Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-872/15 („Rotex“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-872/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-872/15, rješavajući apelaciju „Rotex“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Rotex“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 018200 14 Rev od 9. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Rotex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 018200 14 Rev od 9. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („TLOS“ d.d. Zagreb) da mu isplati određeni novčani iznos.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su apelant, kao naručitelj i tuženi, kao isporučitelj 5. aprila 2005. godine zaključili ugovor o izradi i montaži laboratorijskog projektovanog namještaja u objekat Tehnološkog i Ekonomskog fakulteta u Tuzli, za cijenu od 84.064,50 EUR u roku od 45 dana od dana uvođenja isporučitelja u posao. Nadalje, utvrđeno je da je apelant 8. aprila 2005. godine uplatio avans od 50% cijene, da je roba isporučena 11. jula 2005. godine, te da je apelant uočio nedostatke u izgledu i kvaliteti robe, koje je reklamirao, a tuženi pristupio otklanjanju nedostataka. Osim toga, utvrđeno je da je 19. jula 2005. godine sačinjen primopredajni zapisnik, koji je potpisan i ovjeren pečatima apelanta i tuženog, kojim je potvrđeno da je tuženi izvršio isporuku i montažu robe po predmetnom ugovoru u traženoj količini i kvaliteti, a da je ostatak cijene od 50% isplaćen tuženom putem bankarske garancije. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je apelant povodom nedostataka na robi angažovao stalnog sudskog vještaka, procjenitelja I. Š., prema čijem je mišljenju od 14. novembra 2005. godine, vrijednost isporučene robe manja od ugovorene za ukupno 21.462,90 EUR, te da je apelant na pripremnom ročištu predložio da navedeno mišljenje vještaka izvede kao dokaz, a što je prihvaćeno od strane prvostepenog suda. U vezi s navedenim vještačenjem, a na kome apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, zaključeno je da isti nije validan, iz razloga što vještačenje određuje sud rješenjem koje sadrži ime i prezime i zanimanje vještaka, predmet spora, obim i predmet vještačenja, kao i rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja, te se vještak uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu, kako to propisuju odredbe člana 150. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, zaključeno je da mišljenje vještaka, kojeg je apelant samoinicijativno angažovao, nije dokaz vještačenja kao posebne parnične radnje određene rješenjem suda, niti je sud imao dužnost pozivanja tog vještaka na glavnu raspravu. Također, zaključeno je da na apelantovu iznesenu tvrdnju da je potpis apelantovog zastupnika na primopredajnom zapisniku od 19. jula 2005. godine falsifikovan, isti nije proveo dokaz grafološkim vještačenjem, kako bi se utvrdilo da li je navedeni zapisnik potpisan od strane ovlaštenog lica.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman