Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3135/16 (B. I. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3135/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3135/16, rješavajući apelacije Branislava Ivankovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Branislav Ivanković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 022676 14 Gž od 14. aprila 2015. godine;
Emina Vehabović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002379 13 Rev od 26. maja 2016.
godine;
Rade Janković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 018033 14 Rev od 19. maja 2016. godine;
Ruža Milošević i Rajko Milošević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033207 14 Rev od 5. januara 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3135/16 Branislav Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 022676 14 Gž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo da mu, na osnovu ugovora o kasko osiguranju vozila, isplati naknadu štetu zbog oštećenja vozila u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev prihvativši nalaz i mišljenje vještaka saobraćajno-tehničke struke i pozvavši se na tačku 3. nalaza i mišljenja od 23. maja 2013. godine u kome je taj vještak konstatovao da je apelantovo vozilo izletjelo sa kolnika van desne ivice istog na proširenje, ali bez postojanja uzajamne kompatibilnosti oštećenja koja su navedena u popisu oštećenja sačinjenog od strane vještaka mašinske struke N.K. sa oštećenjima vozila uslijed izlijetanja sa kolnika, po njegovom mišljenju. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant tvrdi da je prvostepeni sud zanemario nalaz vještaka mašinske struke R.G. i ne pominjući da je vještak mašinske struke N.K., upravo na zahtjev apelanta, sačinio detaljan opis oštećenja na vozilu koji sadrži i jasne i detaljne fotografije oštećenja. Nadalje, utvrđeno je da uviđaj, kao dokaz, predlažu i izvode parnične stranke u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, a ne sud po službenoj dužnosti. Najzad, utvrđeno je da prema relevantnoj odredbi Pravilnika za kasko osiguranje motornih vozila (apelant je potpisivanjem polise osiguranja prihvatio sve odredbe tog pravilnika) osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako je šteta prouzrokovana namjerno, grubom nepažnjom ili prevarom: ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili članova njegove uže porodice koji s njim žive u zajedničkom domaćinstvu, a ne radi se o licu za čije postupke osiguranik odgovara po bilo kojoj osnovi, te vozača. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-3136/16 Emina Vehabović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 002379 13 Rev od 26. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se obavežu prvotuženi Zaštitni fond FBiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužena Agencija za nadzor i osiguranje FBiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) da joj isplate naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete, nastale u saobraćajnoj nezgodi do koje je došlo dana 7. januara 2005. godine za koju je odgovoran vozač vozila koje je bilo osigurano kod „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla, u određenim novčanim iznosima pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude.
U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog donijeli primjenom relevantnih odredbi Zakona osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti i Zakona o društvima o za osiguranje u privatnom osiguranju, koje odredbe i zakonski propisi su relevantno materijalno pravo za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i po ocjeni Vrhovnog suda. Budući da iz utvrđenih činjenica nesumnjivo proizilazi da se nezgoda, iz koje potiče predmetna šteta, desila prije osnivanja prvotuženog, da je apelantica tužbe koje je bila podnijela protiv osiguravajućeg društva povukla i ne postoji pravomoćna presuda o utvrđivanju postojanja osporenih potraživanja, Vrhovni sud je zaključio da su odluke redovnih sudova kojima je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen, pravilne i zakonite i donijete primjenom relevantnog materijalnog prava. Također, utvrđeno je da je pravilan zaključak redovnih sudova da ni drugotužena nije pasivno legitimisana. Naime, utvrđeno je da odgovornost drugotužene ne proizilazi ni iz jedne odredbe zakona primjenom kojih redovni sudovi odlučuju, niti se njena odgovornost zasniva na nekom drugom propisu, a niti je apelantica dokazala, na kojoj je teret dokazivanja, njenu odgovornost, tj. po kom osnovu i iz kojih razloga je u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji ova tužena odgovorna. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak redovnih sudova da označeni tuženi nisu odgovorni, jer nisu pasivno legitimirani.
3. AP-3151/16 Rade Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 018033 14 Rev od 19. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Općina Srbac (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete, koju je pretrpio na svojoj imovini zbog štetnih radnji tužene, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant vlasnik imanja u Kukuljama koje se nalazi u nebranjenom dijelu korita rijeke Vrbas; u kišnom periodu dolazi do izlijevanja te rijeke i plavljenja njegove kuće i zemljišta; od 2008. godine pa nadalje apelant se u više navrata obraćao načelniku tužene sa zahtjevom za naknadu štete po tom osnovu i povratom u pređašnje stanje; početkom 2009. godine je na apelantov zahtjev na lice mjesta izašla nadležna inspekcija i konstatovala da je skidanjem brane obezbijeđen slobodan protok vode; po navodima apelanta, radovi tužene na izgradnji puta i kopanju kanala za navodnjavanje ribnjaka Bardača, koji su izvedeni 1999. godine, su uzrokovali štetu na njegovim nekretninama; tužbu u predmetnoj pravnoj stvari apelant je podnio dana 5. novembra 2010. godine. Shodno navedenom, utvrđeno je da apelant nije dokazao da mu je radnjama tužene pričinjena šteta, obzirom da je odustao od izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta i vještačenjem, a osim toga njegovo potraživanje je i zastarjelo jer je protekao subjektivni tok iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao i objektivni rok iz stava 2. tog člana. Osim toga, u pogledu žalbenog prigovora da je apelant poslovno nesposobno lice koje boluje od duševne bolesti i ne čuje, o čemu prvostepeni sud nije vodio računa, drugostepeni sud je konstatovao da iz dokumentacije priložene uz žalbu proizilazi samo da je apelant nagluh, ali da to nije bio razlog zbog kojeg bi mu se morao postaviti staratelj u parnici, obzirom da mu nije oduzeta poslovna sposobnost niti je on u toku postupka pred prvostepenim sudom ukazivao na svoje zdravstveno stanje. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su shvatanja redovnih sudova pravilna, te je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-3364/16 Ruža Milošević i Rajko Milošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 5. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033207 14 Rev od 5. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade materijalne štete zbog uništene kuće isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je materijalna šteta apelanta nastala dana 1. aprila 1993. godine, a rokovi zastarjelosti tog potraživanja su počeli teći od 19. juna 1996. godine, kada je na ovim prostorima završen rat, odnosno odlukom nadležnih organa ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega je do podnošenja tužbe u ovoj parnici 10. septembra 2008. godine protekao i subjektivni i objektivni rok iz navedene zakonske odredbe za potraživanje štete sudskim putem.
Osim toga, utvrđeno je da je neosnovana tvrdnja apelanata da je u konkretnom slučaju o prigovoru zastarjelosti potraživanja apelanata trebalo suditi primjenom odredbe člana 377. ZOO, kojom je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Saglasno sadržaju ove zakonske odredbe, utvrđeno je da bi tvrdnje apelanata o njenoj primjeni kod računanja roka zastarjelosti potraživanja, bile osnovane samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen protiv izvršitelja krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim za krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Naime, utvrđeno je da se ova zakonska odredba može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog je utvrđeno da su rokovi iz odredbe člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3135/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman