Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/15 (S. A.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-429/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-429/15, rješavajući apelaciju Smiljane Ančić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Smiljana Ančić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 001539 12 Uvp od 23. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smiljana Ančić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tomislavgrada, podnijela je 26. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 001539 12 Uvp od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv akta tuženog (Federalna uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove), kojim aktom je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. Tim prvostepenim upravnim rješenjem usvojen je prijedlog „Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banja Luka, Operativno područje Mostar, za nepotpunu eksproprijaciju-utvrđivanje služnosti, te se za potrebe tog društva, a u svrhu postavljanja vodova i trajnog pristupa istim radi održavanja dalekovoda, ustanovljava pravo služnosti na zemljištu bliže označenom u izreci navedenog rješenja.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 24. stav 1. tačka 4. Zakona o eksproprijaciji propisano da se uz prijedlog za eksproprijaciju mora podnijeti, između ostalog, dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije s vlasnikom nekretnine pokušao sporazumno riješiti pitanje sticanja prava vlasništva na određenoj nekretnini (pisana ponuda, javni oglas i dr.). Dalje se navodi, da apelantica pogrešno tumači ovu zakonsku odredbu, smatrajući da se nije mogao usvojiti prijedlog za eksproprijaciju, jer predlagatelj s njom nije prethodno zaključio navedeni sporazum. Naime, prije podnošenja prijedloga za eksproprijaciju, korisnik eksproprijacije je bio dužan da s vlasnikom nekretnine pokuša sporazumno riješi i pitanje sticanja prava vlasništva na tim nekretninama, ukoliko je s vlasnikom zaključen takav sporazum, onda ni ne dolazi do eksproprijacije. Vrhovni sud konstatuje da u konkretnom slučaju nije sporno da prije podnošenja prijedloga za eksproprijaciju, stranke nisu uspjele sporazumno riješiti pitanje sticanja prava vlasništva, pa je zbog toga i doneseno rješenje kojim se vrši eksproprijacija predmetnih nekretnina, pa apelantica neosnovano prigovara da je povrijeđena navedena zakonska odredba. Također se navodi, da se osnovanost prijedloga za eksproprijaciju (član 28. Zakona o eksproprijaciji) cijeni se na osnovu isprava koje su podnesene uz prijedlog za eksproprijaciju u smislu člana 24. Zakona o eksproprijaciji, a kojima treba da budu utvrđene određene činjenice, pa će nadležni organ usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako se iz isprava podnijetih uz prijedlog ustanovi da je utvrđen javni interes za izgradnju objekta, da je predlagač eksproprijacije obezbijedio sredstva u visini potrebnoj za plaćanje naknade za eksproprisane nekretnine, da izvod iz zemljišnih ili drugih javnih knjiga sadrži podatke o nekretninama predloženim za eksproprijaciju i da je prijedlog za eksproprijaciju podnijet za vrijeme važenja odluke za izgradnju objekta. Vrhovni sud zaključuje da kako su u konkretnom slučaju upravni organi, a i prvostepeni sud pravilno utvrdili da korisnik eksproprijacije ispunjava navedene uslove za eksproprijaciju, neosnovani su apelanticini navodi da su povrijeđene odredbe člana 28. Zakona o eksproprijaciji.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman