da su zbog utvrđene visine isplatnog koeficijenta od 1,27 dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike.

Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u postupku pred organima uprave utvrđeno da su sredstva za isplatu prijevremenih starosnih penzija osigurana i doznačena Federalnom zavodu PIO u skladu sa Sporazumom o transferu grant sredstava iz razdjela Budžeta Ministarstva odbrane BiH prema Federalnom zavodu PIO i Fondu PIO Republike Srpske. Na osnovu navedenog, kao i na osnovu Odluke Vlade Federacije BiH kojom je data suglasnost Federalnom zavodu PIO za isplatu akontacije penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine, apelantima je priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27.

Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 117. Zakona o PIO propisano da se sredstva potrebna za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom o PIO, osiguravaju u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbama člana 51. istog Zakona, propisano je da se usklađivanje penzija vrši mjesečno po potrebi, na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija, kao i da se navedene odredbe shodno članu 54. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, primjenjuju i u slučaju usklađivanja penzija ostvarenih na osnovu odredaba člana 48. stav 4. navedenog Zakona. Iz relevantnih odredaba Zakona o PIO proizlazi da se usklađivanje penzija vrši mjesečno na osnovu sredstava dodijeljenih za njihovu isplatu. Sud također smatra da se primjenom navedenih odredaba Zakona o PIO isplatni koeficijent koji je utvrđen za penzije koje su priznate primjenom tog Zakona ne može primijeniti na penzije koje su priznate pod povoljnijim uvjetima. Stoga je članom 117. stav 3. tog Zakona, propisano da će se za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima osigurati sredstva u Budžetu Federacije BiH, što podrazumijeva i mjesečno usklađivanje isplatnog koeficijenta na temelju dodijeljenih sredstava, pa on može, ali ne mora biti istovjetan za one penzionere koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba Zakona o MIO i za one penzionere koji su ostvarili pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, primjenom odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, odnosno oni mogu biti različiti što ovisi o visini osiguranih sredstava iz Budžeta Federacije BiH. Zbog navedenog, zaključeno je da je u konkretnom slučaju apelantima pravilno utvrđen isplatni koeficijent i visina penzije.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2790/16 (R. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio