Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/13 (Z. V.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Služnost
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3286/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3286/13, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Višekrune.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Višekruni u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Zoranu Višekruni zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 V 000040 11 V 3 od 29. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 V 000040 11 V 3 od 29. novembra 2012. godine. Apelant je 24. maja 2016. godine dostavio dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 17. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 25. maja 2016. godine, a Okružni sud 2. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantov otac (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) pokrenuo je 10. septembra 1985. godine pred Osnovnim sudom diobni postupak kojim je tražio da se parcele precizirane u narednim tačkama ove odluke izdvoje od 30 parcela koje se nalaze u susvojini pet lica (uključujući i apelantovog prednika) u ukupnoj površini od deset hektara. Apelantov prednik je umro 1989. godine, nakon čega je proveden ostavinski postupak i apelant je kao jedini nasljednik svog prednika stupio u vanparnični postupak kao predlagač. Do tada nije bilo održano niti jedno ročište povodom predmetnog prijedloga. Tokom 1990. i 1991. godine zakazana su tri ročišta, od kojih je jedno održano, a dva otkazana, nakon čega, i pored apelantovih urgencija i traženja, nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti u predmetu gotovo deset godina i postupak je nastavljen tek 2000. godine kada je predmetni postupak prekinut zbog smrti jednog od protivpredlagača dok nije okončan ostavinski postupak i njegovi nasljednici stupili u postupak kao protivpredlagači.

6. Nakon održanog pripremnog i ročišta za glavnu raspravu Osnovni sud je donio Rješenje broj R.285/85 od 15. avgusta 2002. godine kojim je izvršio fizičku diobu predmetnih nepokretnosti upisanih u P. l. 114. K. O. Donji Graci, izdvajanjem apelantovog susvojinskog dijela na parcelama preciziranim u rješenju. Protiv navedenog rješenja protivpredlagači su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je, Rješenjem broj Gž-561/03 od 14. septembra 2004. godine, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje jer je utvrđeno da je jednom od protivpredlagača izvršena neuredna dostava apelantovog izmijenjenog prijedloga za diobu, zbog čega on nije bio upoznat s načinom diobe. Nakon toga, u ponovljenom postupku, na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. marta 2005. godine predmetni postupak je prekinut dok se u parničnom postupku ne utvrdi koliko kojoj od stranaka postupka pripada parcela i u kojem obimu, te naloženo strankama da pokrenu postupak u roku od 30 dana od okončanja parničnog postupka.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj P.72/05 od 1. septembra 2005. godine kojom je utvrdio da su protivpredlagači Pero i Dušan Višekruna suvlasnici parcela označenih kao k. č. 8/64, njiva „Parnica“, u površini od 3600 m i k. č. 8/107, njiva „Parnica“, u površini od 1100 m , upisanih u P. L. br. 114 k. o. Donji Graci s dijelovima od 5/12, a apelant i protivpredlagač Joka Tomić s dijelovima od 1/12, dok je preostali dio zahtjeva da se utvrdi pravo susvojine na parcelama preciziranim u presudi odbijen kao neosnovan. Povodom navedene presude doneseno je i rješenje od 31. oktobra 2005. godine kojim je ispravljena predmetna presuda na način da je u dio izreke kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva, pored u izreci preciziranih parcela, dodata i parcela precizirana u tom rješenju. Protiv navedene presude protivpredlagači su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je, Presudom broj Gž-1939/05 od 28. marta 2008. godine, žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu.

8. Nakon toga pred Osnovnim sudom nastavljen je predmetni vanparnični postupak tako što je apelant podneskom od 15. maja 2009. godine precizirao protivpredlagače (a nakon što je protivpredlagač Joka Tomić svoj susvojinski dio „prepisala“ na ostalu dvojicu protivpredlagača i time istupila iz predmetnog postupka), te predložio novi način diobe tako da bi se dijelila samo jedna parcela iz P. L. 114/2 K. O. Donji Graci, i to k. č. 6/53, zvana „Krčevina“, u površini od 4100 m , i to prodajom u izvršnom postupku i podjelom novca dobijenog od prodaje suvlasnicima shodno njihovim susvojinskim dijelovima, a da troškove postupka snose same stranke na jednake dijelove. Protivpredlagači su u odgovoru na navedeni prijedlog istakli da se ne protive da se apelantu izdvoji susvojinski dio na način da se otcijepi njegov susvojinski dio, ali da se protive da se to učini na način koji je predložio apelant, tj. u izvršnom postupku prodajom. Nakon toga održani su pripremno i ročišta za glavnu raspravu (u okviru kojeg je izvršen i uviđaj na licu mjesta) uz prisustvo vještaka poljoprivredne i geodetske struke, nakon čega je doneseno Rješenje broj 75 0 V 000040 10 V od 20. novembra 2009. godine kojim je izvršena dioba predmetnih nepokretnosti na način preciziran u rješenju, i to izdvajanjem apelantovog susvojinskog dijela.

9. Protiv navedenog rješenja i apelant i protivpredlagači su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 75 0 V 000040 10 V od 29. marta 2010. godine žalbe uvažio, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje, između ostalog, da stranke nisu bile uredno obaviještene o vršenju uviđaja, da vještaci nisu obišli svo zemljište, da se u nalazima i mišljenjima nisu izjasnili o kvalitetu i položaju zemljišta, kao ni o služnosti puta koja bi nakon diobe trebala da postoji na predmetnim parcelama.

10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 75 0 V 000040 10 V 2 od 20. decembra 2010. godine kojim je odbio predloženu diobu, uz obrazloženje da stranke nisu uspjele da dokažu svoje zahtjeve i prijedloge, a da vještaci nisu u mogućnosti da dopune nalaze i mišljenja jer se za to nisu stekli uslovi. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je donio Rješenje broj 75 0 V 000040 11 Gž 2 od 20. maja 2011. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da osporeno rješenje nije zasnovano na zakonu jer sud u ovakvoj vrsti postupka ne može donijeti ovakvu odluku, pravdajući je time da stranke nisu dokazale osnovanost svog prijedloga jer, prema zakonu, o diobi odlučuje sud i po služenoj dužnosti ukoliko nema sporazuma stranaka o tome kao i iz razloga što prvostepeni sud nije napravio razliku između provođenja dokaza uviđajem i provođenja dokaza vještačenjem.

11. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 75 0 V 000040 11 V3 od 29. novembra 2012. godine kojim je izvršena fizička dioba predmetnih nepokretnosti izdvajanjem apelantovog susvojinskog dijela koji iznosi 30/120 dijela, odnosno ¼ dijela, i to tako da apelant na ime svog susvojinskog dijela dobija pod a) k. č. precizirane u rješenju pod tačkama od 1 do 6 s dijelom 1/1, dok pod b) k. č. čestice precizirane pod tačkama od 1 do 21 ostaju u susvojini protivpredlagača s proporcionalno uvećanim dijelovima pobliže navedenim u rješenju, te je određeno da će se na osnovu tog rješenja izvršiti upis prava svojine na imena stranaka prema navedenom utvrđenju. Rješenjem je utvrđeno da je preko parcele precizirane u rješenju koja pripada apelantu određen put, širine 4,00 m i dužine 128,00 m, i da ide lijevom stranom navedene parcele u pravcu sjevera gledajući sa asfaltnog puta Donji Graci-Podbrdo, te da će navedeni put služiti kao zajednički prilaz parceli protivpredlagača i parceli apelanta koje su precizirane u rješenju. U rješenju je navedeno i da je navedeni put ucrtan na skici lica mjesta koju je sačinio vještak geodetske struke i da je označen žutom bojom, kao i da sastavni dio ovog rješenja čini skica lica mjesta vještaka geodetske struke iz juna 2012. godine. Rješenjem su obavezani protivpredlagači da apelantu naknade troškove postupka u iznosima preciziranim u rješenju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza detaljno interpretiranih u rješenju (uključujući i navedenu presudu donesenu u parničnom postupku), utvrđeno da se u korist apelanta izdvajaju parcele precizirane u stavu a) s dijelom 1/1 u korist apelanta, a parcele precizirane u stavu b) ostaju u susvojini protivpredlagača, kao i da će pobliže označeni put služiti za prilaz parcelama i apelanta i protivpredlagača.

12. Protiv navedenog rješenja i apelant i protivpredlagači su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je, Rješenjem broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine, žalbe djelimično uvažio, te u vezi s tim i po službenoj dužnosti preinačio osporeno rješenje u dijelu u kojem je određeno pravo služnosti puta na način što se na teret parcele k. č. broj 6/53 „Krčevina“, njiva 4. klase, u apelantovoj svojini, u korist parcele k. č. broj 6/60 „Krčevina“, livada 2. klase, u susvojini protivpredlagača sa po ½ dijela, određuje pravo služnosti puta u dužini od 128 metara, širine 4 metra, s lijeve strane parcele poslužnog dobra, k. č. broj 6/53, u pravcu sjevera gledajući sa asfaltnog puta Donji Graci- Podbrdo, te da skica lica mjesta vještaka geodetske struke iz juna 2012. godine na kojoj je pravo služnosti označeno žutom bojom predstavlja sastavni dio tog rješenja. U rješenju je navedeno da se uvažavanjem žalbe preinačava i odluka o troškovima na način preciziran u rješenju, a da se u preostalom dijelu žalbe stranaka odbijaju i osporeno rješenje u ostalom dijelu u kojem je odlučeno o diobi nepokretnosti potvrđuje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da protivpredlagači u žalbi ukazuju da odluka o pravu služnosti puta nije precizna u smislu da nije određen obim i vrijeme korišćenja prava služnosti puta, a da apelant u svojoj žalbi prigovara širini utvrđenog prava služnosti puta od četiri metra jer smatra da je to previše.

13. S tim u vezi Okružni sud je istakao da se prema odredbi člana 51 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) stvarna služnost može zasnovati pravnim poslom, odlukom državnog organa i suda i održajem, a u smislu ove odredbe sud je u postupku diobe nepokretnosti ovlašćen zasnovati pravo služnosti radi ostvarenja određenog načina diobe. Nadalje je navedeno da je članom 49 Zakona propisano da vlasnik određene nepokretnosti za potrebe te nepokretnosti može obavljati određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika u određenom cilju zbog kojeg je služnost zasnovana. Pravo služnosti, prema obrazloženju Okružnog suda, kao stvarna služnost ima svrhu da se u korist nepokretnosti koja je povlasno dobro, na nepokretnosti poslužnog dobra obezbijedi prilaz i pristup na normalan i uobičajen način u skladu sa ekonomskim faktorom, uz poštovanje principa restrikcije, uz što manje opterećenje poslužnog dobra.

14. Navedeno je da je, s tim u vezi, prvostepeni sud istakao da usvojenim načinom diobe predmetne parcele, koja je podijeljena između apelanta i protivpredlagača, protivpredlagači nemaju pristup s javnog puta na njihovu preciziranu parcelu koja je, prema nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke, izuzetno pogodna za poljoprivrednu obradu, u koje je svrhe i korišćena prije diobe, te da je, s obzirom na dimenzije poljoprivrednih mašina koje joj moraju imati pristup, neophodna veća širina puta za pristup, tačnije širina od četiri metra. Zbog navedenog je Okružni sud zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je put na kojem je ustanovljeno pravo služnosti preširok. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prema obrazloženju odluke prvostepenog suda, nedvosmisleno i jasno da se ne radi o sezonskoj služnosti puta. Navedeno je da, s obzirom na položaj novoformiranih parcela i na njihov kvalitet koji uslovljava postojanje prava služnosti, pri čemu se mora voditi računa o poštovanju interesa i potreba svih diobnika, ne postoji nikakav razlog koji bi vodio ka ustanovljavanju ograničenog prava služnosti puta u smislu sezonske služnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i neopravdano dugom trajanju postupka. Apelant navodi da mu je pravo na imovinu prekršeno jer zbog dužine postupka od preko 27 godina nije bio u stanju da riješi svoje stambeno pitanje budući da je na parcelama koje su podijeljene već odavno trebao izgraditi kuću u kojoj bi živio s porodicom. Takođe navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je za pristup parcelama protivpredlagača potreban put širine četiri metra, što je, prema apelantovom mišljenju, enormna širina kao autostrada kao i da uopšte nije bilo potrebe za ustanovljavanjem prava služnosti puta u korist protivpredlagača jer oni samo jednom godišnje tim putem prevoze sijeno i provode stoku. Zbog toga apelant traži da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da mu na ime nematerijalne štete isplati 27.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je postupak okončan u razumnom roku prema planu rješavanja starih predmeta.

17. Osnovni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da su za dužinu trajanja postupka odgovorni i apelant i protivpredlagači. V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 49. stav 1.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.

Član 50.

Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro.

Ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korišćenje nekog uređaja ili preduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i preduzimanje te radnje snosi vlasnik povlasnog dobra.

Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužnog dobra, troškove održavanja tog uređaja i troškove preduzimanja te radnje snose, srazmjerno koristi koju imaju, vlasnik povlasnog dobra i vlasnik poslužnog dobra.

Član 53. stav 1.

Odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna služnost ustanovljava se kada vlasnik povlasnog dobra u cjelini ili djelimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

19. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 36/09) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ako zakonom nije drugačije određeno.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom rješenja koja su se odnosila na diobu nepokretnosti, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

29. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da protivpredlagačima pripada pravo na služnost puta u širini od četiri metra. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, podsjeća na naprijed citirane odredbe Zakona prema kojima se pravo služnosti kao stvarno pravo na nepokretnosti može ustanoviti, između ostalog, i odlukom nadležnog suda, te da se ustanovljava kada vlasnik povlasnog dobra u cjelini ili djelimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. S obzirom da iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je diobom predmetnih parcela između apelanta i protivpredlagača, protivpredlagačima onemogućen direktan pristup njihovoj parceli koja je izuzetno pogodna za poljoprivredu i koja i služi u te namjene i do koje je potrebno doći s poljoprivrednom mehanizacijom koja je glomazna, Ustavni sud smatra da u navedenim obrazloženjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe ili pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su u korist protivpredlagača ustanovili pravo služnosti puta u širini od četiri metra. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica predmeta.

U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

32. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 10. septembra 1985. godine kada je apelantov prednik pred Osnovnim sudom pokrenuo diobeni postupak, a da je okončan rješenjem Okružnog suda od 29. aprila 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 27 godina i sedam mjeseci. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 1985. godine, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je novi Ustav Bosne i Hercegovine, kao Aneks 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir za BiH, stupio na pravnu snagu. Ustavni sud će u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao deset godina i tri mjeseca, a od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja postupka, tj. do donošenja osporenog rješenja (29. aprila 2013. godine) 17 godina i četiri mjeseca, odnosno kako je već rečeno ukupno 27 godina i sedam mjeseci.

b) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje diobe nepokretnosti između apelanta i protivpredlagača koje su do pokretanja postupka bile u njihovoj susvojini. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali da razmotre.

36. Ustavni sud zapaža da nakon što je apelantov prednik pokrenuo predmetni postupak, od strane prvostepenog suda nije bilo aktivnosti na predmetu punih pet godina, te da je, nakon okončanja ratnih dešavanja, Osnovnom sudu, i pored apelantovih urgencija, bilo potrebno punih deset godina da bi nastavio predmetni postupak koji je, zbog objektivnih razloga-okončanja parničnog postupka i ostavinskog postupka, bio prekinut u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, kao i da je nakon toga predmetni postupak tri puta ponavljan isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda koje su precizirane u dijelu ove odluke o činjeničnom stanju. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama i fazama okončan u relativno kratkim rokovima (Okružni sud), to ne umanjuje odgovornost, prije svega, Osnovnog suda za trajanje postupka u periodu od više od 17 godina (ratione temporis od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno ukupno 27 godina i sedam mjeseci) iako u predmetnom postupku nije bilo potrebno utvrditi posebno složene činjenice i razriješiti posebno složena pravna pitanja. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, već da tvrde da je postupak okončan u razumnom roku. Zatim, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.

37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

40. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonu nije hitan, te kako je dio postupka koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao 17 godina i četiri mjeseca, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.550,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na imovinu jer zbog njegovog trajanja nije mogao riješiti svoje stambeno pitanje izgradnjom kuće na dijelu parcele koja mu nakon diobe pripada. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i apelantu dodijelio naknadu nematerijalne štete, a kako apelant navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju vezuje za dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava na imovinu zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

VIII.Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja za svoje zaključke da protivpredlagačima pripada pravo služnosti puta preko apelantove parcele u širini od četiri metra budući da se radi o parceli protivpredlagača koja je izuzetno pogodna i služi za poljoprivrednu proizvodnju i do koje se mora doći glomaznom poljoprivrednom mehanizacijom.

43. S druge strane postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak za diobu nepokretnosti trajao ukupno 27 godina i tri mjeseca, odnosno ratione temporis od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 17 godina i četiri mjeseca, a da pri tome nije bilo potrebno razriješiti posebno složena činjenična i pravna pitanja, te kada je, i pored toga, prvostepena odluka tri puta ukidana i predmet vraćen na ponovni postupak tom sudu zbog njegovih proceduralnih grešaka.

44. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/13 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio