Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4601/13 (I. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom · čl. 54
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4601/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-4601/13, rješavajući apelaciju Ismeta Keserovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Keserovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006265 11 U od 26. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Keserović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 006265 11 U od 26. septembra 2013. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena je tužba koju je apelant podnio tuženog Ministarstva zdravstva i socijalne politike Unsko-Sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Poništeno je rješenje Ministarstva broj 09/3-41-43-UP-2/09 od 11. oktobra 2011. godine i zaključak JU Centra za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za scijalni rad) broj 04-41-343-UP-1/07 od 26. decembra 2008. godine. Istom je presudom riješeno da se apelantu, bivšem zatvoreniku logora Drmaljevo, ne priznaje status civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na pripadajuću porodičnu invalidninu u skladu s utvrđenim stupnjem invaliditeta, sa isplatom počev od 1. februara 2007. godine. Odbijen je i apelantov zahtjev da se obveže tuženog da snosi troškove postupka koji se odnose na troškove sudske takse na tužbu i presudu u visini koju sud odredi, kao i troškove ponovnog medicinskog vještačenja.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je konačnim rješenjem tuženog od 11. oktobra 2011. godine odbijena kao neosnovana njegova žalba izjavljena protiv zaključka Centra za socijalni rad od 26. decembra 2008. godine. Naveo je da je iz medicinske dokumentacije koju nije cijenio tuženi, a ni liječnička komisija vidljivo da se neposredno po prestanku zatočeništva, odnosno rata i kad su se stvorile realne mogućnosti da se uputi na liječenje, liječio na odjelu neuropsihijatrije Kantonalne bolnice u Bihaću kako zbog pogoršanja ukupnog fizičkog zdravlja zbog pogoršanja osnovne bolesti sa bolovima duž kičme, općom slabosti, tako i zbog oštećenog psihičkog stanja i zdravlja uslijed niz traumatskih događaja u ratu, odnosno zatočeništva u logoru i nehumanog i nečovječnog postupanja. Naveo je i da je uslijed procesnih nedostataka i pogrešne primjene materijalnog propisa pogrešno je utvrđeno činjenično stanje jer nisu cijenjeni priloženi dokazi u skladu s Uputstvom o postupku priznavanja statusa Civilne žrtve rata.
4. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da su osnovani navodi iz tužbe da je apelant imao određenih zdravstvenih problema međutim, zatočeništvo i tortura doveli su do pogoršanja njegovog psihičkog stanja, što je dokazao medicinskom dokumentacijom od 1998. godine. Utvrđeno je i da je osnovan apelantov navod iz tužbe da liječnička komisija u nalazu i mišljenju od 26. septembra 2011. godine Odjeljenja za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu nije cijenila otpusno pismo Kantonalne bolnice dr. „Irfan Ljubijankić“ Odjel neuropsihijatrije od 2. aprila 1998. godine i specijalistički nalaz i mišljenje pr.dr. Evrese Okanović, spec. psihijatrije i neurologije broj 156/07 Kantonalni sud je stava da su osnovani i navodi iz tužbe da tuženi nije cijenio niti druge priložene dokaze, konkretno potvrdu Crvenog križa i Saveza logoraša BiH, iz kojih dokaza je sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku. Iz tih je dokaza Kantonalni sud utvrdio da dokazuju apelantov status zatočenika logora Drmeljevo, pa proizlazi da je osnovan apelantov tužbeni navod da je tuženi u osporenom upravnom aktu povrijedio odredbu člana 54. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rta i zaštite porodice sa djecom F BiH (,,Službene novine F BiH, br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09) ali i odredbe čl. 7. i 9. Zakona o upravnom postupku F BiH kao i tačku 3.a) Uputstva o postupku priznavanja statusa CŽR.
5. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 58. Zakona o upravnim sporovima propisano da ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvaćanju suda ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. Na temelju odredbe člana 33. stav 2. Zakona o upravnim sporovima sud je sam riješio upravnu stvar kao u stavu 2 izreke presude, krećući se u granicama zahtjeva iz tužbe na temelju odredbe čl. 33. i 34. stav Zakona o upravnim sporovima.
6. Kantonalni sud je naveo da nije postojala mogućnost da se apelantu, kao bivšem zatočeniku logora Drmaljevo, prizna status civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na porodičnu invalidninu u skladu sa utvrđenim stupnjem invaliditeta, iz razloga što je uvidom u upravni predmeta prvostepenog organa uprave Kantonalni sud zaključio da se upravni postupak vodio po apelantovom zahtjevu da mu se prizna status civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na ličnu invalidninu. U upravnom predmetu nema dokaza da je apelant podnio zahtjev za porodičnu invalidninu, niti da ima pravo na porodičnu invalidninu. U dokazima koje je apelant izveo tokom postupka - Nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Odjeljenja za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu broj DOV-CŽR-SA-48/11 od 26. septembra 2011. godine, kao i Nalazom i mišljenjem broj CŽR-152/2008 od 14. novembra 2008. godine apelantu nije utvrđen stupanj invaliditeta. Vezano za apelantov zahtjev da se obveže tuženog da snosi troškove postupka koji se odnose na troškove sudske takse na tužbu i presudu u visini koju sud odredi, kao i troškove ponovnog medicinskog vještačenja, Kantonalni sud je zahtjev odbio kao neosnovan, budući da apelant ni u tužbi niti na javnoj raspravi nije odredio u kojoj visini novčanog iznosa traži sudske troškove, niti je sud odobrio njegov zahtjev za ponovno medicinsko vještačenje.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant ukazuje i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Europske konvencije. Apelant smatra da su Nalazi, mišljenja i ocjene koji su korišteni tokom postupka doneseni protupravno i nezakonito, bez prethodno provedenog postupka i neprihvaćanja novih dokaza koji su osporeni bez ikakvih činjenica i dokaza. Apelant smatra da je postupanje Instituta za medicinsko vještačenje protupravno i nezakonito jer nije zasnovano na stručnom mišljenju i medicinskim nalazima, nego na odlukama tuženog i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti na apelantovu štetu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da nije postojala mogućnost da se apelantu, kao bivšem zatočeniku logora Drmaljevo, prizna status civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na porodičnu invalidninu u skladu sa utvrđenim stupnjem invaliditeta, iz razloga što je uvidom u upravni predmeta prvostepenog organa uprave Kantonalni sud zaključio da se upravni postupak vodio po apelantovom zahtjevu da mu se prizna status civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na ličnu invalidninu. U upravnom predmetu nema dokaza da je apelant podnio zahtjev za porodičnu invalidninu, niti da ima pravo na porodičnu invalidninu. U dokazima koje je apelant izveo tokom postupka - Nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Odjeljenja za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu broj DOV-CŽR- SA-48/11 od 26. septembra 2011. godine, kao i Nalazom i mišljenjem broj CŽR-152/2008 od 14. novembra 2008. godine apelantu nije utvrđen stupanj invaliditeta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman