Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1230/13 („Melcom“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1230/13, rješavajući apelaciju „Melcoma“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Melcoma“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 048034 11 Rev od 17. siječnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 048034 10 Pž od 23. kolovoza 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps048034 08 Ps od 15. listopada 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Melcom“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 22. ožujka 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 048034 11 Rev od 17. siječnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 048034 10 Pž od 23. kolovoza 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps048034 08 Ps od 15. listopada 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od tuženog Zavoda zdravstvenog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. siječnja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. siječnja 2016. godine, Općinski sud 22. siječnja 2016. godine, Kantonalni sud 15. veljače 2016. godine, a tuženi 27. siječnja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 048034 08 Ps od 15. listopada 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 048034 10 Pz od 23. kolovoza 2011. godine, tuženi je obvezan apelantu isplatiti iznos od ukupno 641.597,04 KM, i to na ime duga iznos od 611.259,04 KM i na ime naknade štete iznos od 30.338,82 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. listopada 2008. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.340,11 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. listopada 2010. godine do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Iznad dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete na ime nabavljenih lijekova u iznosu od 1.561.254,80 KM, na ime nabavke opreme i edukacije iznos od 25.205,56 KM, na ime brutoplaća tri uposlenika iznos od 24.890,40 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 1.185.069,32 KM odbijen je kao neutemeljen.
6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi isplati iznos od 3.438.017,94 KM od čega 611.259,04 KM na ime isporučene robe (lijekova) ljekarnama, 1.561.254,80 KM na ime nabavljene robe (lijekova) po predmetnim ugovorima kojoj nije istekao rok valjanosti, 30.338,82 KM na ime nabavljene i otpisane robe zbog isteka roka valjanosti u 2008. i 2009. godini, 25.205,56 KM na ime naknade dodatnih troškova izvršenja tendera, 24.890,40 KM na ime isplaćenih brutoplaća tri uposlenika i 1.185.069,32 KM na ime izgubljene zarade zbog obustave tendera.
7. Iz obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude dalje proizlazi da su apelant i tuženi 19. prosinca 2007. godine zaključili ugovor o nabavci i isporuci lijekova na određeno vrijeme od dvije godine, računajući od dana zaključenja ugovora, da je prije toga apelant na tenderu koji je raspisao tuženi izabran kao najpovoljniji ponuđač, jer je ispunjavao sve uvjete tendera, te da se tim ugovorom apelant obvezao osigurati dostupnost lijekova koji su predmetom ugovora i odmah po ispostavljenoj narudžbenici od tuženog robu isporučiti ugovornim ljekarnama. Dalje je utvrđeno da se tuženi obvezao dostaviti ovjerene narudžbenice apelantu na temelju kojih će apelant vršiti isporuku lijekova ugovornim ljekarnama, da će vršiti plaćanje na temelju apelantovih faktura, te da tuženi može raskinuti ovaj ugovor pismenom obaviješću ukoliko apelant prekrši neku ugovornu obvezu. Nadalje je utvrđeno da su apelant i tuženi sa određenim ljekarnama na području HNK zaključili tripartitne ugovore o opskrbi lijekovima koji se mogu propisati na teret tuženog, da su tim ugovorima regulirani odnosi u svezi sa nabavkom, isporukom, izdavanjem i načinom plaćanja lijekova koji se izdaju na recept na teret tuženog, te da su navedene ugovore potpisali apelantov ravnatelj, ravnatelj tuženog i ravnatelji ugovornih ljekarni. Konačno, utvrđeno je da je tuženi 6. veljače 2008. godine pismeno obavijestio apelanta da privremeno obustavi isporuku lijekova ugovornim ljekarnama po potpisanim ugovorima zbog Odluke Vlade HNK o utvrđenju liste lijekova koji se propisuju i izdaju na teret tuženog, a da je apelant prije ovog obavještenja već bio nabavio određenu količinu lijekova po zaključenim ugovorima od svojih dobavljača i da je jedan dio lijekova koji se izdaju na recept na teret tuženog bio isporučen ugovornim ljekarnama, a ove lijekove tuženi nije platio apelantu zbog obavijesti tuženog od 6. veljače 2008. godine. Određenoj količini lijekova koji su nabavljeni po ugovoru od 19. prosinca 2007. godine i koji nisu isporučeni ugovornim ljekarnama zbog toga što je tuženi jednostrano raskinuo ugovor istekao je rok upotrebe u 2008. i 2009. godini.
8. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja Općinski i Kantonalni sud su, pozivajući se na odredbe članka 454. stavak 1. i članka 516. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obvezali tuženog da apelantu za isporučenu robu ugovornim ljekarnama isplati na ime duga iznos od 611.259,04 KM.
9. Ocjenjujući da je ugovor raskinut krivnjom tuženog, Općinski i Kantonalni sud su zaključili da postoji i odštetna odgovornost tuženog sukladno članku 124. ZOO, te su obvezali tuženog da naknadi apelantu štetu koju je apelant pretrpio zbog otpisa lijekova kojima je istekao rok upotrebe u iznosu od 30.338,82 KM, sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.
10. Međutim, Općinski i Kantonalni sud su smatrali da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu štete nastale zbog nabavljenih, a neisporučenih lijekova ugovornim ljekarnama u iznosu od 1.561.254,80 KM, obrazlažući da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da ovi lijekovi nisu pronađeni kod apelanta u skladištu, niti se knjigovodstveno vode na stavci zaliha, pa su zaključili da je apelant te lijekove prodao drugim ljekarnama, tako da nije ni pretrpio štetu.
11. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na troškove izvršenja tendera u iznosu od 25.205,56 KM, te za naknadu štete za troškove brutoplaća trojice uposlenih radnika u iznosu od 24.890,40 KM s obrazloženjem da je apelant u momentu prijave na svaki tender morao ispunjavati određene uvjete tendera u pogledu prostora, opreme i kadra, a sukladno Pravilniku o posebnim uvjetima prostora, opreme i kadra koje moraju ispunjavati veletrgovci lijekova i carinske službe, pa stoga apelant nije imao ove troškove samo u svezi sa ugovorom od 19. prosinca 2007. godine, jer su to uvjeti koje je apelant morao ispunjavati za obavljanje svoje registrirane djelatnosti, i oni ne predstavljaju posebne troškove koje je apelant imao u svezi sa izvršenjem predmetnog ugovora od 19. prosinca 2007. godine.
12. Isto tako, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit s obrazloženjem da apelant tijekom postupka, sukladno članku 7. stavak 1. u svezi sa člankom 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao u čemu se sastoji izgubljena dobit i visinu izgubljene dobiti, niti je na te okolnosti predlagao izvođenje dokaza. S tim u svezi je istaknuto da je apelant visinu potraživanja po ovoj osnovi dokazivao financijskim vještačenjem vještaka koji je svojim osnovnim nalazom od 22. travnja 2010. godine konstatirao da je po zaključenim ugovorima po LOT-u 1 i LOT-u 2 planirana godišnja količina lijekova u iznosu od 5.326.382,10 KM, od čega treba odbiti robu koju je apelant već nabavio u iznosu od 2.369.609,77 KM, pa je na razliku između predviđene okvirne količine lijekova i nabavljenih lijekova vještak obračunao rabat koji je apelant ugovorio sa svojim dobavljačima prema zaključenim komercijalnim ugovorima između apelanta kao kupca i njegovih dobavljača kao prodavaca, te na taj način utvrdio da neostvarena zarada ili izgubljena dobit uslijed obustave tendera iznosi po 592.534,66 KM za obje godine. Međutim, po mišljenju Općinskog i Kantonalnog suda, obračunati rabat ne predstavlja istodobno izgubljenu dobit za apelanta, jer od utvrđenog rabata, da bi se dobila zarada, potrebno je odbiti sve troškove koje bi apelant imao radi realizacije ugovora na temelju kojih bi se izračunali vjerojatni troškovi za preostalo vrijeme nakon otkaza ugovora, do njegovog isteka da nije bilo otkaza, a dokaze u tom pravcu apelant nije ponudio.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 048034 11 Rev od 17. siječnja 2011. godine revizije apelanta i tuženog odbio, ocjenjujući pravilnim pravne zaključke Općinskog i Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, navodeći zbog čega je neutemeljena apelantova revizija izjavljena protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude Kantonalnog suda, istaknuo da su, kod činjeničnog utvrđenja da je tuženi dopisom od 6. veljače 2008. godine obavijestio apelanta da privremeno obustavi isporuku lijekova ugovornim ljekarnama i da se kasnije više nije oglašavao, Općinski i Kantonalni sud pravilno zaključili da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor sa apelantom o nabavci i isporuci lijekova iako apelant nije povrijedio neku od odredaba ugovora u kojem slučaju bi tuženi mogao tražiti raskid ugovora u smislu odredbe članka 11. ugovora od 19. prosinca 2007. godine. Stoga, i po ocjeni Vrhovnog suda, ugovor je raskinut krivnjom tuženog i postoji odštetna odgovornost tuženog (članak 124. ZOO), pa su Općinski i Kantonalni sud pravilno obvezali tuženog da, pored isplate duga za isporučene lijekove ugovornim ljekarnama, naknadi apelantu i štetu koju je apelant pretrpio zbog otpisa lijekova kojima je istekao rok upotrebe u iznosu od 30.338,82 KM.
15. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da nije utemeljen apelantov revizijski prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete nastale zbog nabavljenih lijekova ugovornim ljekarnama u iznosu od 1.561.254,80 KM. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo da iz činjeničnih utvrđenja-nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da ovi lijekovi nisu pronađeni kod apelanta na skladištu, niti se knjigovodstveno vode na stavci zaliha, pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je apelant te lijekove prodao drugim ljekarnama, tako da nije pretrpio štetu, zbog čega je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva.
16. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove revizijske prigovore da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev za troškove tendera u iznosu od 25.205,56 KM i troškove brutoplaće tri uposlenika u iznosu od 24.890,40 KM. Vrhovni sud je istaknuo da je apelant u momentu prijave na svaki tender morao ispunjavati određene uvjete tendera u pogledu prostora, opreme i kadra, sukladno Pravilniku o posebnim uvjetima prostora, opreme i kadra koje moraju ispunjavati veletrgovci lijekova i carinske službe, dakle, uvjete u svezi sa obavljanjem apelantove registrirane djelatnosti, tako da to nisu posebni troškovi koje je apelant imao u svezi sa izvršenjem ugovora od 19. prosinca 2007. godine, što su pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.
17. Vrhovni sud je, također, ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit zbog toga što apelant nije tijekom postupka, sukladno članku 7. stavak 1. u svezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP, dokazao u čemu se sastoji izgubljena dobit i visinu izgubljene dobiti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da osporene presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev nisu zasnovane na zakonu i da su protivne Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Ističe da su redoviti sudovi proizvoljno odbili njegov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio isplatu duga u iznosu od 1.561.254,80 KM za robu (lijekove) koju je nabavio od svojih dobavljača u svrhu izvršenja tenderskih obveza i koju nije mogao isporučiti ugovornim ljekarnama jer je tuženi 6. veljače 2008. godine pismeno obavijestio apelanta da privremeno obustavi isporuku lijekova ugovornim ljekarnama po potpisanim ugovorima i više se nije oglašavao. Apelant ukazuje da su redoviti sudovi pogrešno odlučivali o ovom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva kao o zahtjevu za naknadu štete zbog raskida ugovora iako je ovaj dio tužbenog zahtjeva, po apelantovom mišljenju, jasno i nedvojbeno obrazložio ističući da u tom dijelu ne potražuje nikakvu naknadu štete, nego da traži ispunjenje ugovora na način da se i sam obvezuje isporučiti već nabavljenu robu za izvršenje tenderske obveze i ujedno traži da mu tuženi isplati dug u iznosu od 1.561.254,80 KM. Stoga, apelant smatra da je u tom dijelu pogrešno primijenjena odredba članka 124. ZOO, jer, kako ističe, nijednim svojim činom ili izjavom prije i u tijeku sudskog postupka nije pokazivao nikakvu namjeru, a pogotovo nije izjavio jednostrani raskid ugovora, ili se suglasio sa takvom izjavom tuženog. Zbog toga, obzirom da tvrdi da u ovom dijelu nije tražio nikakvu naknadu štete, apelant smatra da je neutemeljen zaključak sudova da apelant nije pretrpio štetu. Istodobno, apelant ukazuje da sudovi nisu dali odgovor u svezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom za ispunjenje ugovora temeljem članka 124. ZOO. Također, smatra da su redoviti sudovi proizvoljno postupili kada su apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade štete na ime dodatnih troškova izvršenja tendera i na ime isplaćenih brutoplaća tri uposlenika, kao i naknade na ime izgubljene zarade zbog obustave tendera. S tim u svezi, ukazuje da je predviđeno vrijeme trajanja ugovora dvije godine i da je u tom vremenu trebao ostvariti svoje ekonomske interese kroz isporuku lijekova u dvogodišnjoj vrijednosti od 10.652.664,20 KM (bez PDV). Obzirom na to da je tuženi jednostranom izjavom volje raskinuo ugovorni odnos i onemogućio daljnju realizaciju ugovora, po apelantovom shvaćanju, neprihvatljiva je konstatacija redovitih sudova da je apelant već prilikom podnošenja prijave za tender podnio dokaze o ispunjavanju uvjeta i potrebnih kvalifikacija za sudjelovanje u njemu, te da troškovi edukacije i plaća uposlenika ne predstavljaju apelantove troškove vezane isključivo za izvršenje predmetnog ugovora. Konačno, ukazuje na proizvoljnost sudova u dijelu u kojem su odbili njegov zahtjev za naknadu izgubljene zarade koja se odnosi na bonuse ili ekstra rabat proizvođača zbog obustave tendera, ne prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u tom dijelu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena. Tuženi je, također, naveo da smatra da je apelacija neutemeljena.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, ''Službeni list RBiH'' br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 454. stav 1.
Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Član 516. stav 1.
Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Članak 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 048034 11 Rev od 17. siječnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 11. veljače 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. ožujka 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članja 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak radi isplate duga i naknade štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
30. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redoviti sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazivao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantovom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev samo djelomično utemeljen, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO.
34. Naime, apelant je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi isplati iznos od 3.438.017,94 KM od čega 611.259,04 KM na ime isporučene robe (lijekova) ljekarnama, 1.561.254,80 KM na ime nabavljene robe (lijekova) po predmetnom ugovoru (a neisporučenoj ugovornim ljekarnama) kojoj nije istekao rok valjanosti, 30. 338,82 KM na ime nabavljene i otpisane robe zbog isteka roka valjanosti u 2008. i 2009. godini, 25.205,56 KM na ime naknade dodatnih troškova izvršenja tendera, 24.890,40 KM na ime isplaćenih brutoplaća tri uposlenika i 1.185.069,32 KM na ime izgubljene zarade zbog obustave tendera. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u predmetnom parničnom postupku utvrdili da je predmetni ugovor raskinut krivnjom tuženog, te su tuženog obvezali da isplati dug apelantu po izvršenim, a neplaćenim obvezama za nabavljene i isporučene lijekove ugovornim ljekarnama do raskida ugovora. Obzirom na to da su sudovi utvrdili da je ugovor raskinut krivnjom tuženog, zaključili su da apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog raskida ugovora sukladno odredbama članka 124. ZOO, te su dosudili apelantu naknadu štete koju je apelant pretrpio zbog toga što je određenoj količini lijekova koju je nabavio izvršavajući svoju obvezu prema predmetnom ugovoru koji je zaključio sa tuženim, a tuženi ga jednostrano raskinuo svojom krivnjom, istekao rok upotrebe.
35. S druge strane, sudovi su na tri instance smatrali da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati naknadu za nabavljene a neisporučene lijekove ugovornim ljekarnama, odnosno naknadu štete na ime troškova izvršenja tendera, jer su utvrdili da apelant nije pretrpio štetu u tom dijelu, kao i da je neutemeljen zahtjev za naknadu izmakle dobiti, jer nije uspio dokazati izgubljenu dobit.
36. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.561.254,80 KM na ime nabavljene robe (lijekova) po predmetnom ugovoru koju nije uspio isporučiti ugovornim ljekarnama zbog obavijesti tuženog od 6. veljače 2008. godine o obustavi isporuke lijekova ugovornim ljekarnama. Apelant smatra da su sudovi u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva proizvoljno primijenili odredbu člana 124. ZOO koja mu daje ovlast da zahtijeva ispunjenje ugovora, a da su sudovi o ovom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva odlučivali kao o zahtjevu za naknadu štete. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 124. ZOO propisano: „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.“ Dakle, točno je da navedena odredba, kako to apelant navodi, daje apelantu ovlast da zahtijeva ispunjenje ugovora, ali u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenične navode tužbe kojima je jedino sud vezan, a ne i pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, sudovi su zaključili da je radnjama tuženog neutemeljeno raskinut predmetni ugovor, tj. da do njegovog ispunjenja neće doći, te da apelant kao savjesna strana ima pravo na naknadu štete, koju, također, propisuje članak 124. ZOO. Međutim, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da ovi lijekovi nisu pronađeni u apelantovom skladištu, niti se knjigovodstveno vode na stavci zaliha, sudovi su zaključili da je apelant te lijekove prodao drugim ljekarnama, tako da nije ni pretrpio štetu po toj osnovi, a ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud, također, ne vidi proizvoljnost u zaključku sudova da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova tendera u iznosu od 25.205,56 KM i troškova brutoplaće tri uposlenika u iznosu od 24.890,40 KM, koji je obrazložio navodeći da je apelant u momentu prijave na svaki tender morao ispunjavati određene uvjete tendera u pogledu prostora, opreme i kadra, sukladno Pravilniku o posebnim uvjetima prostora, opreme i kadra koje moraju ispunjavati veletrgovci lijekova i carinske službe, obzirom da se radi o uvjetima koje je apelant morao ispunjavati kako bi obavljao svoju registriranu djelatnost, tako da to nisu posebni troškovi koje je apelant imao u svezi sa izvršenjem ugovora od 19. prosinca 2007. godine.
38. Konačno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u zaključku sudova da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na izgubljenu dobit zbog toga što apelant tijekom postupka, sukladno članku 7. stavak 1. u svezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP, nije dokazao u čemu se sastoji izgubljena dobit i visinu izgubljene dobiti, jer je apelant visinu potraživanja po ovom osnovu dokazivao financijskim vještačenjem vještaka u kojem je samo obračunat rabat koji ne predstavlja istodobno izgubljenu dobit za apelanta, a druge dokaze apelant u tom pravcu nije ponudio.
39. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redoviti sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dano obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
41. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da se u apelaciji kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih točaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neutemeljenim.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOO, koja nije arbitrarna, odbili apelantov tužbeni zahtjev.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman