Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2933/16 (N. Č.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Trajanje pritvora
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
  • Pritvor
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2933/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2933/16, rješavajući apelaciju Nermana Čehe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermana Čehe podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 3. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nerman Čeho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji se trenutno nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 3. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Tužilaštvo i Vrhovni sud su u periodu od 21. od 27. jula 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo je vodilo istragu protiv apelanta i još deset poimenično navedenih osumnjičenih osoba (Alena Čengića, Adnana Hadžibajrića, Mehmeda Puškića, Vahida Alića, Jasmina Kulenovića, Sabine Bajraktarević, Dragana Koledina, Adisa Skorupana, Jasmina Šehovića i Kemala Elkaza, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni ili optuženi), i to protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi stava 1. KZFBiH. Apelant je počev od 22. februara 2016. godine u pritvoru po osnovu rješenja Kantonalnog suda donesenih u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Tužilaštvo je nakon okončane istrage 1. aprila 2016. godine podiglo Optužnicu broj T09 0 KTK 0076532 14 protiv apelanta i ostalih osumnjičenih, uz koju je podnijelo i prijedlog za produženje pritvora, između ostalih, i prema apelantu u skladu sa odredbama člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP-a. Navedena optužnica je potvrđena Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kps 2 od 4. aprila 2016. godine.

6. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, Kantonalni sud je 4. aprila 2016. godine održao ročište na kojem su se apelant i ostali optuženi izjasnili o podnesenom prijedlogu, te je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 kojim se apelantu i još peterici optuženih (Alenu Čengiću, Adnanu Hadžibajriću, Mehmedu Puškiću, Vahidu Aliću i Jasminu Kulenoviću) „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca“ koji, prema tom rješenju, može trajati do 4. juna 2016. godine ili do nove odluke Suda, uz preciziranje da žalba na rješenje ne zadržava izvršenje. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da su apelant (i drugi optuženi) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, te da, između ostalog, u odnosu na apelanta postoje razlozi za produženje pritvora propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP-a.

7. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023 702 16 Kž 4 od 21. aprila 2016. godine kojim je žalbe djelimično uvažio i Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 4. aprila 2016. godine ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori apelantovog branioca kojima je osporavao postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud prilikom ocjene postojanja uvjeta za produženje pritvora iz razloga propisanog odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a propustio dati razloge o tome da li i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanta i drugih optuženih na slobodu, odnosno da je u pogledu navedenog izostala analiza okolnosti relevantnih za trenutnu situaciju u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 4. maja 2016. godine kojim se apelantu i drugim optuženim „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca“ koji, prema tom rješenju, može trajati do 4. juna 2016. godine ili do nove odluke Suda, uz preciziranje da žalba na rješenje ne zadržava izvršenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovno razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelant (i drugi optuženi) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i ocijenio da postojanje ovog općeg pritvorskog razloga proizlazi iz brojnih dokaza (materijalnih dokaza, rezultata posebnih istražnih radnji, iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka i dr.) dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i na osnovu tih dokaza, utvrđenih činjenica i okolnosti, o čemu se detaljno izjasnio i opisao iz kojih je to dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili činjenično opisane krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret (str. 4-69. navedenog rješenja). Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovo razmotrio i pitanje da li u odnosu na apelanta i ostale optužene postoje posebni pritvorski razlozi propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKP-a. Kantonalni sud je tako zaključio da u odnosu na apelanta i druge optužene nisu ispunjeni svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, odnosno da ne postoje konkretne okolnosti koje bi ukazivale da će puštanje na slobodu apelanta i drugih optuženih rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, ocijenivši da je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora iznijelo samo paušalne i apstraktne pretpostavke u tom pravcu, što nije dovoljno za određivanje odnosno produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu. Također, Kantonalni sud je zaključio da su uvjeti za produženje pritvora iz osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a ispunjeni u odnosu na apelanta (i optuženog Alena Čengića), te da su u odnosu na apelanta (i ostale optužene) ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

9. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda žalbe su podnijeli Tužilaštvo, te branioci apelanta i drugih optuženih. Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine kojim se: „[Ž]albe branitelja [apelanta i drugih optuženih] odbijaju kao neosnovane, a žalba [Tužilaštva] se uvažava, pa se ukida rješenje Kantonalnog suda [...] broj 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 04.05.2016. godine i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.“ Vrhovni sud je ocijenio da Kantonalni sud nije, u skladu sa uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 21. aprila 2016. godine, utvrdio da li postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i uznemiravanju javnosti u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora i da iznese razloge za svoju odluku, odnosno ukoliko utvrdi da te okolnosti više ne postoje da obrazloži zbog čega je takvog stava i obrnuto.

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023 702 16 KV 9 od 30. maja 2016. godine kojim se apelantu i drugim optuženim „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati do 4. juna 2016. godine ili do nove odluke suda.“ Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja ponovo razmotrio samo pitanje da li u odnosu na apelanta (i ostale optužene) postoji pritvorski razlog propisan odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, te je zaključio da u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta i druge optužene nisu ispunjeni svi kumulativno zakonom propisani uvjeti za produženje mjere pritvora prema navedenom zakonskom osnovu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kž 6 od 10. juna 2016. godine potvrdio prvostepeno rješenje.

Postupak kontrole opravdanosti pritvora - osporena rješenja

11. U međuvremenu je Kantonalni sud „vršeći kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu i ostalim optuženim“ protiv kojih je u toku krivični postupak po potvrđenoj optužnici na sjednici vijeća, održanoj 3. juna 2016. godine, shodno članu 151. stav 1, a u vezi sa članom 146. stav 1. tač.

b) i c) ZKP-a, donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 10 kojim se apelantu i drugim optuženim „produžava pritvor za 2 (dva) mjeseca“ koji im, prema tom rješenju, može trajati do 4. augusta 2016. godine ili do nove odluke Suda. Svim navedenim optuženima pritvor je produžen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a apelantu i optuženom Alenu Čengiću i iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, dok nije prihvaćeno produženje pritvora iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je, vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora određenog Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 4. aprila 2016. godine, nakon isteka 2 (dva) mjeseca vanraspravno vijeće 3. juna 2016. godine održalo sjednicu vijeća, te je nakon izvršenog uvida u kompletan spis i sve dokaze koji su u njemu uloženi, ocijenilo da i dalje stoje opravdani zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu i peterici saoptuženih osoba, i to apelantu iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1 tač. b) i c) ZKP-a. Kantonalni sud je naveo da je ponovno razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i ocijenio da postojanje ovog općeg pritvorskog razloga proizlazi iz brojnih dokaza (materijalnih dokaza, rezultata posebnih istražnih radnji, iskaza poimenično navedenih optuženih i svjedoka i dr.) dostavljenih uz potvrđenu optužnicu i na osnovu tih dokaza, utvrđenih činjenica i okolnosti, o čemu se detaljno izjasnio i opisao iz kojih je to dokaza izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi optuženi počinili činjenično opisane krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret (str. 3-59. navedenog rješenja, pri čemu su posebno individualizirane apelantove radnje na str. 17-23)

13. Naime, Kantonalni sud je naveo da je iz dokaza i priloga dostavljenih uz optužnicu proizlazi da su apelant i drugi optuženi - skupa osnovano sumnjivi da su kao organizatori i članovi organizirane grupe počinili krivična djela za koja su optuženi. Prema ocjeni Kantonalnog suda to proizlazi, prije svega, iz knjigovodstvene i druge poslovne dokumentacije privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo koja je izuzeta po naredbi Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) (tzv. blagajne na crno), te zvanične knjigovodstvene dokumentacije i evidencije po osnovu koje su izvršena knjiženja u poslovnim knjigama navedenog društva. Naime, u poslovnoj dokumentaciji koja je prilikom pretresa privremeno izuzeta od pravne osobe „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo pronađeni su dnevnici - izvještaji blagajne za sporni period s pripadajućim nalozima blagajne za uplatu-isplatu, propratnim računima, fiskalnim i nefiskalnim računima koji nisu proknjiženi u zvaničnim poslovnim knjigama, na koji način je izbjegnuto plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u FBiH, na koji način je oštećen i budžet FBiH, a što je konstatirano u Izvještaju o počinjenom krivičnom djelu Porezne uprave FBiH broj 13/09-5-1 I-1- 2245/15 od 30. septembra 2015. godine, koje su detaljno opisane u predmetnom rješenju. Dalje je navedeno da postoji osnovana sumnja da su se apelant i drugi optuženi – skupa, u namjeri izbjegavanja plaćanja davanja propisanih poreznim zakonodavstvom, organizirali kao grupa, što proizlazi iz kako gore navedenih materijalnih dokaza tako i iz rezultata posebnih istražnih radnji propisanih članom 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH provedenih na osnovu naredbi Kantonalnog suda. Naime, primjenom posebnih istražnih radnji prikupljeni su dokazi, odnosno činjenice i okolnosti koje nesumnjivo upućuju na osnovanu sumnju da je apelant kao vlasnik knjigovodstvene agencije „N. Consulting“ d.o.o. Sarajevo koja je s privrednim društvom ,,Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, na čelu s prvooptuženim Alenom Čengićem, 17. novembra 2014. godine zaključila ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga, kao član grupe za organizirani kriminal u cijelosti bio upoznat s načinom poslovanja privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, kao i da je on, koristeći se svojim stručnim znanjem, postupajući istovremeno protivno odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH, davao upute u vezi s protivzakonitim poslovanjem pomenutog privrednog društva, a sve s ciljem izbjegavanja zakonom propisanih poreznih obaveza, čime je na odlučujući način omogućio i doprinio izvršenju krivičnog djela.

14. Također, Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a u odnosu na apelanta i optuženog Alena Čengića, te da su u odnosu na njih i ostale optužene ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a u prilog tom zaključku je dao iste razloge kao u svom rješenju od 4. maja 2016. godine.

15. Odlučujući o žalbama koje su branioci apelanta i ostalih optuženih podnijeli protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 10 od 3. juna 2016. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine kojim je, između ostalog, žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da su netačni žalbeni navodi da su prethodna rješenja prvostepenog suda dva puta u cijelosti ukidana. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz Rješenja tog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 5 od 18. maja 2016. godine proizlazi da je navedenim rješenjem prvostepeno rješenje bilo ukinuto samo u odnosu na tačku d) stava 1. člana 146. ZKP-a i to zbog učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da pritvor apelantu (i drugim optuženima) nije bio ukinut jer pobijano rješenje nije bilo u cijelosti ukinuto.

16. Vrhovni sud je dalje ukazao da je nasuprot apelantovim žalbenim navodima sasvim jasno da se u konkretnom slučaju radi o redovnoj dvomjesečnoj kontroli opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kako je to naznačeno i u uvodu osporenog rješenja, te da je prvostepeni sud postupao u skladu sa članom 151. stav 1. ZKP-a. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se u toj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tužioca, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već da sud odluku donosi u nejavnoj sjednici. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je Sud bio u obavezi da održi javnu sjednicu kako bi se odbrani omogućilo da pobija dalje postojanje razloga za pritvor. Istakao je da je takva mogućnost pobijanja u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana kroz pravo na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora.

17. Dalje, u pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja (str. 63. i 64. prvi pasus) proizlazi da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih nalazi da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora apelantu po tom osnovu. Ukazano je da su ti razlozi zasnovani na sadržini dokaza - službene zabilješke Porezne uprave FBiH, Sektor za inspekcijski nadzor, obavještavanje i istrage broj 13/09-5-11-1-2245-SL./15 od 25. februara 2016. godine koju je sačinio službenik te Uprave Armin Maslar, kao i službene zabilješke postupajućeg kantonalnog tužioca od 3. marta 2016. godine, a koji dokazi su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno cijenjeni. Ukazano je da iz tih službenih zabilješki jasno slijedi da je apelantova majka Mirsada Čeho, na način koji je opisan u tim zabilješkama, pokušala, koristeći poznanstva, odnosno saradnju koju je imala s tim službenim osobama odranije (radeći na predmetima vještačenja iz oblasti finansijske struke), da utječe na tok ovog krivičnog postupka, pa suprotni žalbeni prigovori da se radilo o kontaktima u vezi s vještačenjima na kojima je ona bila angažirana nisu prihvatljivi. Pored ostalog, kako je istakao Vrhovni sud, na takav zaključak upućuje i okolnost da je apelantova majka postupajućem sudiji koji je zatim nazvao kantonalnog tužioca s molbom da je ovaj primi na razgovor rekla da želi razgovarati u vezi sa svojim sinom - apelantom za kojeg je tvrdila da ono što mu se stavlja na teret nije tačno. Nadalje proizlazi da je i razgovor sa službenom osobom u Poreznoj upravi isto tako trebao biti u vezi s njenim sinom, a dalje proizlazi da ju je Armin Maslar uputio da se obrati kantonalnim tužiocima, isto kao i postupajući sudija, a što ona do dana donošenja pobijanog rješenja nije učinila. Stoga je i Vrhovni sud zaključio da se zaključci suda ne zasnivaju na pretpostavkama kako o mogućem sadržaju telefonskog razgovora tako i u pogledu radnji koje je preduzela apelantova majka kako bi došla u kontakt sa osobama preko kojih bi mogla utjecati na svjedoke u vezi sa službenim zabilješkama. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio, za razliku od predmeta „Zeljaja“ na koji se apelant pozvao, da je suprotno tom stavu prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo konkretne i dovoljne razloge da postoji osnovana bojazan da bi apelant, koji je također na listi sudskih vještaka finansijske struke, nakon puštanja na slobodu, koristeći svoja poznanstva, kao i poznanstva svoje majke-vještaka ekonomske struke ometao krivični postupak utjecajem na osobe koje postupaju po predmetnom spisu, pa su time ispunjeni uvjeti za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a.

18. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi da je on redovno i uspješno završio školovanje, da posjeduje sve stručne kvalifikacije za zvanje certificiranog računovođe i revizora, da je diplomant na postdiplomskom studiju Univerziteta u Sarajevu, da je osnovao Društvo za računovodstvo, reviziju i konsalting „N. Consulting“' d.o.o. Sarajevo, zaposlio mlade ljude i dr., jesu značajne okolnosti, ali radi kojih nisu, prema ocjeni Vrhovnog suda, dovedeni u pitanje razlozi iz pobijanog rješenja o produženju pritvora iz pomenutog zakonskog osnova. Osim toga, ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da su svi materijalni dokazi u posjedu Tužilaštva, svi svjedoci saslušani, a nalazi i mišljenja sudskih vještaka predati Tužilaštvu, a također i zapisnici o saslušanju svjedoka, što bi značilo da su svi dokazi koji se odnose na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a osigurani, zbog čega su ispunjeni uvjeti za ukidanje pritvora apelantu. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje egzistiraju razlozi iz pomenutog pritvorskog osnova, odnosno još uvijek nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje pritvora jer okolnost da su svjedoci saslušani, materijalni dokazi u posjedu Tužilaštva i dr. ne isključuju postojanje koluzione opasnosti da će apelant neposrednim i posrednim utjecajem na svjedoke (preko majke) ometati krivični postupak ukoliko bi bio pušten na slobodu jer te dokaze treba provesti na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.

19. Dalje, u pogledu apelantovog osporavanja postojanja razloga za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a zato što Knjigovodstvena agencija ,,N. Consulting“ i sada neprekidno obavlja poslove, tj. pruža knjigovodstvene usluge svojim klijentima, kao i druge poslove iz svog djelokruga rada i da za sve to ne postoji opasnost da bi apelant mogao nastaviti sa obavljanjem nezakonitih radnji u tim pravnim osobama, Vrhovni sud je istakao da se razlozi za produženje pritvora apelantu odnose na njegovo djelovanje u sastavu organizirane grupe, a ne u odnosu na navedenu agenciju čiji je on vlasnik i zaposlenik. Prema tome, kako je naglasio Vrhovni sud, za apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio predmetna krivična djela za koja se optužnicom tereti, te u odnosu na njega postoje i posebni razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, što nije ni u kakvoj vezi s nastavkom djelovanja agencije ,,N. Consulting”, ali se ti razlozi pobijanog rješenja žalbom branioca i ne osporavaju.

20. Što se tiče žalbenog prigovora apelantovog branioca da je netačan navod pobijanog rješenja da je on krivično djelo počinio počev od 27. jula 2014. godine jer je apelant od tog datuma do 1. septembra 2014. godine bio zaposlenik Revizorske kuće ,,Deloitte“ Sarajevo, Vrhovni sud je istakao da se apelantu i ne stavlja na teret djelovanje u sastavu organizirane grupe od 27. jula 2014. godine, nego od 17. novembra 2014. godine kada je u svojstvu vlasnika privrednog društva ,,N. Consulting“ d.o.o. Sarajevo zaključio ugovor o obavljanju finansijsko-računovodstvenih usluga s privrednim društvom ,,Hrid“ d.o.o. Sarajevo, kasnije ,,Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, pa ni ovaj žalbeni prigovor nije osnovan. Slijedom toga, netačno se, prema ocjeni Vrhovnog suda, u žalbi apelantovog branioca navodi da mu se stavlja na teret da je u dužem vremenskom periodu, i to od 27. jula 2014. do 15. juna 2015. godine kao član organizirane grupe počinio predmetna krivična djela za koja je optužen. Pri tome, Vrhovni sud je podsjetio da je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge zbog čega prihvata da postoji osnovana sumnja da je apelant bio pripadnik organizirane grupe čiji je organizator bio optuženi Alen Čengić, te da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio predmetna krivična djela za koja je optužen, što žalbom branioca nije dovedeno u pitanje.

21. Nadalje, žalbeni navodi apelantovog branioca da u pobijanom rješenju ne postoji obrazložen pritvorski osnov člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, da se nijedan od konkretno navedenih razloga u pogledu pomenutog pritvorskog osnova ne odnosi na njega, te da se on ne tereti za određene krivično-pravne radnje koje se u žalbi navode, nego da su te radnje vezane za druge optužene nisu doveli u pitanje pravilnost razloga u ovom dijelu iz obrazloženja pobijanog rješenja. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći postojanje uvjeta za produženje pritvora iz pomenutog zakonskog osnova, cijenio djelovanje organizirane grupe kao cjeline čiji član je, kako postoji osnovana sumnja, bio i apelant pa, imajući u vidu sve te okolnosti iz obrazloženja pobijanog rješenja, Vrhovni sud je zaključio da takve okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnih djela i u odnosu na apelanta, a za ta djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U odnosu na ukazivanje u žalbama na sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Vrhovni sud je konstatirao da pobijano rješenje u pogledu iteracijske opasnosti nije u suprotnosti sa ovom praksom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant kršenje navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZKP-a koje se odnose na produženje i kontrolu mjere pritvora, te na određivanje pritvora zbog pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c). Naime, apelant ističe da je Kantonalni sud 4. maja 2016. godine donio Rješenje broj 09 0 023702 Kv 8 kojim mu je produžio pritvor u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je 4. juna 2016. godine apelantu mjeru pritvora produžio za još 2 (dva) mjeseca, a taj pritvor, prema navedenom rješenju, može trajati do 4. augusta 2016. godine. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je postupio protivno članu 151. stav 1. ZKP-a kojim je propisano da se sudska kontrola opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Osim toga, prigovara da ga Sud nije u skladu sa odredbama člana 145. stav 2. ZKP-a saslušao. Navodi da je Sud, u slučaju ako je pritvor određen u rokovima iz člana 151. stav 2. ZKP-a, ovlašten prilikom kontrole opravdanosti pritvora koju obavlja svaka dva mjeseca produžiti pritvor bez prijedloga tužioca. Međutim, u konkretnom slučaju, kako tvrdi, ne postoje zakonski uvjeti za kontrolu opravdanosti pritvora, pa Sud bez prijedloga tužioca nije mogao donijeti rješenje o produženju pritvora. Dalje, apelant prigovara obrazloženju osporenih rješenja u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a. Smatra da je proizvoljan stav iz osporenih rješenja da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će on boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke jer da na takvo što ukazuje sadržaj službenih zabilješki, na koje se pozvao prvostepeni sud, pri čemu detaljno interpretira njihovu sadržinu. Prema apelantovom stavu, njegova majka, koja je inače stalni sudski vještak finansijske struke, osobama koje se navode u pomenutim službenim zabilješkama (a koje postupaju u ovom predmetu) obraćala se isključivo u vezi s vještačenjima na kojima je bila angažirana, a ne kako bi na njih utjecala u krivičnom postupku koji se vodi protiv njezinog sina. S tim u vezi, apelant se poziva na stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP 6/08, te naglašava da su svi materijalni dokazi u posjedu Tužilaštva, da su svi svjedoci saslušani, a nalazi i mišljenja sudskih vještaka predati Tužilaštvu, kao i zapisnici o saslušanju svjedoka, što bi značilo da su svi dokazi koji se odnose na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a osigurani, zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti za ukidanje pritvora. Dalje ističe da je u vremenskom periodu od oktobra 2015. godine, kada su pritvoreni drugi optuženi do 22. februara 2016. godine, kada je on pritvoren, nije bilo nikakvog utjecaja na osobe koje postupaju u ovom predmetu ni od apelanta koji nije bio u pritvoru u tom periodu, ni od strane njegove majke. Dalje, apelant navodi da redovni sudovi smatraju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo i taj zaključak izvode iz težine krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i iz činjenice da njegova agencija pruža usluge i drugim pravnim osobama. Naglašava da je Kantonalni sud, cijeneći postojanje uvjeta za produženje pritvora iz pomenutog zakonskog osnova cijenio djelovanje organizirane grupe kao cjeline, čiji član je, kako postoji osnovana sumnja, bio i apelant. Skupno obrazloženje nije dovoljno za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu zbog njegove prirode. Opasnost za ponavljanje krivičnog djela vezana je za osobu optuženika i njegov društveni status. Apelant nikad nije osuđivan, potječe iz ugledne sarajevske porodice, redovno je studirao na fakultetu, položio revizorski ispit i osnovao agenciju za knjigovodstvene usluge. S tim u vezi, apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2441/15.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je osporeno rješenje u cijelosti zasnovano na relevantnim zakonskim propisima u kojem je dovoljno obrazloženo kako postojanje općeg uvjeta za produženje pritvora tako i posebni razlozi iz kojih je pritvor apelantu i ostalim optuženim produžen, tako da nije došlo do povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, niti povrede člana 5. Evropske konvencije. Ukazano je da se u apelaciji iznose navodi iz obrazloženja pomenutog rješenja u kojem se Vrhovni sud izjašnjavao.

24. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja, te smatra da njim nisu povrijeđene ni važeće zakonske odredbe niti apelantova Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčena prava, a koja također štiti i Evropska konvencija.

25. Tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, ocijenilo sve prigovore neosnovanim, smatrajući da i dalje postoje svi predloženi razlozi za produženje pritvora apelantu. Također, Tužilaštvo se osvrnulo na apelantove konkretne prigovore koji su izneseni u apelaciji, naglasivši da su u predmetnom postupku sva apelantova ustavna načela ispoštovana i da ničim nisu narušena. Između ostalog, kada je riječ o koluzionoj opasnosti u odnosu na apelanta, Tužilaštvo je istaklo da su svi apelantovi navodi u cijelosti neosnovani jer je u službenoj zabilješci ovlaštene službene osobe Porezne uprave FBiH jasno navedeno da je apelantova majka telefonom kontaktirala sa službenikom Uprave Arminom Maslarom koji je kao ovlaštena službena osoba postupao u ovom krivičnom predmetu i koji treba biti ispitan kao svjedok Tužilaštva tokom predstojećeg glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom, a koji ju je uputio da kontaktira postupajuće kantonalne tužioce, što ona do danas nije učinila. Pri tome, navedeno je da su Kantonalni sud i Vrhovni sud sadržaj navedene službene zabilješke cijenili kako pojedinačno tako i dovodeći ga u vezu sa sadržajem službene zabilješke postupajućeg kantonalnog tužioca, iz koje je vidljivo da je apelantova majka kritične prilike došla u ured sudije Kantonalnog suda, pred kojim sudom se i vodi ovaj krivični postupak, a koji je zatim, po njezinom zahtjevu, telefonom kontaktirao s postupajućim kantonalnim tužiocem, navodeći tom prilikom jasno razlog pozivanja, odnosno da je povod telefonskog poziva apelantov status, napominjući da tvrdnje Tužilaštva u pogledu osnovane sumnje, a vezano za apelanta, shodno navodima njegove majke nisu tačne. Također, navedeno je da tendencioznost navoda da apelantova majka kao dugogodišnji sudski vještak redovno komunicira sa sudijama koji su joj, kako to nepotkrijepljeno tvrdi apelant, prilazili raspitujući se za njezinog sina, tj. apelanta i njegovo zdravstveno stanje proizlazi iz činjenice da je Tužilaštvo 3. juna 2016. godine zaprimilo e-mail sudije Suda BiH Halila Lagumdžije koji je u informaciji, dostavljenoj u prilogu navedenog e-maila, kantonalnog tužioca Sanina Bogunića obavijestio da je 31. maja 2016. godine u njegov ured nepozvana pristupila apelantova majka pitajući tom prilikom da li je ured sudije ozvučen s obzirom da sa sudijom želi razgovarati o „privatnim stvarima“, nakon čega je u razgovoru s pomenutim sudijom „navela da joj je poznato da se isti nalazi u prijateljskim odnosima sa Glavnom kantonalnom tužiteljicom Burzić Dalidom, da se njen sin već duži vremenski period nalazi u pritvoru u predmetu 'Holiday lnn', moleći tom prilikom sudiju Suda BiH da obavi razgovor sa Glavnom kantonalnom tužiteljicom Tužilaštva kako bi njen sin bio pušten iz pritvora“. Shodno sadržaju predmetne informacije, sudija Suda BiH je odbio molbu, ističući da je traženo postupanje suprotno kodeksu sudijske etike, nakon čega je ona uprkos tome i dalje insistirala da posredstvom navedenog sudije stupi u kontakt s glavnom kantonalnom tužiteljicom. Nadalje, u pogledu iteracijske opasnosti propisane članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Tužilaštvo je istaklo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim rješenjima decidirano naveli razloge zbog kojih smatraju da je u odnosu na apelanta ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a što je vidljivo iz obrazloženja osporavanih rješenja.

V.Relevantni propisi

26. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

27. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače.,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 148. stav 1.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.

Član 151. stav1.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Vrhovnog suda br. 09 0 K 023702 16 Kž 7 od 15. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlasti zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

35. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode, te da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru koji je, prema osporenim rješenjima, mogao trajati najduže do 4. augusta 2016. godine, ali da je apelant i dalje u pritvoru po osnovu nove odluke tog suda, koji prema toj odluci može trajati najduže do 4. oktobra 2016. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.

36. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKP-a, što rješenja čini nezakonitim. U prvom redu, apelant ukazuje da je Sud pogrešno primijenio odredbe ZKP-a jer mu je „produžio pritvor“ 3. juna 2016. godine mada nije prošao dvomjesečni rok za kontrolu opravdanosti pritvora jer je on određen, kako tvrdi, 4. maja 2016. godine. Osim toga, prigovara postojanju posebnih pritvorskih razloga koji su propisani članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a. Ističe i da nije saslušan prilikom donošenja osporenog rješenja, to jest, 3. juna 2016. godine. Poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava

37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP-a kao nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti/produžiti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njezine prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

38. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81). Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor, kao takav, nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

39. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant svoje prigovore nije usmjerio na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qou non za zakonitost pritvora, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti. Apelantovi prigovori tiču se, prije svega, zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKP-a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Naime, ključni apelantov prigovor se odnosi na kršenje člana 151. ZKP-a jer, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu bili ovlašteni da mu „produže pritvor“ koji je, kako apelant navodi, određen rješenjem od 4. maja 2016. godine budući da nisu prošla dva mjeseca od zadnje kontrole opravdanosti pritvora. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud prije svega podsjeća da je protiv apelanta u toku krivični postupak po Optužnici broj T09 0 KTK 0076532 14 koja je potvrđena 4. aprila 2016. godine, nakon čega apelant ima status optužene osobe. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je nakon potvrđivanja predmetne optužnice, vanraspravno vijeće Kantonalnog suda 4. aprila 2016. godine održalo ročište povodom prijedloga za produžavanje pritvora apelantu i drugim optuženim osobama na kojem su imali mogućnost osporavanja podnesenog prijedloga, te da je taj sud donio Rješenje broj 09 0 K 023702 16 Kv 7 od 4. aprila 2016. godine kojim je apelantu i još peterici optuženih (Alenu Čengiću, Adnanu Hadžibajriću, Mehmedu Puškiću, Vahidu Aliću i Jasminu Kulenoviću) produžio pritvor za 2 (dva) mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati do 4. juna 2016. godine.

40. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je to rješenje ukidano u dva navrata odlukama Vrhovnog suda koji je predmet vraćao na ponovno odlučivanje i po kojim je, slijedeći upute tog suda, Kantonalni sud u dva navrata donosio svoje odluke, to jest Rješenja br. 09 0 K 023702 16 Kv 8 od 4. maja 2016. godine i 09 0 K 023 702 16 KV 9 od 30. maja 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da, iako je u izrekama tih rješenja Vrhovnog suda nesumnjivo navedeno da se prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća na ponovno suđenje, iz obrazloženja tih rješenja proizlazi da u njima nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da su apelant/optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da su odbijene njihove žalbe u dijelu u kojim su osporavali postojanje posebnih pritvorskih razloga, i to propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) u odnosu na apelanta, već da su prvostepena rješenja ukidana samo u odnosu na posebni pritvorski razlog propisan tačkom d) stava 1. člana 146. ZKP-a u odnosu na koji, u konačnici, apelantu pritvor nije bio ni produžen. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u rješenju od 30. maja 2016. godine, a koje je Kantonalni sud donio u ponovnom postupku postupajući povodom rješenja Vrhovnog suda od 18. maja 2016. godine, kojim se, kako to eksplicitno stoji u izreci rješenja, žalbe apelanta (i drugih optuženih) „odbijaju kao neosnovane“, a žalba Tužilaštva (izjavljena samo iz razloga što pritvor prema optuženim nije bio određen i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKP) „se uvažava“, nije ni razmatrao pitanje postojanja osnovane sumnje da su apelant/optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a, već samo pitanje postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d), utvrdivši da nisu ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora po tom osnovu. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su prema stavu redovnih sudova izraženom u osporenim odlukama, sve vrijeme od donošenja prvog rješenja o produženju pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice (rješenje od 4. aprila 2016. godine) postojali kako opći tako i posebni razlozi za produženje pritvora apelantu, i to iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a.

41. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 151. ZKP-a propisan pritvor nakon potvrđivanja optužnice, te da je stavom 1. tog člana propisano: „Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.“ Budući da je, dakle, predmetni pritvor apelantu prvi put nakon potvrđivanja optužnice protiv njega produžen 4. aprila 2016. godine u kojem rješenju je određeno da može trajati do 4. juna 2016. godine to je, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud pravilno primijenio dio odredaba člana 151. ZKP-a kojim je propisano da se: „[…] kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru […]“ odlučio kada je, vršeći kontrolu tog pritvora 3. juna 2016. godine donio novo/osporeno rješenje kojim taj pritvor može trajati do 4. augusta 2016. godine.

42. Dalje, Ustavni sud zapaža da je shodno rješenjima donesenim u postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantu (i drugim optuženim) pritvor prema apelantu isticao 4. juna 2016. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je prije nego što je prvostepeno rješenje Kantonalnog tog suda od 30. maja 2016. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantima, postalo pravomoćno Kantonalni sud je 3. juna 2016. godine donio rješenje o produženju pritvora apelantima za dva mjeseca koji im je, prema ovom rješenju, mogao trajati do 4. augusta 2016. godine ili do nove odluke Suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, naročito iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda od 15. juna 2016. godine, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je navedeno rješenje Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine doneseno ex officio u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice u smislu člana

151. ZKP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud ponavlja da u naprijed navedenom rješenju od 30. maja 2016. godine nisu razmatrana pitanja postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a, postojanje kojih pritvorskih razloga je prema stavu izraženom u tom rješenju utvrđeno u ranije donesenim rješenjima o produženju pritvora apelantima donesenim u tom postupku. Također, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda od 30. maja 2016. godine potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Vrhovnog suda od 10. juna 2016. godine. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud prema odredbi člana 151. dužan da svaka dva mjeseca ex officio izvrši kontrolu opravdanosti mjere pritvora. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da shodno navedenoj zakonskoj odredbi žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud u postupku ex officio u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice donio rješenje od 3. juna 2016. godine o produženju pritvora apelantu za još dva mjeseca u okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP-a, pa Ustavni sud shodno tome smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je Sud pogrešno primijenio odredbe člana 151. ZKP-a. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su osporena rješenja donesena u skladu s postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Posebni pritvorski razlozi

43. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač.

b) i c) stava 1. člana 146. ZKP-a jer, prema njegovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu osnova iz člana c) stava 1. člana 146. ZKP-a u odnosu na sve optužene.

44. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud utvrdio da je za ispunjenje razloga iz tog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja bez obzira na to da li je apelant pokušao da to učini ili ne.

45. U vezi s takvim rezoniranjem redovnog suda, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 23), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine istakao je: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da 'ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju'“ (tačka 38. predmetne odluke).

46. Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sudovi, prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, prvenstveno moraju utvrđivati da li je optuženi pokušao (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke i saučesnike, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke i saučesnike.

47. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u apelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja naveli brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, lično ili posredno preko svoje majke, mogao utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak koji je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi ocijenili niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je ocijenjeno da iz dostavljenih službenih zabilješki proizlazi da bi puštanjem apelanta na slobodu apelant, koji je također na listi sudskih vještaka finansijske struke, koristeći svoja poznanstva, kao i poznanstva svoje majke - vještaka ekonomske struke, ometao krivični postupak utjecajem na osobe koje postupaju u vezi s predmetnim krivičnim postupkom i da je u takvim okolnostima opravdano očekivati da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.

48. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje se navode predstavljaju dovoljnu konkretizaciju utjecaja na svjedoke, te čine neosnovanim apelantove prigovore da se taj poseban pritvorski razlog zasniva na apstraktnim konstrukcijama. Pri tome, u odnosu na apelantove navode iz kojih proizlazi da ovaj pritvorski razlog više ne postoji jer je istraga u konkretnom slučaju okončana, Ustavni sud ukazuje da je apelant identične navode iznosio u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, a koji je u vezi s tim dao dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da okončanje istrage ni u kom slučaju nije okolnost zbog koje je mogućnost ometanja krivičnog postupka eliminirana, te da je utjecaj na svjedoke ili vještake, odnosno bilo koji oblik ometanja krivičnog postupka, sasvim moguć i u fazi glavnog pretresa, odnosno okolnosti ne isključuju postojanje koluzione opasnosti da će apelant neposrednim i posrednim utjecajem na svjedoke (preko majke) ometati krivični postupak ukoliko bi bio pušten na slobodu jer te dokaze treba provesti na glavnom pretresu. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja dali dovoljno argumentirano i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava garantirana članom 5. stav 3. Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, te da u tom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

50. Dalje, u vezi sa ispunjenjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno navedenom članu, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

51. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225) da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno imajući u vidu prošlost i osobnost navedene osobe.

52. U okviru navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovaj pritvorski osnov razmatrali za sve optužene u kontekstu načina izvršenja krivičnih djela, mjesta izvršenja, brojnosti izvršenja krivičnih djela, činjenice da se optuženi međusobno poznaju. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza činjenica u vezi sa utvrđivanjem osnovanosti produženja pritvora koja je bazirana na navedenim standardima Evropskog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud jasno u svojim rješenjima naglasili da je apelantovo postupanje i postojanje opravdane bojazni od ponavljanja krivičnog djela potrebno cijeniti u kontekstu djelovanja grupe za organizirani kriminal čiji član je i apelant i koji je, kao takav, sa ostalim članovima grupe dijelio zajedničku svijest i volju usmjerenu ka izvršenju krivičnih djela koja se predmetnoj grupi stavljaju na teret. Shodno tome, obrazloženje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u odnosu na postojanje iteracijske opasnosti u pogledu apelanta nije skupno, već su razlozi za postojanje navedene opasnosti u osporavanim rješenjima cijenjeni i obrazloženi kako individualno u odnosu na njega tako i u kontekstu postupanja grupe za organizirani kriminal kojoj pripada apelant kao član, te da bi on i ostali optuženi kao pripadnici grupe, boravkom na slobodi, nastavili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno obrazloženje koje su dali redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljno je individualizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantirano članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije-neizvođenje pred sudiju

54. Apelant također smatra da mu je u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2016. godine (koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice) trebalo biti omogućeno „pravo na izjašnjenje“ u skladu sa odredbom člana 145. ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u vezi sa ovim navodima ukazao je da se u toj fazi krivičnog postupka kontrola opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tužioca, zbog čega nema kontradiktornog raspravljanja radi pobijanja prijedloga suprotne strane, već da sud odluku donosi u nejavnoj sjednici, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da je Sud bio u obavezi da održi javnu sjednicu kako bi se odbrani omogućilo da pobija dalje postojanje razloga za pritvor. Vrhovni sud je istakao je da je takva mogućnost pobijanja u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora garantirana kroz pravo na žalbu protiv rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda nije proizvoljno, niti takvo postupanje Vrhovnog suda predstavlja kršenje garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je, nakon što je Tužilaštvo uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantima i nakon što je optužnica potvrđena, pred Kantonalnim sudom 4. aprila 2016. godine održano ročište na kojem su se apelanti i njihovi branioci izjasnili o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, ali da apelanti nakon toga nisu izvođeni pred sudiju, pa ni prilikom donošenja rješenja od 3. juna 2016. godine koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je slične navode kao i u predmetnoj apelaciji razmatrao u svojoj odluci AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U tački 50. predmetne odluke je navedeno: „Dakle, kao što je već rečeno, iz navedenog proizlazi da nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, te kako je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta vezani za nesaslušavanje apelanta pred sudom i nedostavljanje obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.“ Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta koje u ovom segmentu korespondiraju onim koje su razmatrane u navedenoj odluci, Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi iz predmetne odluke primjenjivi i na konkretan slučaj.

55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u ovom segmentu nije prekršeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

56. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u postupku kontrole opravdanosti pritvora razloge za produženje pritvora apelantu zasnovali na relevantnim razlozima koji korespondiraju sa standardima Evropske konvencije i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 151. u vezi sa odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP-a.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2933/16 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio