Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/15 (O. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1649/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1649/15, rješavajući apelaciju Olge Panić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olga Panić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042197 14 Rev od 27. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olga Panić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042197 14 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (prvotuženi „Sarabon“ Tvornica čokolade i kandita d.d. Sarajevo u stečaju, drugotuženi Kanton Sarajevo-Vlada KS i trećetuženi Kantonalna agencija za privatizaciju Sarajevo) na ime naknade štete, za pretrpljeni strah i pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne sposobnosti, isplate određene novčane iznose.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnivala na činjeničnim tvrdnjama da su odgovorna lica tuženih svojim nezakonitim radnjama i propustima dovela do prestanka rada, odnosno uništenja preduzeća „Sarabon", što je dovelo do gubitka njenog zaposlenja, uslijed čega je ona onemogućena da obezbijedi egzistenciju za sebe i svoju porodicu, da apelantica smatra da je sve prednje navedeno dovelo do toga da ona trpi nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova koji su doveli do privremenog umanjenja životne aktivnosti (10-15% ) i straha, te da apelantica svoj zahtjev temelji na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a kao uzrok predmetne štete navodi gubitak posla, stečaj, a kao uzrok stečaja finansijski kolaps prvotuženog do koga je došlo nezakonitim radnjama i nebrigom tuženih, a što je njoj uzrokovalo nematerijalnu štetu. Dalje se navodi, da polazeći od toga da se u nalazu i mišljenju sudski vještak neuropsihijatar izjasnio da je apelantica trpila, a i dalje trpi duševne bolove zbog gubitka posla i da je njoj zbog toga moguće umanjena životna aktivnost, da se pretrpljeni strah ogleda kao strah za egzistenciju i strah za budućnost, nižestepeni sudovi su, i po shvatanju Vrhovnog suda, izveli valjan pravni zaključak da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta prihvatanju takvog nalaza pomenutog vještaka. Naime, Vrhovni sud konstatuje, da mišljenje vještaka nije obvezno za sud, već predstavlja dokazno sredstvo koje sud ocjenjuje po slobodnom uvjerenju, pa ga može prihvatiti ili odbiti, te ako sud odbije mišljenje vještaka, odluku donosi na temelju drugih dokaza kojima raspolaže, a ako drugih dokaza nema, smatra da je činjenica koje je trebalo dokazati vještačenjem ostala nedokazana. Zbog toga se, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnim pokazuje činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova da pravo na naknadu zahtijevane nematerijalne štete uslijed gubitka posla, nije pravna osnova za dosuđenje pravične novčane satisfakcije (čl. 200. ZOO). Vrhovni sud, također navodi, da je pravo na rad u smislu Ustava BiH i Konvencija uz Ustav zaštićeno u smislu zabrane diskriminacije po bilo kom osnovu kada je u pitanju zasnivanje i trajanje radnog odnosa, ali niti jedan propis u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu ne garantuje pravo na rad u smislu da je svakom radno sposobnom čovjeku osigurano radno mjesto, odnosno mogućnost da radi i ostvaruje sredstva za svoju egzistenciju. Vrhovni sud zaključuje da pošto se predmetni slučaj ne tiče problema diskriminacije, niti je apelantica na tom osnovu temeljila svoj zahtjev, zbog toga ne postoji odgovornost tuženih prema odredbama čl. 170., 171. i 172 ZOO-a, na kojima apelantica zasniva postavljeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pa po mišljenju Vrhovnog suda apelantica nije dokazala da je protivpravnim postupanjem tuženih (bilo radnika ili njihovih organa) trpila pravno priznati oblik štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova i straha, zbog čega je s razlogom odbijen zahtjev za naknadu traženih iznosa naknade štete.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman