Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3056/16 (A. A. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3056/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3056/16, rješavajući apelacije Ante Anića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ante Anić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 032606 15 Gž od 16. juna 2016. godine;
F.J., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 099617 16 Gž od 4. maja 2016. godine;
M.R., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001418 15 Rev od 19. aprila 2016. godine;
Krsto Rajković, Mićo Rajković i Lazo Rajković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 022999 13 Rev od 17. maja 2016. godine;
Vladimir Vrtikapa, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 009897 15 Gž 2 od 12. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3056/16 Ante Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 032606 15 Gž od 16. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tužene FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) je uvažena i prvostepena presuda, kojom je obavezana tužena da na ime naknade materijalne štete isplati apelantu određeni novčani iznos, preinačena tako da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu materijalne štete na ime umanjenja imovine koja se ogleda u radnjama tužene koja je odgovorna zbog nezakonitog i nepravilnog rada njenih organa. Naime, utvrđeno je da je Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata donosilo odluke po zahtjevu apelanta, a na temelju važećih zakonskih propisa, te je rješenjem tog ministarstva od 20. oktobra 2010. godine, apelantu prestalo pravo na isplatu mjesečnog iznosa zaključno sa 30. aprila 2010. godine, koje je doneseno shodno članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica, koji je važio u vrijeme donošenja odluke, protiv kojeg rješenja apelant nije pokretao upravni spor i isto je postalo pravomoćno i da je protiv rješenja navedenog ministarstva od 21. augusta 2013. godine, apelant pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda u Sarajevu, koji je donio presudu od 25. septembra 2014. godine, kojom je njegova tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i riješeno na način da se istom priznaje pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka u određenom iznosu počev od 1. marta 2013. godine, dok za to postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatog prava. Imajući u vidu navedeno, te nespornu činjenicu da apelant nije dokazao da su tijela tužene, nezakonito i nepravilno donosila odluke, nego naprotiv shodno važećim propisima u vrijeme donošenja odluka, koje odluke u upravnom postupku sud ne može preispitivati, i da sud ne može raspravljati i preispitivati odluke zakonodavnih tijela FBiH u pogledu pravne obrade i njegove usklađenosti s Ustavom FBiH, jer ne postoji odgovornost tužene zbog donošenja određenog zakona, to je sud odlučio kao u izreci presude.
2. AP-3096/16 F.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 099617 16 Gž od 4. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi S.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati ukupan iznos od 1.960,00 KM na ime naknade materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da u dokaznom postupku, pored presude kojom je tuženi proglašen krivim, te potvrde o vraćanju stvari, apelant nije pružio druge materijalne dokaze, već je samo u svom iskazu nabrojao oštećene predmete, ali njegov iskaz sud ne može uzeti kao dokaz da su to i oštećen stvari koje potražuje u parničnom postupku, u situaciji kada apelant svoj zahtjev temelji na krivičnoj presudi, te nije dokazao da li je to šteta na stvarima, pored štete koja mu je priznata u krivičnom postupku, jer o istom ne postoji bilo kakav materijalni dokaz. Osim toga, utvrđeno je da apelant pred sudom nije dokazao visinu štete na stvarima za koje tvrdi da su oštećene uslijed protivpravnih radnji tuženog. Dakle, utvrđeno je da iako je sud vezan krivičnom presudom temeljem odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, u pogledu krivičnog djela i krivične odgovornosti, ipak apelant nije dokazao koje stvari su mu oštećene, a da nisu već priznate u krivičnom postupku u okviru imovinsko pravnog zahtjeva, a niti je dokazao visinu štete, jer ni na okolnost visine štete nije ponuđen niti jedan dokaz, te sve i da je apelant dokazao koje su mu stvari oštećene preko iznosa od 450,00 KM, koji iznos mu je priznat u krivičnom postupku, sud nije mogao odlučiti o visini tužbenog zahtjeva, koji je preciziran na iznos od 1.960,00 KM, pošto sud nema stručnog znanja da sam ocijeni i procjeni visinu pričinjene štete. Shodno navedenom, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev jer on nije dokazao da mu je tuženi pričinio štetu na stvarima, koje precizira u tužbi i u svom iskazu, jer se radi o daleko većem obimu stvari, nego su to nabrojane kao oštećene stvari u presudi od 10. septembra 2013. godine, kojom je tuženi proglašen krivim, te se nisu stekli uslovi predviđeni članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, za naknadu štete, kao ni uslovi iz člana 185. tog zakona kojim je regulisana naknada materijalne štete i uslovi iz člana 189. navedenog zakona kojim je regulisan obim štete i izmakle koristi.
3. AP-3113/16 M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001418 15 Rev od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati, na ime naknade štete na stambenim i gospodarskim objektima, na ime štete na zemljištu i na ime vrijednosti plodova sa poljoprivrednog zemljišta koje je propustio da ubere za vrijeme trajanja nesavjesnog posjeda, određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su redovni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, te Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta. U vezi s tim, utvrđeno je da tužena i po ocjeni Vrhovnog suda odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer se bavi opasnom djelatnošću. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ga je tužena spriječila u korištenju njegove imovine, niti je dokazao da je tužena ušla u posjed njegovih nekretnina, niti preduzimala bilo kakve radnje na njegovim nekretninama, nego naprotiv, tužena je dokazala da se iste ne nalaze u okviru terena koji se označava kao tenkovsko strelište i na kojem je započela izgradnju vojnog poligona i izvodila vježbe. Naime, utvrđeno je da sama odluka o utvrđenju javnog interesa za eksproprijaciju zemljišta u vlasništvu a kojom su obuhvaćene i nekretnine apelanta ne predstavlja razlog za naknadu bilo kakve štete obzirom da je apelant te nekretnine mogao koristiti, a tužena je dokazala da nije ušla u posjed istih, da na istim nije vršila nikakve radove jer se ne nalaze u okviru terena koji se označava kao tenkovsko strelište i na kojem je tužena započela izgradnju vojnog poligona. Najzad, utvrđeno je da se neosnovano apelant poziva na odredbu člana 45. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer se u konkretnom slučaju ova odredba i zakon ne mogu primijeniti s obzirom da tužena nije bila u posjedu spornih nekretnina.
4. AP-3122/16 Krsto Rajković, Mićo Rajković i Lazo Rajković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gackog, koje zastupa Drinka Zadro, advokatica iz Mostara, podnijeli su 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 022999 13 Rev od 17. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi JP „BH Telecom“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati određene novčane iznose za saniranje devastiranog površinskog sloja, odnosno dovođenja u prvobitno stanje određenih parcela i izgubljenu zaradu, za drvnu masu, na ime sanacije iskopa izgradnje suhozida na određenim parcelama i uklanjanje izgrađenog puta na određenoj parceli, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, jer je i po ocjeni Vrhovnog suda potraživanje apelanata zastarjelo (apelanti saznali za štetu i učinitelja u julu 2002. godine, a tužbu su podnijeli dana 15. marta 2007. godine), dakle nakon isteka roka od tri godine do kada su imali pravo zahtijevati isplatu eventualno prouzrokovane štete. Također, utvrđeno je da je neosnovan i ponovljeni prigovor iz žalbe da je rok zastarjelosti prekinut (član 388. ZOO) 25. februara 2004. godine, kada je prvoapelant podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru, jer ta parnična radnja ne predstavlja prekid zastare u smislu odredbi člana 388. ZOO, iz razloga što je prvoapelant na zapisnik tog suda, povukao tu tužbu 11. maja 2004. godine, koje rješenje o povlačenju tužbe je postalo pravosnažno istog datuma. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da pozivanje revizije da je prvoapelant neuka stranka i da nije znao da je svojom izjavom na zapisnik suda povukao tužbu, da je smatrao da je prvostepeni sud po njegovoj tužbi iz 2004. godine, samo prekinuo postupak do okončanja ostavinskog postupka iza njegovog oca, da je prvoapelant stvarno povukao tužbu ne bi ponovo pokrenuo postupak za naknadu štete, da prvoapelant nije imao nikakvog razloga za povlačenje tužbe, da se radi o zabuni, da nema mjesta primjeni odredbe člana 389. ZOO, nije mogao prihvatiti osnovanim jer nijednom odredbom Zakona o parničnom postupku sud nije ovlašten da neukoj stranci u postupku pruža pravnu pomoć.
5. AP-3132/16 Vladimir Vrtikapa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 009897 15 Gž 2 od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete na vozilu apelanta, koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode od 7. oktobra 2010. godine u kojoj su učestvovali vozilo osigurano kod tuženog i vozilu u apelantovom vlasništvu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke A.Ć., odnosno dopuna istog, zasnovani na zapisniku o uviđaju, sa skicom mjesta nezgode i fotodokumentacijom lica mjesta sa 23 fotografije. Nadalje, utvrđeno je da kvalitet tih materijalnih dokaza apelant dovodi u pitanje tvrdnjom da je jedno od vozila učesnika u nezgodi pomjereno na licu mjesta. Međutim, utvrđeno je da je vještak primjenom kompatibilne analize na pristupačan metodološki način objasnio kako je izveo zaključak (mišljenje) da se saobraćajna nezgoda nije dogodila na način kako opisuju njeni učesnici. U vezi s tim, utvrđeno je da je kvalitetna fotografska dokumentacija mjesta nezgode i oštećenja na vozilima bila preduslov za stručnu izradu nalaza i mišljenja. Naime, utvrđeno je da je upoređujući oštećenja na predmetnim vozilima, nastalim, kako apelant tvrdi u međusobnom kontaktu, a potom udaru apelantovog vozila u stijene, vještak je zaključio da oštećenja na prednjem lijevom dijelu vozila osiguranog kod tuženog, po intenzitetu i obliku ne odgovaraju oštećenjima na apelantovom vozilu. Zbog toga je utvrđeno da vještak nije ni mogao sačiniti prostorno-vremensku analizu kritičnog događaja (rekonstruisanje procesa saobraćajne nezgode i utvrđivanje uzroka njenog nastanka) kod već utvrđene inkompatibilnosti oštećenja na apelantovom vozilu i vozilu osiguranom kod tuženog. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3056/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman