Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/15 (RMU "Banovići" d.d. Banovići)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1235/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1235/15, rješavajući apelaciju RMU "Banovići" d.d. Banovići, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RMU "Banovići" d.d. Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 004966 13 Rev od 27. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 004966 13 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (M. Š.) na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih iznosa osnovne plate i na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, rada na dan državnog praznika, naknade plate na dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, te drugih vrsta i naknada i dodataka na platu za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose. Isto tako, apelant je obavezan da na ime dosuđenih razlika manje isplaćenih plata i naknada plate, izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu za PIO/MIO.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) u ime poslodavaca na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a potpisao u njeno ime ministar Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije. Nadalje, utvrđeno je da član 2. GKU propisuje da su poslodavci prema odredbama ovog ugovora privredna društva sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine iz oblasti proizvodnje i pripreme uglja i drugih usluga unutar društva, koja zaposlenicima daju posao na osnovu ugovora o radu u skladu sa zakonom, dok stav 2. navedenog člana propisuje da je zaposlenik fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu. Stoga je zaključeno da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine imala ovlaštenje da u ime poslodavaca potpiše GKU, iz čega proizilazi da je isti obavezujući za apelanta. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava, kojim se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu, te da je tužitelj zaključivanjem ugovora o radu i stupanjem na posao pristupio i GKU iz kojeg može crpiti sva prava koja su kao minimum osigurana. Isto tako, konstatovano je da je neosnovan apelantov prigovor da nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora nema mjesta primjeni odredaba GKU, jer je navedeni prigovor suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti. Naime, odredba člana 44. stav 2. novog Općeg kolektivnog ugovora propisuje da stupanjem na snagu ovog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, dok odredba člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisuje da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu novog kolektivnog ugovora. Prema tome, konstatovano je da prelazne i završne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. U skladu s navedenim, zaključeno je da se GKU primjenjuje sve do 16. avgusta 2007. godine, kada je na snagu stupio važeći Granski kolektivni ugovor, pa tako i na potraživanja tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari. Obzirom da je GKU bio na snazi u utuženom periodu, konstatovano je, u skladu sa načelom povoljnosti, da su pravilno primjenjene odredbe GKU, kao najpovoljnije pravo za tužitelja. Pored toga, navedeno je da apelant neosnovano prigovara neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, imajući u vidu da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman