Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3291/16 (S. P.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3291/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3291/16, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 021195 16 Kž od 11.

jula 2016. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka c) i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija S. P. izjavljena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. avgusta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine kojim je djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva da se J. A. i apelantu kao osumnjičenima produži pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 021195 16 Krn 11 od 31. maja 2016. godine za narednih mjesec dana zbog postojanja razloga propisanih u članu 132 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te on može trajati do 28. jula 2016. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem suda od 31. maja 2016. godine određen pritvor J. A. i apelantu na osnovu odredbe člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 st. 2 i 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZBiH, sve u vezi sa članom 45 KZBiH. Tužilaštvo je podnijelo prijedlog za produženje pritvora za naredna dva mjeseca, dok je odbrana osporila postojanje osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga koji su, prema navodima odbrane, paušalno navedeni. Nakon što je razmotrio prijedlog Tužilaštva i na ročištu date izjave, te izvršio uvid u spis, Sud BiH je zaključio da je prijedlog djelimično osnovan. S tim u vezi, Sud BiH se pozvao na član 132 stav 1 ZKP-a, te je naveo da, po ocjeni Suda BiH osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela zbog kojih se vodi istraga proizlazi iz dokaza dostavljenih Sudu uz prijedlog za određivanje pritvora od 30. maja 2016. godine, koje je Sud i naveo (zapisnici o saslušanju osumnjičenih, naredbe za pretres, zapisnici o pretresu osumnjičenih-stana i vozila, potvrde o privremenim oduzimanju predmeta, službene zabilješke i izvještaji MUP-a).

7. Ocjenom navedenih dokaza Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni J. A. djelovao kao organizator grupe za organizovani kriminal koja se bavila trgovinom opojnom drogom na području Bosne i Hercegovine i Republike Austrije. Uvidom u službenu zabilješku policije Distrikta Brčko Sud BiH je utvrdio da su osumnjičeni J. A. i apelant 8. marta 2016. godine posredstvom informanta, kodnog naziva „Lovac“, tražili da im on na području BiH omogući kontakt s kupcem kako bi dogovorili detalje oko kupoprodaje opojne droge. Tom prilikom J. A. je prenio informantu da će prvi kontakt s kupcem da ostvari apelant koji će njega o svemu informisati, te da će i u narednom periodu isključivo apelant kontaktirati s kupcem dok se on ne uvjeri da su kontakti s kupcem po njega bezbjedni. Iz navedenog se nesporno može zaključiti da je osumnjičeni J. A. imao rukovodeću ulogu prilikom organizacije prodaje opojne droge. Povodom realizacije navedenog kontakta osumnjičenog - apelanta s „kupcem“ (primjenom posebnih istražnih radnji - angažovanim prikrivenim istražiocem), sačinjen je Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova, Savezne kriminalističke službe, od 15. marta 2016. godine, urađen po Naredbi Suda BiH broj S1 2K 021195 16 Krn. U izvještaju se navodi da je 14. marta 2016. godine ostvaren kontakt prikrivenog istražioca i mete (osumnjičeni apelant), te da je meta (apelant) nakon kraćeg neformalnog razgovora počeo razgovor o drogi, nudeći prodaju „marihuane“ po cijeni od 3.800,00 evra za kilogram ukoliko bi kupovina bila obavljena u Brčkom. Istovremeno, apelant je naveo da ukoliko bi on drogu transportovao do Austrije, o cijeni bi se morao „konsultovati sa svojim ljudima“. Kako proizlazi iz predmetne zabilješke, istog dana osumnjičeni apelant i prikriveni istražilac su se ponovo sastali i tom prilikom je apelant upoznao istražioca da je neophodno da prvo jednom ili dva puta kupi drogu u Brčkom i sam je preveze do Austrije, te ukoliko bi to prošlo dobro mogli bi da pregovaraju o prodaji i transportu u Austriju. Osumnjičeni apelant je istražiocu na prodaju ponudio i „kokain“. Sud BiH je naveo da sadržaj navedene zabilješke i izvještaja nesporno upućuje na zaključak o prodaji opojne droge od strane osumnjičenih s podijeljenim ulogama i zadacima, pri čemu se osumnjičeni J. A. ističe kao organizator, a apelant kao izvršilac navedene prodaje.

8. Sud BiH je istakao da ovakav zaključak potvrđuje i izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova, Savezne kriminalističke službe, u potpisu prikriveni istražioci VE II/4 Marko i VE II/5- Sascha od 7. aprila 2016. godine. Nadalje, prikriveni istražioci MUP-a Republike Austrije, postupajući po naredbi Suda BiH od 11. aprila 2016. godine, ostvarili su 4. maja 2016. godine ponovni kontakt sa osumnjičenim apelantom i A. K. u Brčkom u cilju pregovora oko kupoprodaje opojne droge. O navedenom kontaktu policija Distrikta Brčko BiH sačinila je službenu zabilješku od 4. maja 2016. godine. Tom prilikom A. K. je ponudio 5 kg opojne droge „marihuana“ na prodaju, za koju je naveo da je ne može isporučiti na područje Austrije zbog samog rizika prevoza, ali da je može isporučiti u Hrvatskoj, i to u Županji. Pristajući na ponudu, istražioci su napomenuli da bi ta isporuka trebala da bude obavljena između 18. i 20. maja 2016. godine s obzirom da bi u to vrijeme njihov „kurir“ mogao da preuzme drogu i transportuje je dalje za Austriju. Iz izvještaja takođe proizlazi da je A. K. u tim pregovorima vodio glavnu riječ, a apelant je naveo da će on organizovati prevoz do Županje u dogovoru s rođakom koji radi na graničnom prelazu. Nadalje se u izvještaju navodi da je A. K. ponudio i prodaju „kokaina“, pri čemu je navodio svoje veze u Holandiji. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, potvrđuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, djelujući u sastavu organizovane grupe formirane s ciljem međunarodne trgovine drogom, počinili krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, pa je opšti uslov za produženje mjere pritvora u ovoj fazi postupka ispunjen.

9. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a Sud BiH je našao da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora osumnjičenima djelimično osnovan, odnosno našao da na strani osumnjičenih postoji osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike, odnosno da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.

10. S tim u vezi Sud BiH je naveo da iz dokaza dostavljenih uz prijedloge za određivanje pritvora proizlazi nesumnjiv zaključak da se radi o složenoj istrazi koju sprovodi Tužilaštvo, i to u saradnji sa organima krivičnog gonjenja Republike Austrije i Republike Hrvatske s obzirom da se djelovanje organizovane grupe u okviru koje su, kako se osnovano sumnja, počinjena predmetna krivična djela proteže, pored Bosne i Hercegovine, i na teritorije navedenih država. Krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga su nesumnjivo ozbiljna i teška, a u njihovom izvršenju je učestvovao veći broj lica, od kojih se neka i dalje nalaze na slobodi, nedostupna su Tužilaštvu i Tužilaštvo preduzima radnje u pogledu njihove identifikacije i pronalaska. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da u narednom periodu planira da sasluša određeni broj svjedoka, a ta činjenica, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje da postoji realna bojazan da bi osumnjičeni mogli stupiti u kontakt s tim svjedocima, te uticati na njih kako bi, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, dali iskaze kojima ih neće inkriminisati. Tužilaštvo je takođe, uputilo zamolnice Republici Hrvatskoj i Republici Austriji za saslušanje svjedoka i pribavljanje dokaza relevantnih za ovaj krivični postupak, pa je potrebno obezbijediti uslove da Tužilaštvo navedene istražne radnje uspješno realizuje, a što se, prema ocjeni Suda BiH, može obezbijediti jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru.

11. Sve ove činjenice i okolnosti ukazuju na postojanje rizika od uticaja na svjedoke ili saučesnike, a što je dovoljno za produženje pritvora po ovom posebnom pritvorskom osnovu, kako zaključuje Sud BiH. Nadalje, Sud BiH je cijenio i da na strani osumnjičenih postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Naime, iako je određeni broj dokaza i tragova prilikom pretresa koji su obavljeni u dosadašnjem toku istrage obezbijeđen, u narednom periodu Tužilaštvo očekuje rezultate vještačenja privremeno oduzetih SIM kartica, mobilnih telefona i drugih predmeta, a koji bi nesumnjivo mogli da dovedu do novih svjedoka, dokaza i tragova u ovoj istrazi, te je, prema ocjeni Suda BiH, neophodno zadržavanje osumnjičenih u pritvoru kako bi se oni spriječili da te nove, potencijalne dokaze ili tragove unište. Vijeće je posebno cijenilo i činjenicu da su osumnjičeni i ostali članovi grupe bili u mogućnosti da u kratkom periodu obezbijede veće količine opojne droge „marihuana“ i „kokain“ za dalju prodaju, te da postoji visok stepen vjerovatnoće da organizovana grupa raspolaže sa određenim, još uvijek neotkrivenim, količinama opojne droge na mjestima koja su samo njima poznata. U takvim okolnostima puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo bi rezultovati uništavanjem ili boljim sakrivanjem te droge. Slijedom navedenog, a cijeneći činjenicu da bi ta droga predstavljala dokaz od velikog značaja za predmetnu istragu, Sud BiH je našao da bi se takve aktivnosti sa sigurnošću mogle spriječiti jedino daljim produženjem mjere pritvora prema osumnjičenim. Iz navedenih razloga, Sud je našao djelimično osnovanim prijedlog Tužilaštva da se osumnjičenim zbog postojanja koluzione opasnosti produži pritvor za narednih mjesec dana, nalazeći da je navedeni rok od mjesec dana sasvim dovoljan da Tužilaštvo sasluša svjedoke, te preduzme sve neophodne radnje u cilju okončanja predmetne istrage.

12. Takođe, Sud BiH je ocijenio osnovanim navode odbrane koji su ukazivali na izrazito pasivno ponašanje postupajućeg tužioca u cilju preduzimanja radnji koje bi dovele do okončanja predmetne istrage. Pozivajući na član 131 stav 4 ZKP-a, kojim je propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju postupajući tužilac procesnu radnju otvaranja i pregledanja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, te njihovog upućivanja na vještačenje preduzeo 20 dana nakon određivanja pritvora osumnjičenim, što se u smislu prethodno citiranog člana zaista ne može smatrati „postupanjem sa naročitom hitnošću“. Sud BiH je ispitao mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja, pa je našao da se u konkretnom slučaju potrebna svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna, a razlozi koji su opredijelili Sud BiH za ovakvu odluku najprije proizlaze iz samog načina na koji je djelo počinjeno, dakle u okviru dobro organizovane kriminalne grupe, te Sud BiH nalazi da se primjenom blažih mjera ne bi uspješno mogla otkloniti bojazan od uticaja na dalji tok postupka. U tom smislu, mjera kućnog pritvora koju predlažu branioci osumnjičenih, prema ocjeni Suda, ne bi bila djelotvorna s obzirom da se usljed različitih vrsta telekomunikacija navedenom mjerom ne bi mogla spriječiti komunikacija osumnjičenih s drugim, još neidentifikovanim, članovima grupe i potencijalnim svjedocima.

13. Nadalje, imajući u vidu prijedlog Tužilaštva da i dalje postoji potreba da se odbrani osumnjičenih uskrati mogućnost razmatranja spisa u skladu sa odredbom člana 47 st. 1 i 2 ZKP-a, Sud BiH je našao da je on osnovan. Naime, postupajući u skladu s prethodno navedenom odredbom, Tužilaštvo je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Sudu dokaze koji potkrepljuju navedeni prijedlog, a radi procjene zakonitosti pritvora, o čemu su obaviješteni i osumnjičeni i njihovi branioci. U predmetne dokaze je i vijeće Suda BiH (konkretno vijeće koje je donijelo rješenje) imalo uvid prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora. Cijeneći činjenicu da su osumnjičeni i branioci i rješenjem Suda BiH kojim je pritvor određen u dovoljnoj mjeri obaviješteni o dokazima na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje, Sud BiH je navode osumnjičenih kojim je osporavana primjena navedenog člana ZKPBiH ocijenio neosnovanim. Međutim, Sud BiH je istakao da očekuje da će Tužilaštvo BiH u narednom vremenskom periodu odbrani dostaviti dokaze, čije objelodanjivanje neće dovesti u opasnost povjerljive izvore podataka koji potvrđuju osnovanu sumnju i ciljeve istrage uopšte.

14. Sud BiH je donio Rješenje S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine kojim je žalbe osumnjičenih odbio, a žalbu Tužilaštva uvažio i rješenje od 27. juna 2016. godine preinačio na način da je osumnjičenima produžen pritvor za dva mjeseca tako da on može trajati do 28. avgusta 2016. godine iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka b) ZKP-a.

15. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je istakao da je, nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, apelaciono vijeće donijelo odluku kao u dispozitivu iz razloga koji slijede: Sud BiH nalazi da je prvostepeno vijeće u pobijanom rješenju dalo jasne i konkretne razloge na kojima se zasniva postojanje kako osnovane sumnje kao opšteg pritvorskog osnova tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH u odnosu na osumnjičene, te je stoga žalbene prigovore sadržane u žalbama odbrane našlo neosnovanim.

16. Sud BiH je naveo da postojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju odbrana osumnjičenih osporava tako što ukazuje na navodnu povredu odredbe čl. 47 i 14 ZKPBiH, te povredu odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U žalbama osumnjičeni ističu da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja u odnosu na njih, zbog čega ukazuju na povredu prava na odbranu i kršenje odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Analizirajući sadržaj pobijanog rješenja, te dokaze na koje se ukazuje žalbama, Sud BiH je našao da je u njemu u dovoljnoj mjeri detaljno i jasno obrazloženo postojanje osnovane sumnje u odnosu na osumnjičene, te je prigovor neosnovan. S tim u vezi, Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 47 i 226 stav 2 ZKP-a, a iz kojih proizlazi princip tajnosti dokaza u toku istrage, te je naveo da bi otkrivanje dokaza koje odbrana navodi u ovom trenutku dovelo u opasnost daljnju istragu s obzirom da istraga još uvijek traje. Nadalje, iz sadržaja člana 47 stav 2 ZKPBiH proizlazi izuzetak koji se odnosi na prijedlog za određivanje mjere pritvora, u kom slučaju je tužilac dužan da sudiji za prethodni postupak dostavi i „dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora“ i „radi obavještavanja branioca“. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju tužilac, uz prijedlog za određivanje pritvora, Sudu dostavio dokaze i u pogledu osnovane sumnje i u pogledu pritvorskih razloga, o čemu su osumnjičeni i njihovi branioci bili upoznati na ročištu koje je Sud održao povodom prijedloga. Sud BiH je, takođe, naveo da dilemu izaziva dio odredbe stava 2 koji dostavljene dokaze povezuje sa „obavještavanjem branilaca“. U razjašnjenju ove dileme Sud BiH se osvrnuo na odredbu člana 5 Evropske konvencije koja propisuje minimum prava lica lišenog slobode i člana 6 koji daje standarde pravičnog suđenja, te je istakao da su standardi različiti i da su obaveze prema osumnjičenom iz člana 5 Evropske konvencije više ograničene nego dužnosti propisane članom 6 stav 3 tačka a) EKLJP prema kojem osumnjičeni mora da bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Ovo je važno zbog toga što će više detalja osumnjičenom biti neophodno za pripremu odbrane tokom suđenja. Ako se u ovom kontekstu u cjelini analizira i odredba člana 47 ZKPBiH, može se zaključiti da je ona usaglašena sa Evropskom konvencijom i da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani, nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi, što je u konkretnom slučaju učinjeno na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora, a na kojim dokazima se zasniva i produženje pritvora. Na osnovu jezičkog, sistemskog i ciljnog tumačenja odredbi člana 47 ZKP-a, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na odbranu osumnjičenih, odnosno da je dostavljanje dokaza Sudu obezbijedilo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanje osumnjičenih i odbrane sa optužbama i dokazima protiv njih, standard „obavještavanja o optužbi".

17. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj rješenja za određivanje i produženja pritvora i argumentacije u njima, Sud BiH nije mogao da prihvati tvrdnju odbrane da su im ostali nepoznati dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje, zbog čega je Sud žalbe odbrana odbio kao neosnovane.

18. Sud BiH je naveo da se pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u pitanje ni kada su u pitanju zaključci o postojanju posebnog zakonskog razloga za produženje pritvora propisanih članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Naime, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH u odnosu na osumnjičene, uzevši u obzir okolnosti da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da Tužilaštvo upravo zbog te činjenice zasigurno nije moglo u proteklom periodu da sprovede sve predviđene istražne radnje, te pribavi relevantne dokaze i sasluša sve predviđene svjedoke, kao i potencijalne saučesnike u konkretnom slučaju. Dokazi koji su predočeni Sudu ukazuju na činjenicu da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata više osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organizovanoj grupi lica koja djeluje i van granica Bosne i Hercegovine, a što proizlazi iz činjenice da se istraga sprovodi u saradnji sa organima krivičnog gonjenja Republike Austrije i Republike Hrvatske, te da određeni broj pripadnika navedene grupe još uvijek nije pronađen i identifikovan. Ispravno je zaključeno i da u dosadašnjem toku postupka nisu pronađeni i obezbijeđeni svi potrebni materijalni dokazi, kao i eventualna, još uvijek neotkrivena, opojna droga koja bi, puštanjem na slobodu osumnjičenih, mogla da bude uništena ili bolje skrivena, zbog čega sve navedene okolnosti ukazuju da bi boravkom na slobodi osumnjičeni zasigurno ometali dalji tok istrage. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, i po ocjeni žalbenog vijeća Suda BiH bilo potrebno produžiti mjeru pritvora iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Nadalje, kako u pobijanom rješenju prvostepeno vijeće navodi kako je za zaključak o postojanju ovih osnova dovoljno da sveukupne okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da do negativnog uticaja na svjedoke može doći, kao i osnovane bojazni da će se uništiti ili sakriti dokazi i tragovi važni za krivični postupak, te da bi osumnjičeni od toga mogli imati koristi bez obzira na to ima li konkretnih dokaza o bilo kakvom uplitanju osumnjičenih, Sud BiH je naveo da je ova argumentacija u odnosu na osumnjičene u ovom trenutku dovoljna kako bi se osnovanost ovog razloga za mjeru pritvora prihvatila, a žalbeni prigovori odbrane osumnjičenih odbili kao neosnovani.

19. Sud BiH je našao da je, suprotno žalbenim navodima, imajući u vidi sve okolnosti konkretnog slučaja, zadržavanje u pritvoru jedina adekvatna mjera u ovom trenutku. U odnosu na žalbu Tužilaštva, Sud BiH je našao da je osnovan žalbeni prigovor Tužilaštva kojim se osporava odluka prvostepenog vijeća da se pritvor osumnjičenima produži za mjesec dana, umjesto traženih dva mjeseca. S tim u vezi, Sud je zaključio da Tužilaštvu treba dati još vremena, za šta je dao svoje razloge pozivajući se na činjenicu da se trebaju saslušati svjedoci po zatraženoj pravnoj pomoći u Republici Austriji i Republici Hrvatskoj, kao i da se čekaju rezultati ekspertize, dakle radi se o okolnosti koja ne zavisi od Tužilaštva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant ističe povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelant se žali na pogrešnu primjenu relevantnih normi, članova ZKP-a, za koje tvrdi da su proizvoljno primijenjeni, pogotovo usljed činjenice da apelantu nije omogućeno da se upozna s dokazima iz kojih proističe osnovana sumnja u pogledu izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Na ovaj način je povrijeđeno i apelantovo pravo na odbranu, kao i jednakost u postupanju. Osim toga, apelant ističe da ni posebni pritvorski razlozi nisu konkretizovani i da su paušalni, odnosno sudovi nisu utvrdili postojanje činjenica i okolnosti koje zadovoljavaju standard „naročitih okolnosti“ čije je postojanje nužno za određivanje pritvora. S tim u vezi apelant je ukazao na određene stavove Suda BiH , kao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08. Takođe, apelant osporava da je žalba Tužilaštava uvažena bez pozivanja na bilo koje procesne odredbe, te da je došlo do „vezivanja“ završetka istrage s trajanjem pritvora, što je neosnovano i nezakonito, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se radi o produženju pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je posebno istakao da je u rješenjima koja apelant pobija dao svoje razloge za opravdanost produženja pritvora apelantu. Sud BiH se posebno referirao na navode da apelant nije upoznat s dokazima koji potkrepljuju zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe ZKP-a, kao i na praksu Ustavnog suda. Takođe, Sud BiH je naveo da je mjera pritvora prema apelantu ukinuta rješenjem od 25. avgusta 2016. godine i da su apelantu izrečene mjere zabrane.

22. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je nasuprot apelantovim navodima Sud BiH dao jasna i konkretna obrazloženja o produženju pritvora, uz pravilnu ocjenu svih okolnosti, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 47. st. 1. i 2.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1)U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavješavanja branioca.

Član 132. stav 1. tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

[…] VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U vezi s pravom na pravično suđenje

26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.

b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH, odnosno rješenje Suda BiH od 11. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

32. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

33. Apelant smatra da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5 Evropske konvencije, prije svega zbog činjenice da je zaključak o osnovanoj sumnji izveden uz uskraćivanje apelantu dokaza o istom, odnosno usljed povrede odredbi ZKP-a, kao i da su posebni pritvorski razlozi dati u rješenju o produženju pritvora nekonkretizovani i paušalni.

34. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi izrazio stanovište da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisiće od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao na to da se nekada može raditi o naročitim okolnostima kao što je borba protiv terorizma kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“ na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5 stav 1 Evropske konvencije prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora da pruži bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, tač. 32˗34; Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

35. Takođe, Evropski sud je istakao da standardi koje nameće član 5 stav 1c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu da budu dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Takođe, Evropski sud je, u predmetima koji su se ticali borbe protiv organizovane mafije u Italiji iskazao stanovište da izjave anonimnih informanata, koji su i sami dio takve organizacije, moraju da budu potkrijepljene drugim dokazima, a dokazi „rekla-kazala“ (hearsay) objektivnim dokazima. Naime, Evropski sud je ukazao na to da se ne može zanemariti rizik da se neko lice osumnjiči i uhapsi, i to samo na osnovu tih, takvih, nepotvrđenih, dokaza dobijenih od lica koja mogu da imaju i jasne sopstvene interese (vidi Evropski sud, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/95, tač. 157 i 158).

36. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama. Osim toga, prema datom obrazloženju, u osporenim rješenjima radi se o krivičnom djelu za koje postoji osnovana sumnja „da se protezalo“ van granica Bosne i Hercegovine, te se istraga sprovodi u saradnji sa organima Republike Hrvatske i Republike Austrije. Međutim, iako organizovani kriminal, a pogotovo krivična djela neovlašćenog prometa opojnim drogama jako pogađaju društvo, i pored ozbiljnosti tih djela i njihovog štetnog uticaja na društvo, Ustavni sud smatra da krivična djela koja su apelantu stavljena na teret ne predstavljaju „naročite okolnosti“ u smislu standarda koje je Evropski sud utvrdio u vezi s borbom protiv terorizma kao specijalnog oblika krivičnih djela. S obzirom na to, ne postoje razlozi da se standardi Evropskog suda u odnosu na „osnovanu sumnju“ u konkretnom slučaju tumače fleksibilnije od uobičajenog načina.

37. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant osporio rješenja kojima je pritvor produžen. Nadalje, u osporenom rješenju Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, koje je Sud i naveo (zapisnici o saslušanju i pretresu, naredbe za pretres, službene zabilješke). Nadalje, Sud BiH je jasno naveo da osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela postoji u odnosu na J. A. kao organizatora i apelanta kao počinioca u sastavu organizovane grupe formirane radi međunarodne trgovine drogom. Osim toga, na osnovu ocjene prezentovanih dokaza Sud BiH je naveo da su osumnjičeni putem informanta tražili kontakt s kupcem (angažovanim prikrivenim istražiocem), te dalje naveo ostvareni kontakt apelanta i ostalih koji je opisao u osporenim rješenjima, imajući u vidu određenu dokumentaciju (sadržaj službenih zabilješki, izvještaja i naredbi). Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da iz prikupljenih dokaza proizlazi zaključak o osnovanoj sumnji na počinjenje krivičnog djela od strane apelanta, dakle dati su jasni razlozi iz kojih proizlazi da u ovom trenutku postoji osnovana sumnja koja je, u skladu sa standardima Evropskog suda, prihvatljiva za sticanje utiska o ulozi apelanta kao pripadnika grupe. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi jasno referirali na činjenicu da postojanje osnovane sumnje podrazumijeva manji nivo „dokazanosti“, odnosno ne traži se apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica, kao i da je ispoštovan standard „izvođenja pred sudiju“ i „obavještenja o optužbi“ u ovoj fazi postupka.

38. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ističe istu argumentaciju koju je isticao pred redovnim sudom, odnosno navodi da mu u vezi s postojanjem „osnovane sumnje“ nisu predočeni dokazi o postojanju osnovane sumnje. Međutim, kako je već navedeno, suprotno apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi koji ukazuje ne osnovanu sumnju, Ustavni sud primjećuje da se Sud BiH pozvao na takve dokaze koje su ocijenili i iz kojih su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i da je Sud BiH po žalbi istakao da je dostavljanje dokaza Sudu obezbijedilo zaštitu apelanta od proizvoljnog pritvaranja. Osim toga, redovni sud je u ovoj fazi postupka (istraga) to opravdao činjenicom da bi njihovo otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage, odnosno pozvao se na član 47 stav 2 ZKP-a, odnosno apelantovo pravo koje proizlazi iz člana 226 stav 2 ZKP-a, ali nakon podizanja optužnice. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim obrazloženjima redovnih sudova, niti se može utvrditi nedostatak dokaza o postojanju osnovane sumnje.

39. U odnosu na posebne pritvorske razloge koji su navedeni, a koje apelant osporava jer nisu konkretizovani i jer su paušalni, Ustavni sud nalazi da ih je potrebno ispitati u svjetlu tih navoda.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stanovištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

41. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može da bude određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a. Međutim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja tih posebnih pritvorskih razloga nekonkretizovana i paušalna.

42. Ustavni sud zapaža da je redovni Sud BiH, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzione opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenio činjenicu da se radi o obimnom i složenom predmetu, da se još sprovode određene istražne radnje, da se treba saslušati još svjedoka i pribaviti još dokaza, te da se treba sprovesti vještačenje određenih dokaza. Osim toga, Sud BiH je posebno cijenio činjenicu o veoma lakom načinu pribavljanja droge od strane osumnjičenih, te je ukazao na visok stepen vjerovatnoće o postojanju te droge kao bitnog dokaza u postupku, a koji bi u slučaju puštanja osumnjičenih na slobodu bio uništen ili sakriven. Osim toga, a što apelant osporava apelacijom, Sud BiH je po žalbi Tužilaštava, imajući u vidu upravo gore navedene okolnosti, produžio pritvor osumnjičenim za dva mjeseca, što je obrazložio vremenom potrebnim za završetak istrage, a usljed svih radnji koje treba da završe kako Tužilaštvo tako i inostrani organi koji su uključeni u konkretan predmet. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je za ispunjenje razloga iz ovog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog uticaja, bez obzira da li je apelant pokušao da to učini ili ne. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje Sud navodi nesumnjivo predstavljaju konkretizaciju uticaja na svjedoka, te čine neosnovanim apelantove navode da se ovaj poseban pritvorski razlog zasniva na paušalnim i nekonkretizovanim navodima. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje o postojanju koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni, dakle apelant, mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i/ili da će se uništiti ili sakriti dokazi, a Ustavni sud u obrazloženju Suda BiH, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je Sud BiH dao jasne i argumentovane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, kao i druge okolnosti koje je detaljno obrazložio i zaključio da one predstavljaju dovoljne razloge da se zaključi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za određivanje pritvora zbog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka

b) ZKP-a. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima (broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine) nije značajno za odlučenje u konkretnom predmetu, niti se radi o istom činjenično-pravnom supstratu.

43. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a.

44. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji istakao i povredu prava iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine, ali imajući u vidu da se apelantovi navodi, u suštini, odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da u konkretnom slučaju ispituje te apelantove navode.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka c) i 3 Evropske konvencije kada je Sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je za svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je Sud, odlučujući o tome da li postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, dao konkretno obrazloženje koje nije paušalno i nekonkretizovano.

46. S obzirom na to da je postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u pogledu apelantovog pozivanja na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3291/16 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio