Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3071/16 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3071/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3071/16, rješavajući apelacije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 007731 16 Rev 2 od 21. aprila 2016. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 034191 15 Gž od 18. maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3071/16 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 007731 16 Rev 2 od 21. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene odlukom kojom je žalba apelantice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantica obavezana da na ime izgubljene zarade isplaćuje tužitelju O.T. (u daljnjem tekstu: tužitelj) mjesečno iznos od po 391,70 KM počev od 1. augusta 1996. godine pa do 1. januara 2009. godine, a od 1. januara 2009. godine mjesečno iznos od po 191,70 KM pa nadalje dok se ne promijene okolnosti koje bi uvjetovale izmjenu ove odluke. Tom prvostepenom presudom apelantica je obavezana da na ime izgubljene zarade isplaćuje tužitelju mjesečno iznos od po 400,00 KM počev od 1. augusta 1996. godine pa nadalje dok se ne promijene okolnosti koje bi uvjetovale izmjenu ove odluke.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj za vrijeme odsluženja vojnog roka u oružanim snagama apelantice povrijeđen, kao i za vrijeme dok je bio na poštedi (odnosno krajem 1995. i početkom 1996. godine), te da mu u smislu odredbe člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pripada pravo na rentu zbog nesposobnosti za rad od utvrđenih 25% iz razloga što ne može obavljati 70 do 80% poslova koje je ranije obavljao u kovačkoj radnji svog oca uslijed čega tužitelj gubi zaradu, pa je drugostepeni sud visinu mjesečne rente odredio na način preciziran u izreci drugostepene presude. Također, utvrđeno je da je zarada svaka imovinska korist koja se postiže radom, neovisno o tome da li je zarada ostvarivana u radnom odnosu ili izvan njega, odnosno neovisno o tome da li se radi o prijavljenom ili neprijavljenom radu. Dakle, utvrđeno je da oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade, bez obzira na vrstu zarade (iz radnog odnosa ili izvan njega) koju je ranije ostvarivao, a koju zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesnih ozljeda nije mogao ostvariti. U vezi s tim, utvrđeno je da svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvarivati, a koju zbog djelomične nesposobnosti za rad nije ostvario, predstavlja gubitak njegove imovine, odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe člana 195. stav 1. navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da navodi apelantice da tužitelj nije bio u radnom odnosu i da nije bio prijavljen nisu relevantni za odluku u predmetnoj pravnoj stvari.

2. AP-3162/16 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 034191 15 Gž od 18. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi D.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu odgovoran isključivo vozač vozila kojem je apelant naknadio štetu T.B., koji je suprotno relevantnim odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama preduzeo radnju skretanja ulijevo a da se pri tome nije uvjerio da tu radnju može preduzeti a da ne predstavlja opasnost za druge učesnike u prometu i imovinu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi glede suodgovornosti tuženog za nastanak nezgode, a činjenica da je tuženi upravljao neregistriranim vozilom u alkoholiziranom stanju nije u uzročno-posljedičnoj vezi za nastanak nezgode, pa je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3071/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3071/16 (Vlada Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio