Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1906/15 (S.Š.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1906/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1906/15, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Š., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 025125 14 Gž od 12. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 025125 14 Gž od 12. marta 2015. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će naložiti Osnovnom sudu u Prijedoru da ne provodi postupak izvršenja presude broj 77 0 P 025125 10 P od 19. septembra 2014. godine, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da iseli iz stana koji se nalazi u sastavu stambene zgrade u Prijedoru i da isti preda u posjed tužitelju (Gimnazija „Sveti Sava“ Prijedor) slobodan od lica i svojih stvari. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o stanu koji spada u kategoriju napuštene imovine, u smislu odredbe člana 2. stav 1. Zakona o korišćenju napuštene imovine, jer je apelant isti napustio u toku 1989. godine, nakon čega mu je presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 19. juna 2009. godine otkazan Ugovor o korištenju stana, zaključen između apelanta i SIZ-a za stambene poslove i komunalne djelatnosti Prijedor (čiji je sljednik OJTP Zavod za izgradnju grada i Opštine Prijedor). Također, utvrđeno je da apelant nije izbjeglo i raseljeno lice u smislu odredbe člana 1. Zakona o izbjeglicama, jer je apelant predmetni stan napustio svojom voljom. Nadalje, zaključeno je, da je Zaključkom Izvršnog odbora Opštine Prijedor od 3. juna 1993. godine tužitelju naloženo da preuzme svoje stanove na gazdovanje i održavanje, zbog čega se na predmetni slučaj ne mogu primjeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, niti odredbe Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. U vezi s tim, konstatovano je da se Zakonom o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo utvrđuju uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja, radi davanja stana u zakup ili otkup, u koju kategoriju stanova spadaju stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, radi dodjele na privremeno korišćenje, kao alternativni smještaj izbjeglim i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stanova, kao i stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, a koji nisu korišteni za alternativni smještaj i stanovi koji bespravno koriste treća lica. Obzirom da je predmetni stan u vlasništvu i raspolaganju tužitelja, a kojeg neosnovano koristi i u posjedu drži apelant, konstatovano je da je tužitelj aktivno legitimisan tražiti iseljenje i predaju u posjed istog. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedno da je o prigovoru stvarne nenadležnosti odlučeno posebnim rješenjem od 27. januara 2014. godine, koji je odbijen kao neosnovan, jer tužitelj, kao vlasnik individualno određene stvari tužbom traži njeno vraćanje od apelanta, kao posjednika, te da se u konkretnom slučaju o vlasničkoj tužbi na koju se primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1906/15 (S.Š.) | Sudska praksa | Aktio