Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/16 (J.L. i R. Ć.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3134/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3134/16, rješavajući apelacije J.L. i Radomira Ćešića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

J.L., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 008410 15 Gž od 22. oktobra 2015. godine;

Radomir Ćešić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 152664 15 Gž od 6. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3134/16 J.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnijela je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 008410 15 Gž od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Zaštitni fond RS (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev jer isplaćeni određeni novčani iznos apelantici od strane tuženog po osnovu naknade pričinjene joj štete u predmetnom štetnom događaju, koji je isplaćen prije pokretanja konkretnog postupka, predstavlja pravičnu naknadu apelantici za štetu koju je pretrpjela u štetnom događaju. Također, utvrđeno je da neosnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete proizilazi iz toga što ona nije dokazala na pravno prihvatljiv način da je istu pretrpjela po osnovima po kojima je i potražuje u predmetnom postupku, a što je bila dužna učiniti primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku. Osim toga, utvrđeno je da se neosnovanost predmetnih žalbenih tvrdnji temelji na činjenici da je u postupku donošenja prvostepene presude sud pravilno cijenio nalaze i mišljenja predmetnih vještaka medicinske struke angažovanih od strane parničnih stranaka prije pokretanja ovog parničnog postupka, a da je u tom kontekstu vrstu i težinu povreda koje je apelantica zadobila u saobraćajnoj nesreći utvrdio u bitnome na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. M.V., kojeg vještaka je odredio prvostepeni sud na prijedlog apelantice. U vezi s tim, utvrđeno je da o određivanju ličnosti vještaka od strane suda nije prigovorila ni jedna parnična stranka, kojem nalazu i mišljenju je prvostepeni sud dakle ispravno poklonio svoje povjerenje.

2. AP-3491/16 Radomir Ćešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 18. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog sud u Banja Luci broj 71 0 P 152664 15 Gž od 6. juni 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena RS da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je članom 8. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, propisano da pravo na naknadu štete imaju lica čiji su zahtjevi primljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima (prvenstveno nalazom i mišljenjem vještaka) nije na pouzdan i nedvosmislen način dokazao odlučnu činjenicu da je njegovo oboljenje u uzročno-posljedičnoj vezi sa vršenjem vojne službe (odnosno da je nastupilo tokom vršenja vojne službe), a što bi poslužilo kao osnov za potraživanje naknade nematerijalne štete u ovoj parnici. Naime, utvrđeno je da je to pogotovo zato što je vještak u predmetnom nalazu, kao i u svom iskazu naveo da se ne može utvrditi jasna uzročno-posljedična veza nastalog oboljenja sa učešćem imenovanog u ratu. U vezi s tim, utvrđeno je da je sud odbio zahtjev punomoćnika apelanta da se izvede dopunsko vještačenje, s obzirom da je vještak naveo da je za izradu nalaza i mišljenja dovoljna medicinska dokumentacija koja se nalazi u spisu predmeta te da za izradu istog nije neophodan neposredan pregled apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3134/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Radomir Ćešić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/16 (J.L. i R. Ć.) | Sudska praksa | Aktio