Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1649/13 (M. M., I. S., B. Č., I. J., J. L., J. B. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Protek roka
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1649/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1649/13, rješavajući apelaciju Marinka Matoševića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marinka Matoševića, Ive Sarafa, Branka Čavara, Ivana Jurčevića, Joze Lukića, Joze Budimira, Ive Martića, Vlade Ćosića, Antuna Jorgića, Ane Čančar, Mirjane Ćurak, Božane Džepine, Zdravka Maroševića, Tomislava Vlajića, Josipa Bana, Vlatka Trogrlića, Ante Sliškovića, Ive Šimunovića, Marka Maljića, Drage Skočibušića i Filipa Lukende.
Utvrđuje se povreda članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mandure, Ilije Čančara, Pere Džepine, Slavice Križanac, Ilije Furundžije, Ivice Drmića, Ilije Stipića, Zdravka Trbare, Ante Čančara i Joze Klarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-2908/03 od 25. veljače 2008.
godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marinko Matošević, Ivo Saraf, Branko Čavar, Ivan Jurčević, Jozo Lukić, Jozo Budimir, Ivo Martić, Vlado Ćosić, Mirko Mandura, Antun Jorgić, Ilija Čančar, Ana Čančar, Mirjana Ćurak, Pero Džepina, Božana Džepina, Slavica Križanac, Zdravko Marošević, Tomislav Vlajić, Josip Ban, Vlatko Trogrlić, Anto Slišković, Ivo Šimunović, Marko Maljić, Ilija Furundžija, Drago Skočibušić, Ivica Drmić, Ilija Stipić, Filip Lukenda, Zdravko Trbara, Anto Čančar i Jozo Klarić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branka Praljak, odvjetnica iz Novog Travnika, podnijeli su 16. travnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-2908/03 od 25. veljače 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobraniteljstva (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) kao zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. lipnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 22. lipnja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud i Općinski sud 30. lipnja 2016. godine, dok Pravobraniteljstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj PR-2908/03 od 25. veljače 2008. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obveže da im na ime neisplaćenih naknada radi odlaska u mirovinu isplati pojedinačne novčane iznose (pobliže navedene u izreci presude) sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti u predmetnoj tužbi istaknuli da su bili pripadnici Oružanih snaga Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage), da su rješenjima Federalnog ministarstva obrane razriješeni dužnosti i da je određeno da prelaze u rezervu. Također, apelanti su u predmetnoj tužbi istaknuli da je navedenim rješenjima određeno da apelanti zadržavaju pravo na naknadu do odlaska u mirovinu u visini plaće za prethodni mjesec do trajnog reguliranja mirovine. U svezi s tim, apelanti su ukazali da je tužena određeno vrijeme isplaćivala predmetnu naknadu, a potom obustavila isplatu bez ikakvog obrazloženja. Također, apelanti su ukazali da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela Odluku broj 116/03 od 17. travnja 2003. godine o odobravanju izdvajanja sredstava iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine radi davanja novčane pomoći vojnicima kojima je prestala radna služba, nakon čega su apelanti počeli primati naknadu u mjesečnom iznosu od 409,00 KM, i to od svibnja 2003. godine. Općinski sud je naveo da su apelanti u predmetnom postupku zatražili da se tužena obveže da im isplati naknade za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 1. siječnja 2001. godine (apelanti koji su kao tužitelji označeni od 16 do 26), od 1. siječnja 2001. do 1. siječnja 2003. godine (apelanti koji su kao tužitelji označeni od 1 do 15) i od 1. siječnja 2002. godine do 1. svibnja 2003. godine (apelanti koji su kao tužitelji označeni od 27 do 31) u novčanim iznosima pobliže navedenim u izreci presude.
6. Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrdio da je na temelju rješenjā Federalnog ministarstva obrane (pobliže navedenih u obrazloženju presude) apelantima kao pripadnicima Oružanih snaga prestala radna služba tijekom 1997. i 1999. godine, te da je određeno da prelaze u rezervu i da zadržavaju pravo na naknadu radi odlaska u mirovinu u visini plaće za mjesec prosinac 1996., odnosno prosinac 1998. godine do trajnog reguliranja mirovine. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbama članka 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) propisano da se službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta stavljaju na raspolaganje, i to na vrijeme od tri mjeseca do jedne godine, ovisno o navršenim godinama radnog staža. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbama članka 118. Zakona o radnim odnosima propisano da ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organe uprave ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugoj pravnoj osobi za vrijeme dok se nalazi na raspolaganju, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu, uz otkazni rok od 30 dana (za službenike koji su navršili 25 godina radnog staža) ili tri mjeseca (za službenike preko navršenih 25 godina radnog staža). Također, Općinski sud je ukazao da je odredbama članka 115. Zakona o radnim odnosima propisano da za vrijeme trajanja raspolaganja službenik ostvaruje pravo na plaću u visini plaće koju je imao do stavljanje na raspolaganje sa svim povećanjima koja nastanu dok je na raspolaganju. Općinski sud je naveo da su u konkretnom slučaju apelanti na temelju rješenjā Federalnog ministarstva obrane stavljeni na raspolaganje i da im je prestala radna služba počev od 31. svibnja 1997. godine do 1. prosinca 1999. godine, te da su im isplaćivane plaće do 1. siječnja 2000., odnosno 1. siječnja 2002. godine. Općinski sud je naveo da nije sporno da su se apelanti nalazili u statusu službenika na raspolaganju, a da su po zakonu koji je važio u to vrijeme mogli biti na raspolaganju najdulje 12 mjeseci plus tri mjeseca otkaznog roka (iako apelanti nisu priložili sudu dokaze o duljini radnog staža). S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je apelantima nakon isteka otkaznog roka prestao radni odnos, a samim tim i pravo na plaću u smislu odredaba članka 115. Zakona o radnim odnosima. Općinski sud je naveo da je, stoga, tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen.
7. Odlučujući o prizivu apelanata protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine kojom je priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio razloge koje je dao prvostupanjski sud i u svezi s tim naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostupanjske presude, donio je Presudu broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine kojom je reviziju odbacio u odnosu na apelante Mirka Manduru, Iliju Čančara, Peru Džepinu, Slavicu Križanac, Iliju Furundžiju, Ivicu Drmića, Iliju Stipića, Zdravka Trbaru, Antu Čančara i Jozu Klarića (stavak I. izreke presude), dok je reviziju odbio u odnosu na apelante Marinka Matoševića, Ivu Sarafa, Branka Čavara, Ivana Jurčevića, Jozu Lukića, Jozu Budimira, Ivu Martića, Vladu Ćosića, Antuna Jorgića, Anu Čančar, Mirjanu Ćurak, Božanu Džepinu, Zdravka Maroševića, Tomislava Vlajića, Josipa Bana, Vlatka Trogrlića, Antu Sliškovića, Ivu Šimunovića, Marka Maljića, Dragu Skočibušića i Filipa Lukendu (stavak II. izreke presude). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u odnosu na apelante Mirka Manduru, Iliju Čančara, Peru Džepinu, Slavicu Križanac, Iliju Furundžiju, Ivicu Drmića, Iliju Stipića, Zdravka Trbaru, Antu Čančara i Jozu Klarića ne prelazi iznos od 10.000,00 KM koji je propisan odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da stoga revizija po toj zakonskoj osnovi nije dopuštena u odnosu na te apelante. Također, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji u odnosu na te apelante ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da stoga nema mjesta dopustivosti revizije ni po odredbama članka 237. stavak 3. ZPP-a. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na te apelante reviziju odbacio kao nedopuštenu shodno odredbama članka 247. stavak 1. ZPP-a.
9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da revizija u odnosu na ostale apelante nije utemeljena. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 112. Zakona o radnim odnosima propisano kada se službenici organa uprave mogu staviti na raspolaganje. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 114. Zakona o radnim odnosima propisano da se službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama članka 113. tog zakona stavljaju na raspolaganje, i to na vrijeme od tri mjeseca do jedne godine, ovisno o navršenim godinama radnog staža. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbama članka 118. Zakona o radnim odnosima propisano da ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organe uprave ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugoj pravnoj osobi za vrijeme dok se nalazi na raspolaganju, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu, uz otkazni rok od 30 dana (za službenike koji su navršili 25 godina radnog staža) ili tri mjeseca (za službenike preko navršenih 25 godina radnog staža). Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 115. Zakona o radnim odnosima propisano da za vrijeme trajanja raspolaganja službenik ostvaruje pravo na plaću u visini plaće koju je imao do stavljanja na raspolaganje sa svim povećanjima koja nastanu dok je na raspolaganju. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su apelanti na temelju rješenjā Federalnog ministarstva obrane stavljeni na raspolaganje i da im je radna služba prestala tijekom 1997. i 1999. godine, a plaća isplaćivana do 1. siječnja 2000. godine ili do 1. siječnja 2001. godine ili do 1. siječnja 2002. godine, te da im je od svibnja 2003. godine do ostvarivanja prava na mirovinu isplaćivano po 409,00 KM mjesečno. S obzirom na to, te kako su apelanti na raspolaganju mogli biti najdulje 12 mjeseci, plus tri mjeseca otkaznog roka, Vrhovni sud je naveo da se apelanti nakon isteka tog roka više nisu mogli nalaziti na raspolaganju, niti ostvarivati plaću u skladu sa odredbama članka 115. Zakona o radnim odnosima. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata, te da razloge koje su dali za svoje odlučenje prihvaća i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je navedeno pravno stajalište u skladu s pravnim stajalištem Ustavnog suda koje je izraženo u Odluci broj AP 3043/06 od 12. veljače 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je reviziju apelanata iz stavka II. izreke presude odbio shodno odredbama članka 248. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o radnim odnosima. Apelanti navode da je rješenjima Federalnog ministarstva obrane utvrđeno pravo apelanata na naknadu radi odlaska u mirovinu u visini plaće koju su primali u proteklom mjesecu sve do trajnog reguliranja mirovine. U svezi s tim, apelanti navode da iz prednjeg jasno proizlazi da oni nisu imali status službenika na raspolaganju. Naime, apelanti navode da je odredbama članka
112. Zakona o radnim odnosima propisano kada se službenici mogu staviti na raspolaganje, te odredbama članka 114. tog zakona vrijeme na koje se službenik stavlja na raspolaganje. Također, apelanti navode da je odredbama članka 115. Zakona o radnim odnosima propisano pravo na plaću službenika na raspolaganju, a odredbama članka 118. tog zakona kada prestaje radni odnos službenika na raspolaganju. Apelanti navode da, dakle, rješenje o stavljanju na raspolaganje službenika mora sadržavati jasnu naznaku da se službenik stavlja na raspolaganje, razloge zbog kojih se stavlja na raspolaganje, vrijeme na koje se stavlja na raspolaganje, prava i obveze službenika, otkazni rok i konačno nadnevak kada službeniku prestaje radni odnos. Apelanti navode da, međutim, rješenja Federalnog ministarstva obrane ne sadrže navedeno, te da je jasno da su redoviti sudovi u konkretnoj situaciji pogrešno primijenili materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude tog suda, te smatra da primjena prava u osporenoj presudi nije bila proizvoljna. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizlazi da apelanti smatraju da su u njihovom slučaju redoviti sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o radnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da se navodi iz apelacije odnose na pravno pitanje o kojem su sudovi izrazili svoje pravno stajalište u osporenim odlukama.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge koje su redoviti sudovi naveli u obrazloženjima osporenih odluka. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da su u osporenim odlukama detaljno navedene odredbe materijalnog prava na temelju kojih su donesene te odluke, te smatra da tijekom prvostupanjskog postupka nije došlo do povrede prava apelanata na koje su ukazali u apelaciji.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) relevantne odredbe glase:
Članak 112.
Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.
Članak 114. stavak 1.
Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta sukladno odredbama članka 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:
1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;
2) na vrijeme od šest mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;
3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.
Članak 115. stavak 1.
Za vrijeme trajanja raspolaganja službenik ostvaruje pravo na plaću u visini plaće koju je imao do stavljanja na raspolaganje sa svim povećanjima koja nastanu dok je na raspolaganju.
Članak 118.
Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stavka 1. članka 114. ovog zakona, i stavka 2. ovog članka, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.
Za službenike iz članka 114. stavka 2. točke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz toč. 2. i 3. stavka 1. tog članka, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stavka 2. ovog članka teče od isteka posljednjeg dana roka iz stavka 1. članka 114. ovog zakona.
Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na apelante Mirka Manduru, Iliju Čančara, Peru Džepinu, Slavicu Križanac, Iliju Furundžiju, Ivicu Drmića, Iliju Stipića, Zdravka Trbaru, Antu Čančara i Jozu Klarića
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Mirka Manduru, Iliju Čančara, Peru Džepinu, Slavicu Križanac, Iliju Furundžiju, Ivicu Drmića, Iliju Stipića, Zdravka Trbaru, Antu Čančara i Jozu Klarića, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
18. Ustavni sud ukazuje da je Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine odbačena kao nedopuštena revizija navedenih apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neučinkovit pravni lijek u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u odnosu na navedene apelante Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine.
19. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije smatrao potrebnim utvrđivati točan nadnevak kada je apelantima dostavljena navedena presuda Kantonalnog suda. S obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine odbačena revizija navedenih apelanata protiv predmetne presude, samo po sebi se podrazumijeva da su apelanti Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 006359 08 Rsz od 12. srpnja 2011. godine primili prije tog nadnevka. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. travnja 2013. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 3. točka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na navedene apelante odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostale apelante
21. Ustavni sud ukazuje da ostali apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 216059 12 Rev od 8. siječnja 2013. godine (kojom je odbijena njihova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda) protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 8. ožujka 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. travnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale apelante ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu neisplaćenih naknada radi odlaska u mirovinu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na taj postupak.
27. Apelanti smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o radnim odnosima, te u svezi s tim pogrešno zaključili da su apelanti imali status službenika na raspolaganju, što je za posljedicu imalo kršenje njihova prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati je li osporena odluka Vrhovnog suda kao konačna odluka u predmetnom postupku utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obveže da im na ime neisplaćenih naknada radi odlaska u mirovinu isplati pojedinačne novčane iznose (pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude), te da su se, pri tome, pozvali na relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima koje reguliraju „status službenika na raspolaganju“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženjima svojih presuda ukazali da su apelanti na temelju predmetnih rješenja Federalnog ministarstva obrane stavljeni na raspolaganje, da su na raspolaganju mogli biti najdulje jednu godinu plus tri mjeseca otkaznog roka (ovisno o navršenim godinama radnog staža), te da im je nakon toga prestao radni odnos, a samim tim i pravo na plaću shodno odredbama čl. 112., 114., 115. i 118. Zakona o radnim odnosima. Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 114. stavak 1. Zakona o radnim odnosima propisano da se službenici stavljaju na raspolaganje na vrijeme od tri mjeseca ako nisu navršili 15 godina radnog staža, na vrijeme od šest mjeseci ako imaju navršenih 15 do 25 godina radnog staža i na vrijeme od jedne godine ako imaju navršenih preko 25 godina radnog staža. Također, Ustavni sud dalje ukazuje da je odredbama članka 115. stavak 1. Zakona o radnim odnosima propisano da za vrijeme trajanja raspolaganja službenik ostvaruje pravo na plaću u visini plaće koju je imao do stavljanja na raspolaganje.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je na temelju rješenjā Federalnog ministarstva obrane apelantima kao pripadnicima Oružanih snaga prestala radna služba tijekom 1997. i 1999. godine, da je određeno da prelaze u rezervu i da zadržavaju pravo na naknadu radi odlaska u mirovinu u visini plaće za mjesec prosinac 1996., odnosno 1998. godine do trajnog reguliranja mirovine, te da je predmetna naknada isplaćivana apelantima do 1. siječnja 2000. ili do 1. siječnja 2001. ili do 1. siječnja 2002. godine (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju prvostupanjske presude). Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je predmetnim rješenjima određeno da apelanti zadržavaju „pravo na naknadu radi odlaska u penziju do trajnog regulisanja penzije“, a što se nikako ne može izjednačiti s pravom na plaću koju službenik ostvaruje za vrijeme trajanja raspolaganja u smislu odredaba članka 115. Zakona o radnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da službenici na raspolaganju mogu biti u tom statusu najkraće tri mjeseca (plus 30 dana otkaznog roka) i najdulje jednu godinu (plus tri mjeseca otkaznog roka) u smislu odredaba članka 114. stavak 1. i članka 118. stavak 2. Zakona o radnim odnosima. Međutim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je većina apelanata, a ako ne i svi apelanti, primala naknadu u znatno duljem razdoblju od navedenog (i to računajući razdoblje od jedne godine i tri mjeseca kao najduljeg mogućeg razdoblja), što samo dodatno ukazuje da apelanti nisu imali status službenika na raspolaganju. Što se tiče pozivanja Vrhovnog suda na Odluku o dopustivosti broj AP 3043/06 od 12. veljače 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se uopće ne radi o istoj situaciji kao u konkretnom predmetu. Naime, apelanti u tom predmetu, za razliku od apelanata u ovom predmetu, bili su usmeno obaviješteni da su na čekanju posla, ali nisu dobili nikakav pisani akt o tome, slijedom čega je Vrhovni sud na takvo činjenično stanje primijenio relevantne odredbe Zakona o državnoj upravi koje reguliraju status neraspoređenog radnika. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe čl. 112., 114., 115. i 118. Zakona o radnim odnosima na predmetnu situaciju, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
31. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, u cilju zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe čl. 112., 114., 115. i 118. Zakona o radnim odnosima na predmetnu situaciju.
33. Na temelju članka 18. stavak (3) točka c), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman