Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/15 (D. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2187/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2187/15, rješavajući apelaciju Dragice Maksimović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Maksimović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 016698 13 Rev od 29. januara 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Maksimović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Šamca, koju zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijela je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 016698 13 Rev od 29. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužene (prvotužena Općina Orašje i drugotužena Fedracija BiH) da apelantici solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime naknade štete zbog uništenja i zauzete imovine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke).

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud prilikom donošenje odluke o istaknutom prigovoru zastarjelosti zahtjeva (zbog proteka opšteg zastarnog roka od pet godina od dana nastanka štete), utvrđujući odlučne činjenice koje se svode na to da se štetni događaj, na kojem apelantica zasniva osnov za naknadu štete, desio 1994. godine, kada su stambena kuća i objekti devastirani i oštećeni, a da je apelantica, kako i sama iskazuje, za istu saznala najkasnije 2001. godine, a da je tužbu protiv tuženih podnijela 2009. godine, izvodi zaključak da je apelanticin zahtjev zastario jer je istekao petogodišnji rok zastarjelosti od dana kada je šteta nastala, sadržan u odredbama člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pa prvostepeni sud apelanticu sa tužbenim zahtjevom odbija kao neosnovanim i iz tog osnova. Dalje se navodi, da je drugostepeni sud vršeći ocjenu apelanticinih žalbenih navoda u kojima smatra da s obzirom da se radi o ratnoj šteti, nisu mogle primijeniti niti jedne odredbe ZOO-a (odnosna rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a), već da se morao primijeniti Aneks 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma, kojim je regulisan način namirenja štete licima koja su istu pretrpjeli za vrijeme ratnih dejstava, drugostepeni sud to ne prihvata osnovanim iz razloga što su Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma (članovima 1-17) regulisana prava izbjeglih i prognanih osoba, stvaranje uvjeta za povratak, povrat imovine i dr, na način, kako je to određeno članom l. Aneksa 7., da sve izbjegle i prognane osobe imaju pravo da se slobodno vrate svojim kućama, da imaju pravo na povrat imovine koja im je oduzeta tijekom neprijateljstva od 1991.godine, kao i nadoknadu imovine koja im ne može biti vraćena, pri čemu niti jednim njegovim članom nije regulisana zastara potraživanja, odnosno pitanje zastare ratne štete, što iziskuje primjenu pravila materijalnog prava u pogledu zastare potraživanja prouzročene štete, dakle ZOO-a. Prema ocjeni Vrhovnog suda presuda drugostepenog suda je pravilna i zakonita, a prigovori apelanticine revizije nisu osnovani. Također se ističe, da suprotno tvrdnjama apelanticine revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi u smislu odredbi člana 231. Zakona o parničnom postupku pravilno ocijenio da je prvostepeni sud ocjenjujući osnovanost prigovora zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, pa u pogledu istih dao jasne i potpune razloge koji su ga opredijelili na odluku o usvajanju tog prigovora primjenom označenih pravila materijalnog prava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/15 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio