Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2574/13 (J. P., V. P., Z. P., M. P., M. R., Z. R., S. M. i J. P.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Uređenje međa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2574/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2574/13, rješavajući apelaciju J. P. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. P., V. P., Z. P., M. P., M. R., Z. R., S. M. i J. P., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 V 000284 12 Gž 4 od 29. marta 2013.

godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 V 000284 08 V od 9. decembra 2011. godine koje je dopunjeno Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 V 000284 08 V od 6. decembra 2012. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. P., V. P., Z. P., M. P., M. R., Z. R., S. M. i J. P. (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 12. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 V 000284 12 Gž 4 od 29. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 V 000284 08 V od 9. decembra 2011. godine koje je dopunjeno Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 V 000284 08 V od 6. decembra 2012. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Nikole Prole i Sekule Prole (u daljnjem tekstu: predlagači) zatraženo je 17. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i predlagači su odgovore na apelaciju dostavili 23. i 24. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Predlagači su 14. februara 2008. godine pred Osnovnim sudom prijedlogom pokrenuli vanparnični postupak protiv apelanata kao protivnika predlagača radi uređenja međe između nepokretnosti predlagača i nepokretnosti apelanata. Predlagači su svoj prijedlog zasnivali na odredbi člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima.

6. Odlučujući o navedenom prijedlogu, Osnovni sud je donio Rješenje broj 75 0 V 000284 08 V od 9. decembra 2011. godine kojim je uređena međa (međna linija) između nepokretnosti predlagača i nepokretnosti apelanata pobliže opisanih u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), i to na način da je na licu mjesta uređena međa između predmetnih nepokretnosti i obilježena međnim znacima. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tokom postupka proveo dokaze po prijedlogu predlagača i apelanata (izvršio uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke V. C., saslušao stranke i svjedoke, izvršio uvid u regulacioni plan Opštine Šipovo, te uvid u nalaz i mišljenje vještaka i skicu lica mjesta, kao i druge precizno označene materijalne dokaze), koje je cijenio u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te nesporno utvrdio da se predmetne nepokretnosti nalaze u centru grada Šipovo i da su obuhvaćene regulacionim planom Opštine Šipovo koji je stupio na snagu tokom 1980. godine, te da one predstavljaju gradsko građevinsko zemljište. Imajući u vidu da predmetne nepokretnosti predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, Osnovni sud je naveo da je nakon uviđaja na licu mjesta i obavljenih vještačenja, poklanjajući u cijelosti vjeru nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke V. C., donio rješenje shodno odredbama člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima kojim je uređena međa između predmetnih nepokretnosti na licu mjesta na način kako je navedeno u izreci rješenja. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da uređena međa u predmetnom postupku odgovara pravcu koji je ucrtan u katastarskim planovima još 1976. godine, te da su nakon predmetnog postupka površine parcela predlagača i apelanata identične sa površinama tih parcela koje su upisane u javnim knjigama. Osnovni sud je takođe zaključio da apelanti tokom postupka nisu dokazali svoje tvrdnje da je međa između njihovih nepokretnosti i nepokretnosti predlagača onakva kakva je bila prije predmetnog postupka, a kojom tvrdnjom su, prema mišljenju suda, apelanti nastojali da pribave svojinu na dijelu nepokretnosti na kojoj su predlagači vlasnici još od 1976. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je među između predmetnih nepokretnosti uredio kako je navedeno u izreci rješenja.

7. Osnovni sud je donio dopunsko Rješenje broj 75 0 V 000284 08 V od 6. decembra 2012. godine kojim je rješenje tog suda od 9. decembra 2011. godine dopunjeno na taj način što je odlučeno da se preostali zahtjev predlagača za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.206,00 KM u cijelosti odbija kao neosnovan.

8. Okružni sud je Rješenjem broj 75 0 V 000284 12 Gž 4 od 29. marta 2013. godine žalbu predlagača uvažio i rješenje Osnovnog suda od 9. decembra 2011. godine koje je dopunjeno rješenjem od 6. decembra 2012. godine u odbijajućem dijelu odluke o troškovima vanparničnog postupka (stav 3 izreke) preinačio tako da se apelanti obavezuju da predlagačima na ime troškova vanparničnog postupka isplate ukupan iznos od 10.568,80 KM. Žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje u dijelu odluke o glavnoj stvari (stav 1 izreke) je potvrđeno. Istom presudom odbijen je i zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 475,00 KM. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo sve potrebne dokaze na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu čija su površina i oblik precizno određeni regulacionim planom koji je stupio na snagu 1980. godine. Naime, Okružni sud smatra da je navedena činjenica odlučna za razrješenje konkretne vanparnične stvari budući da zakonom nije propisan isti način uređenja međe između nepokretnosti koje imaju status gradskog građevinskog zemljišta i nepokretnosti koje imaju status ostalog zemljišta. Stoga, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da „međa na gradskom građevinskom zemljištu može se urediti samo u skladu sa prostorno-planskom dokumentacijom“. Imajući u vidu činjenično utvrđenje, koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa odredbama člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima donio prvostepeno rješenje. Takođe, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne, argumentovane i valjane razloge o načinu uređenja međe između nepokretnosti predlagača i apelanata koji se zasnivaju na pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP-a i pravilnoj primjeni odredbe člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima, a koji razlozi ni na koji način nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima apelanata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 235 st. 2 i 3 ZPP-a, u vezi sa članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da nije sporno da predmetne nepokretnosti predstavljaju gradsko-građevinsko zemljište, ali smatraju da tokom postupka „nije dokazano da su sporne parcele obuhvaćene regulacionim planom niti drugim urbanističkim planom“. Stoga, smatraju da su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer se, kako navode, međa između predmetnih nepokretnosti nije mogla urediti u skladu sa članom 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Dalje, apelanti navode da je utvrđena međa postavljena na štetu apelanata navodeći da su sudovi bili u obavezi da urede među primjenom člana 69 stav 2 Zakona o stvarnim pravima kojim je predviđeno da „ako ne bude postignut sporazum prema posljednjoj mirnoj državini, primjenjuje se načelo pravičnosti“. U okviru prava na pravično suđenje apelanti su takođe ukazali da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku, te su zbog toga zatražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da smatra da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani iz razloga što je u obrazloženju osporenog rješenja tog suda navedeno primjenom kojih propisa je doneseno osporeno rješenje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ocijenio navode apelanata neosnovanim. Smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji jer apelanti nijednim svojim navodom nisu dokazali da postupanje tog suda nije bilo u skladu sa odredbama Zakona o stvarnim pravima, ZVP-a i ZPP-a, niti da je i sa jednom svojom radnjom doprinio odugovlačenju postupka.

12. Predlagači su naveli da su redovni sudovi u toku postupka u svemu postupali u skladu sa važećim odredbama Zakona o stvarnim pravima, ZVP-a i ZPP-a. Takođe su naveli da je predmetni postupak trajao duže zbog prekida predmetnog postupka jer su apelanti osporavali pravo svojine predlagačima. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

14. U Zakonu o vanparničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

15. U Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:

Član 69.

(1) Ako su međaški znakovi između dvije nepokretnosti zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo da zahtijeva da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.

(2) Sud će na licu mjesta označiti među međaškim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjed čija je međa u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjoj mirnoj državini, a u slučaju da ga ne uspije utvrditi, po pravičnosti.

(3) Međa na građevinskom zemljištu uređuje se u skladu sa prostornoplanskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 75 0 V 000284 12 Gž 4 od 29. marta 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 18. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment navedenog prava, kao i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom osporavaju odluke donesene u vanparničnom postupku pokrenutom radi uređenja međe.

24. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stanovište Evropskog suda da je prvi stav člana 6 Evropske konvencije primjenjiv u vanparničnom postupku uređenja međa, budući da je to pitanje blisko povezano sa obimom svojine i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnosioca zahtjeva, tj. za slobodu uživanja njegove svojine (vidi Evropski sud, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 9235/04), shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je na konkretan slučaj primjenjiv član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

a) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

25. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su osporena rješenja donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

26. U vezi s ovim prigovorima kojim apelanti ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i prava.

28. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, postupajući u vanparničnom postupku po prijedlogu predlagača, donio rješenje od 9. decembra 2011. godine kojim je uređena međa između nepokretnosti predlagača i apelanata, a shodno odredbama člana 68 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Navedeno rješenje je dopunjeno rješenjem tog suda od 6. decembra 2012. godine. Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanata, potvrdio stav prvostepenog suda u utvrđujućem dijelu uređenja međa između predmetnih nepokretnosti primjenom odredaba člana 68 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Apelanti smatraju da je ovakav stav redovnih sudova proizvoljan ukazujući da u konkretnoj pravnoj situaciji nije primjenjiva odredba člana 68 stav 3 Zakona o stvarnim pravima jer predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene regulacionim planom Opštine Šipovo iz 1980. godine.

29. Ispitujući osnovanost navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP-a nesporno zaključio da se nepokretnosti stranaka nalaze u centru grada Šipovo, te da se radi o gradskom građevinskom zemljištu čija su površina i oblik precizno određeni regulacionim planom koji je za Opštinu Šipovo usvojen 1980. godine. Ustavni sud takođe zapaža da je, imajući u vidu takvo utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud uviđajem na licu mjesta obavio vještačenje po vještaku geodetske struke V. C. na okolnosti uređenja međa između nepokretnosti predlagača i apelanata u skladu s prostorno-planskom dokumentacijom, odnosno regulacionim planom Opštine Šipovo od 1980. godine, pri čemu je navedeni vještak i odredio međašne znake između predmetnih nepokretnosti, pozivajući se na skicu uspostavljenog stanja koja je sastavni dio rješenja. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima prema kojem se međa na građevinskom zemljištu uređuje u skladu s prostornoplanskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanata, potvrdio stav prvostepenog suda u utvrđujućem dijelu da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je među između predmetnih nepokretnosti uredio u skladu sa članom 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima.

30. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim rješenjima, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i ZPP-a koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti pored navoda koje su tokom postupka već isticali, a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, pri čemu su dali jasne razloge za zaključak o njihovoj neosnovanosti, nisu ponudili relevantne dokaze i argumente kojim bi svoje navode potkrijepili. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te zaključuje da je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud zapaža da apelanti postupak osporavaju i s aspekta njegove dužine trajanja jer je od dana podnošenja prijedloga 14. februara 2008. godine pa do konačne odluke donesene 29. marta 2013. godine prošlo pet godina i jedan mjesec.

33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da se predmetne nepokretnosti nalaze u centru grada Šipovo, te da one imaju status gradskog građevinskog zemljišta, a koja činjenica je i odlučna za utvrđenje da su u predmetnoj vanparničnoj stvari bili ispunjeni uslovi da sud uređuje među shodno odredbi člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Iako su apelantima bile poznate navedene činjenice, oni se tokom postupka nisu saglasili s tim da se međa uredi prema važećim odredbama člana 69 stav 3 Zakona o stvarnim pravima, nadajući se da će sudovi prihvatiti njihov prijedlog za uređenje međe u skladu sa odredbama člana 69 stav 2 Zakona o stvarnim pravima. U takvoj situaciji kada apelanti učestvuju u postupku za koji ne mogu imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa svojim prijedlogom i zahtjevom da sud uredi među shodno članu 69 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, ne mogu se efikasno ni pozivati na to da su nadležni sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njihovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, Odluka broj AP 561/10 od 13. marta 2013. godine, te Odluka broj AP 3410/11 od 7. oktobra 2014. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba).

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava u suštini svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe ne postoji ni kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer apelanti nisu mogli imati legitimno očekivanje da će uspjeti s prijedlogom za uređenje međe primjenom odredbe člana 69 stav 2 Zakona o stvarnim pravima.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2574/13 (J. P., V. P., Z. P., M. P., M. R., Z… | Sudska praksa | Aktio