Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/15 (S. V.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-123/15, rješavajući apelaciju Spomenke Vujasinović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Spomenka Vujasinović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 157855 14 Pžp 2 od 8. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spomenka Vujasinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 157855 14 Pžp 2 od 8. decembra 2014. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, a koji prekršaj je počinila na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, te joj je utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.146,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti pod uslovom da apelantica u roku od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj, apelantica je također obavezana da plati troškove prekršajnog postupka od 150,00 KM.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je odredbom člana 305. Zakona o privrednim društvima, propisano da su direktor i upravni odbor akcionarskog društva odgovorni za vođenje poslovnih knjiga i unutrašnji nadzor poslovanja, u skladu sa zakonom. Dalje se navodi, da imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te nespornu činjenicu da je apelantica bila v.d direktora kod poreskog obveznika „Tržnica“ a.d. Banja Luka u poreskom periodu decembar 2010. godine, pa kako je Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje od 1. novembra 2012. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza za obveznika „Tržnica“ a.d. Banja Luka, a gdje se nalazi i poreski period decembar 2010. godine, to je po mišljenju vijeća Okružnog suda apelantica bila odgovorna za vođenje poslovnih knjiga i unutrašnji nadzor poslovanja, tj. nesporno je da je apelantica u poreskom periodu decembar 2010. godine, bila ovlašteno lice kod poreskog obveznika, pa je kao takva odgovorna i za izvršenje predmetnog prekršaja, koji joj se prekršajnim nalogom stavlja na teret. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je shodno članu 197. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske, savjesno ocijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, cijeneći materijalne dokaze, predočene od strane predstavnika ovlaštenog organa: Zapisnik o kontroli od 11. oktobra 2012. godine i Rješenje 1. novembra 2012. godine, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja predmetnog prekršaja. Okružni sud konstatuje da kako je teret dokazivanja da je apelantica počinila predmetni prekršaj na ovlaštenom organu i kako je provedenim dokazima ovlašteni organ dokazao da je apelantica počinila prekršaj koji joj se prekršajnim nalogom stavlja na teret, dok apelantica nije ponudila ni jedan materijalni dokaz kojim bi eventualno pobijala činjenične navode iz prekršajnog zahtjeva, to je po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima, kada je apelanticine radnje, opisane u izreci prvostepenog rješenja, pravilno cijenio kao prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman