Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3344/13 (D. Đ.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pritvor
  • Zaštićeni svjedok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3344/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3344/13, rješavajući apelaciju Derviša Đerahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Derviša Đerahovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 001258 12 Kžk od 11. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Derviš Đerahović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 26. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 001258 12 Kžk od 11. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. juna 2016. godine, a Tužilaštvo 1. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 001258 10 K od 2. decembra 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta kao drugooptuženog i još četiri druga optužena lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi), apelant je proglašen krivim da je na način opisan pod tačkom II izreke presude, zajedno sa prvooptuženim Fajikom Porčom, počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) na način da su „prišli Valjevac Emiru i sa udaljenosti većoj od 80 cm, Porča Fajik iz pištolja 'CZ 99' cal. 9 mm, nepoznatog fabričkog broja, a [apelant], iz pištolja marke 'CZ' M-57, cal. 7,62 mm, nepoznatog fabričkog broja, ispalili više metaka u Valjevac Emira, nanijevši mu tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne ozljede grudnog koša sa oštećenjem srca, nakon čega su mu obojica prišla u neposrednu blizinu, gdje mu [apelant], prislonivši mu u usta cijevi pištolja uz glavu, ispalio jedan metak u predjelu lobanje i time mu nanio tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne ozljede glave sa oštećenjem moždanog tkiva, od kojih povreda je Valjevac Emir preminuo na licu mjesta“ za koje mu je sud utvrdio kaznu od 12 godina zatvora, te pod tač. I i II izreke presude za dva teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav

1. KZFBiH, koja je počinio na štetu G.L., I.P. i E.V., odnosno na štetu H.S. za koja mu je utvrđena kazna zatvora od po jednu godinu, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. augusta 2009. godine pa do upućivanja na izdržavanje jedinstvene kazne zatvora a najduže do isteka trajanja izrečene jedinstvene kazne zatvora. Istom presudom apelant je, na osnovu člana 299. tačka a) ZKPFBiH, oslobođen optužbe da je pod tačkom I izreke presude počinio krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 001258 12 Kž 5 od 18. jula 2012. godine uvažene su žalbe apelanta i saoptuženih Fajika Porče i Saudina Duvnjaka, dok je žalba saoptuženog Mustafe Pjanića djelimično uvažena i Presuda Kantonalog suda broj 04 0 K 001258 10 K od 2. decembra 2011. godine ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda

7. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su branitelji apelanta i saoptuženih Fajika Porče i Saudina Duvnjaka izjavili žalbe protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici. Apelantov branitelj je presudu Kantonalnog suda osporavao zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. d) i k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, dok je Tužilaštvo predložilo da se žalbe apelanta i saoptuženih odbiju kao neosnovane i prvostepena presuda potvrdi. Vrhovni sud je naveo da su apelant i saoptuženi u vezi sa povredom odredaba krivičnog postupka u žalbenim navodima istakli da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno u pogledu prihvatanja, odnosno neprihvatanja pojedinih dokaza, posebno ukazujući na izostanak razloga u odnosu na dokaze koji su izvedeni po prijedlogu njihove odbrane do te mjere da nije jasno koje je dokaze odbrane nižestepeni sud, ustvari, ocijenio. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim žalbe apelanta i ostalih optuženih, ocjenjujući da presudom Kantonalnog suda nisu navedeni posebni razlozi zašto taj sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbranesaoptuženih saslušanih u svojstvu svjedoka (Saudina Duvnjaka, Mustafe Pjanića i Mehmeda Skomorca). Osim toga, odbrana apelanta i ostalih optuženih je tvrdila da je sud u cijelosti poklonio vjeru dokazima Tužilaštva, koje su dali svjedoci na glavnom pretresu od 21. oktobra 2010. godine i 13. septembra 2010. godine. Zbog svega navedenog, ocjenom izvedenih dokaza Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud počinio povredu krivičnog postupka, jer obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, na temelju čega je zaključio da je takva presuda neodrživa i da spomenuta povreda krivičnog postupka neminovno dovodi do njenog ukidanja. Zbog navedenog razloga, Vrhovni sud je, postupajući prema članu 330. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, donio rješenje kojim je uvažio žalbe branitelja apelanta i ostalih optuženih, ukinuo presudu Kantonalnog suda od 2. decembra 2011. godine i u ovom predmetu odredio održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda. Također je ukazao da obrazloženje ovog rješenja sadrži samo kratke razloge koji su već navedeni, jer je odredbom člana 331. ZKPFBiH, između ostalog, propisano da u rješenju kojim se ukida prvostepena presuda treba navesti samo kratke razloge za ukidanje.

Osporena presuda

8. Presudom Apelacionog vijeća Vrhovnog suda broj 04 0 K 001258 12 Kžk od 11. marta 2013. godine, donesenom nakon održanog pretresa pred tim sudom, apelant je proglašen krivim pod tačkom II izreke presude za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je sud utvrdio kaznu od 11 godina zatvora i pod tač. I i II izreke presude za dva teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH, koja je počinio na štetu G.L., I.P. i E.V., odnosno na štetu H.S., za koja mu je utvrđena kazna zatvora od po jednu godinu, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. augusta 2009. godine do upućivanja na izdržavanje jedinstvene kazne zatvora, a najduže do isteka trajanja izrečene jedinstvene kazne zatvora.

9. U izreci predmetne presude pod tačkom I je navedeno da je apelant kriv što je sa saoptuženim (Fajikom Porčom, Saudinom Duvnjakom i Mustafom Pjanićem) 7. augusta 2009. godine, oko 23.45 sati, u Zenici, kada je Goran Alagić, koji je radio kao zaštitar u restoranu „Maredo“, pozvao da u ovaj restoran dođu Fajik Porčo, Mehmed Skomorac, Mustafa Pjanić i Saudin Duvnjak i kada su oni došli, njima su se pridružili Goran Alagić i apelant, koji se već nalazio u restoranu, nakon čega su sva šestorica stala pred ulaz u natkrivenu ljetnu baštu restorana, kada se Mehmed Skomorac izdvojio iz ove grupe i prišao Davoru Čurčiću i zadao mu udarac u predjelu potiljka da bi u tom momentu Emir Valjevac, koji se nalazio u društvu sa Davorom Čurčićem, potrčao od stola za kojim je sjedio, prišao Mehmedu Skomorcu i u njega iz neposredne blizine, sa udaljenosti od 80 cm, s namjerom da ga usmrti, iz pištolja kalibra 6,35, marke „CZ“, ispalio više metaka od kojih su dva pogodila Mehmeda Skomorca nanijevši mu teške i po život opasne povrede u vidu prostrijelne rane trbuha, da bi za Emirom Valjevcem, istovremeno iza stola za kojim su sjedili u društvu, potrčali Mirza Drinić i Asim Pezer, kada su Fajik Porčo i Goran Alagić iz pištolja, sa udaljenosti većoj od 80 cm, ispalili više metaka u Asima Pezera od kojih su ga dva pogodila i nanijela mu teške i po život opasne povrede. Potom su apelant, Fajik Porčo, Saudin Duvnjak, Mustafa Pjanić i Goran Alagić nastavili da nekontrolirano pucaju iz pištolja i po prostoru ljetne bašte ovog restorana, gdje su se nalazili gosti, od kojih je jedan metak pogodio Gorana Lekića nanijevši mu tešku i po život opasnu povredu u vidu prostrijelne rane trbuha, Ivicu Popovića, također mu nanijevši tešku tjelesnu povredu u vidu prostrijelne rane desnog koljena, i Emira Valjevca nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu prostrijelne rane trbuha, čime su upotrebom vatrenog oružja izazvali opću opasnost po život ljudi.

10. Pod tačkom II izreke presude je navedeno da su apelant i Fajik Porčo krivi što su 7. augusta 2009. godine, oko 23.45 sati, u Zenici, u restoranu „Maredo“, apelant s namjerom da usmrti Emira Valjevca, nakon što se desio događaj opisan pod tačkom I, u trenutku kada je Emir Valjevac, nakon što je zadobio tjelesnu povredu opisanu u navedenoj tački, došao do Mehmeda Skomorca, koji je ležao povrijeđen na ulaznim vratima u unutrašnjost restorana, i kada se spustio na koljena, „prišao Valjevac Emiru i iz pištolja u njegovu glavu ispalio jedan metak u predjelu lobanje i time mu nanio tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne ozljede glave sa oštećenjem moždanog tkiva, od kojih povreda je Valjevac Emir preminuo na licu mjesta“, nakon čega su apelant i Fajik Porčo krenuli prema izlazu iz restorana, da bi u ljetnoj bašti ugledali Mirzu Drinića, Mirzu Pjanića, Huseina Smriku i Almira Jašarevića prema kojima su nekontrolirano ispalili više metaka, od kojih je jedan pogodio Huseina Smriku nanijevši mu tešku i po život opasnu tjelesnu povredu u vidu prostrijelne rane trbuha, čime su, također, izazvali opasnost po život ljudi.

11. U obrazloženju presude Apelacionog vijeća Vrhovnog suda je prvenstveno istaknuto da je prvostepena presuda u oslobađajućem dijelu (za krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH) u odnosu na apelanta i pojedine saoptužene postala pravomoćna, jer na taj dio prvostepene presude nije bila izjavljena žalba. Nadalje je navedeno da je vijeće ovog suda ustanovilo da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, a na osnovu ovlaštenja iz člana 332. stav 2. ZKPFBiH, također je odlučilo da preuzme i prihvati iskaze ispitanih svjedoka i vještaka kao dokaze koji su prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane, ili nisu bili ispitani unakrsno od suprotne strane iako im je to bilo omogućeno, pisane nalaze i mišljenja vještaka, te ostale materijalne dokaze navedene u obrazloženju presude Kantonalnog suda, te da će prilikom donošenja odluke voditi računa da li među dokazima eventualno ima nezakonitih dokaza s obzirom na to da se na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka, pa ih, dosljedno tome, neće uzeti u obzir prilikom donošenja nove odluke. Stoga su na glavnom pretresu pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti i pročitani dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom bliže navedeni na strani 9. i 10. presude ovog suda.

12. Od navedenih dokaza koji su preuzeti i pročitani u smislu odredbe člana 332. stav 2. ZKPFBiH od Apelacionog vijeća Vrhovnog suda nisu prihvaćeni kao valjani i zakoniti određeni dokazi. Tako je sud na temelju Rješenja broj 8-03/3-6-04-6-4698-2/09 od 30. oktobra 2009. godine iz spisa predmeta izdvojio nalaz i mišljenje vještaka Sane Imamović, koji se odnosi na okolnost parafinskog testa pomoću ljepljive folije sa rane na glavi Emira Valjevca. Ocjenjujući prigovor odbrane u vezi sa zakonitošću navedenog dokaza, Vrhovni sud je od federalnog tužitelja zatražio da dostavi odgovarajuću naredbu za obdukciju tijela oštećenog Emira Valjevca i prateću službenu zabilješku koju je sačinilo ovlašteno službeno lice koje je prisustvovalo obdukciji, pa je uvidom u dostavljenu naredbu Tužilaštva broj KTA-541/09 od 8. augusta 2009. godine, koju je ovaj sud uvrstio u dokaze, utvrdio da se ona odnosi isključivo na izuzimanje bioloških tragova i materijala sa mrtvog tijela oštećenog, ali ne i na uzimanje hemijskih tragova (barutnih čestica i sl.), odnosno na vršenje parafinskog testa. Iz dokumentacije koju je dostavilo ovlašteno službeno lice Nijaz Ćatić, koji je prisustvovao obdukciji tijela Emira Valjevca (službena zabilješka koja je, također, uvrštena u dokaze), proizlazi da nije konstatirano vještačenje na okolnost izuzimanja barutnih čestica sa rane glave oštećenog, niti je u tom pravcu postojala bilo kakva uputa ili naredba tužitelja, te da takvo vještačenje nije bilo zasnovano na zakonu, pa je navedeni nalaz i mišljenje ovog vještaka valjalo izdvojiti iz spisa predmeta. Posljedično tome, bilo je nužno izdvojiti i dio navoda ovog vještaka dat pred prvostepenim sudom na zapisnik od 29. novembra 2010. godine koji se odnosi na spomenuti nalaz budući da su proizašli iz tog nezakonitog dokaza, pa se, prema odredbi člana 110. ZKPFBiH, na njima ne može zasnivati ova presuda. Nadalje, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je od preuzetih dokaza iz spisa predmeta izdvojilo nalaz i mišljenje vještaka balističke struke Ermina Huseinagića i dopunu navedenog vještačenja od 27. januara 2010. godine koji su dati na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 15. decembra 2010. godine i 4. januara 2011. godine kao nezakonite zbog toga što je ovo vještačenje zasnovano na rezultatima već spomenutog vještačenja Sane Imamović, vještaka hemijske struke, koje je već ocijenjeno kao nezakonit dokaz. Dalje, iz dokaznog materijala su izdvojeni kao neprihvatljivi i nezakoniti dokazi nalaz i mišljenje dr. Sabihe Brkić-Silajdžić od 25. aprila 2011. godine, kao i njen iskaz dat na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 7. juna 2011. godine, jer u pogledu vještačenja ovog vještaka nije postojala odgovarajuća naredba za vještačenje, niti je odbrana naredbu zatražila od prvostepenog suda. Zbog istog razloga, iz spisa je izdvojena ekspertna studija Univerziteta u Sarajevu - Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije - Instituta za kriminalistiku, forenzička ispitivanja i sudska vještačenja broj 06- 01-456/11 od 8. marta 2011. godine, kao i iskaz prof. dr. Nedžada Korajlića, koji je saslušan na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 21. marta 2011. godine i 31. marta 2011. godine, iskaz doc. dr. sc. Irme Deljkić, također dat na glavnom pretresu 21. marta 2011. godine, iskaz dipl. inž. Brune Franjića od 20. aprila i 22. aprila 2011. godine, te iskaz prof. dr. Damira Marijanovića od 16. maja 2011. godine. Iz preuzetih i pročitanih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom izdvojeni su i zapisnici o ispitivanju svjedoka Mirze Drinića od 9. augusta, 10. augusta i 2. septembra 2009. godine zbog toga što je navedeno ispitivanje obavljeno u toku istrage, kada je imenovani imao svojstvo osumnjičenog, dok je prihvaćen kao dokaz iskaz imenovanog dat u svojstvu svjedoka 21. oktobra 2010. godine i 13. septembra 2010. godine. Zbog istog razloga, iz dokaznog materijala je izdvojen zapisnik o ispitivanju Muhameda Skomorca kada se na okolnost iz optužnice izjašnjavao u svojstvu optuženog (koji je u konačnici pravomoćno oslobođen optužbe). U pogledu ostalih dokaza čije su izvođenje predložile stranke, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se u dokaze optužbe uvrsti dopis Federalnog tužiteljstva broj T04 0 KTŽ K 0000180 12 od 23. novembra 2012. godine u kojem je, pored ostalog, navedeno da je povodom izuzimanja odjeće (od lica prevezenih u Kantonalnu bolnicu Zenica radi ukazivanja ljekarske pomoći) sačinjen revers u kojem je konstatirano koja odjeća je izuzeta od kojih lica, da se u dokazni materijal uvrsti i skenirana fotodokumentacija koja je dostavljena uz navedeni dopis, jer se radilo o nečitkim dokazima a, osim toga, originalna navedena dokumentacija se već nalazila u spisu predmeta. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je, također, prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se u dokazni materijal uvrsti i zahtjev za izdavanje naredbe o uzimanju brisa bukalne sluznice radi provođenja DNK analize, te naredba Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Kpp-09-000270 od 13. augusta 2009. godine kojom se ovlaštenim službenicima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona naređuje uzimanje bukalnih briseva sluznice od lica poimenično navedenih u naredbi. Također, prihvaćen je prijedlog odbrane apelanta i ostalih optuženih o saslušanju ovih lica u svojstvu svjedoka, koje pravo im pripada i prema zakonu, pa su i ti dokazi pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda izvedeni. Nasuprot tome, odbijen je prijedlog odbrane za ponovno saslušanje vještaka odbrane, doc. dr. Irme Deljkić i prof. dr. Nedžada Korajlića na pretresu pred ovim sudom, jer, kako je već prethodno navedeno, radi se o nezakonitim dokazima, pa samim tim saslušanje imenovanih vještaka ne bi bilo na zakonu utemeljeno, kao i prijedlog za saslušanje svjedoka Abdulaha Heće, Inge Dizdarević, Nermine Hećo i Uzeira Softića, koji je sud odbio uz obrazloženje da su Inga Dizdarević, Nermina Hećo i Uzeir Softić ispitani unakrsno kao svjedoci pred prvostepenim sudom, dok je prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Abdulaha Heće odbijen zbog toga što sud smatra da bi se njegovo svjedočenje odnosilo na iste okolnosti o kojima su se izjašnjavala tri prethodna svjedoka i da bi, stoga, bilo nepotrebno saslušati još jednog svjedoka na istu okolnost. Dalje je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se izvrši balističko vještačenje pištolja kalibra 9 mm koji apelant legalno posjeduje, jer se apelantu optužnicom ne stavlja na teret da je pucao iz tog pištolja, zbog čega je utvrđeno da je predloženo vještačenje nepotrebno, kao i prijedlog da se ponovo sasluša vještak balističke struke Ermin Huseinagić. Ovo zbog toga što je imenovani vještak već unakrsno i direktno ispitan pred prvostepenim sudom, pa je njegovo ponovno saslušanje nepotrebno, te što je u toku pretresa pred ovim sudom već utvrđeno da se radi o nezakonitom dokazu koji je proizašao iz nalaza vještaka hemijske struke, čije vještačenje je provedeno bez odgovarajuće naredbe, o čemu je Vrhovni sud već dao razloge za odbijanje, odnosno izdvajanje ovih dokaza iz dokaznog materijala u postupku pred Vrhovnim sudom. Također, Vrhovni sud je odbio prijedlog odbrane da se od Biološkog fakulteta u Beogradu - Centra za humanu molekularnu genetiku zatraži precizno izjašnjenje kako i na koji način se elektroferogrami koji su dostavljeni prvostepenom sudu, nakon što je urađen pismeni nalaz i mišljenje o DNK vještačenju, mogu povezati sa tačnošću DNK vještačenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da smatra da je u pisanom nalazu i mišljenju Biološkog fakulteta u Beogradu vrlo precizno označen svaki dostavljeni biološki trag koji je bio predmet vještačenja, pa je sasvim jasno iz kojih konkretnih uzoraka potiče DNK materijal i kome od učesnika inkriminiranog događaja taj materijal pripada. Dakle Vrhovni sud je odbio navedeni prijedlog odbrane apelanta i ostalih optuženih, ukazujući da se radi o potpuno paušalnim tvrdnjama o naučnoj netačnosti DNK nalaza i mišljenja, zbog čega smatra da navedenim prigovorom odbrane nije dovedena u pitanje zakonitost nalaza i mišljenja o DNK vještačenju. Također je odbijen prijedlog odbrane apelanta i ostalih u vezi sa zakonitošću vještačenja koje je provela Federalna uprava policije - Centar za forenziku i podršku, jer, navodno, nema podataka na koji način je uzeta krv od povrijeđenih lica. U vezi s tim je ukazano da iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je u toku vršenja uviđaja naloženo da se od svih povrijeđenih lica uzmu uzorci krvi, što je i konstatirano u zapisniku, iz čega proizlazi zakonitost navedenog vještačenja, kao i zakonitost biološkog vještačenja svih predmeta i tragova koji su izuzeti sa mjesta učinjenja krivičnog djela. Branitelji apelanta i saoptuženih su, također, nastojali dovesti u pitanje zakonitost zapisnika o uviđaju od 8. augusta 2009. godine, ističući da je sačinjen naknadno, a ne istovremeno sa izvršenim uviđajem, a taj prigovor je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda odbilo pozivajući se na odredbu člana 165. stav 1. ZKPFBiH, kojim je propisano da će se o svakoj preduzetoj radnji u toku krivičnog postupka sastaviti zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. U konkretnom slučaju je očito da je zapisnik sačinjen istovremeno sa vršenjem uviđaja, jer kada se pođe od činjenice da se inkriminirani događaj desio 7. augusta 2009. godine, oko 23.45 sati, a da je uviđaj započeo u 02.00 sati i da je okončan 8. augusta 2009. godine u jutarnjim satima, tačnije u 8.50 sati, onda je sasvim logično da je zapisnik sastavljen 8. augusta 2009. godine. Osim toga, Vrhovni sud je naveo, da bi zapisnik o uviđaju bio procesno valjan, odnosno da bi se mogao koristiti u krivičnom postupku, potrebno je da ispunjava uvjete iz člana 166. stav 3. ZKPFBiH, a pošto su uviđaj u konkretnom slučaju izvršila ovlaštena službena lica u prisustvu tužiteljice, to je isti zapisnik pravno valjan, jer su navedena lica, u smislu člana 236. ZKPFBiH, imala ovlaštenje da odrede potrebna vještačenja, da sačine fotodokumentaciju i skicu mjesta predmetnog događaja, da se pronađeni tragovi izuzmu i budu predmet vještačenja, da se od povrijeđenih izuzmu uzorci krv radi vještačenja alkohola u krvi i da se obave druga potrebna vještačenja. Naposljetku, Vrhovni sud je odbio prijedlog apelantove odbrane za saslušanje zaštićenog svjedoka u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH. U vezi s tim je istaknuto da je o ovom prijedlogu apelantove odbrane odlučivalo nadležno vijeće (za saslušanje zaštićenih svjedoka) i da je o tom prijedlogu odlučeno Rješenjem broj Ksz-1/12 koje je postalo pravomoćno, jer je Rješenjem Apelacionog vijeća broj 070-0-Kzsž-00000 od 14. januara 2013. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Vijeća za saslušanje zaštićenih svjedoka (kako apelant navodi u apelaciji sa obrazloženjem da je zaštićeni svjedok već doživio zastrašivanje).

13. Dakle, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je, nakon ocjene preuzetih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i dokaza odbrane i Tužilaštva izvedenih pred Vrhovnim sudom, odlučilo kao u izreci presude. Istaknuto je da je sud prilikom donošenja odluke, u smislu odredbe 296. stav 2. ZKP, ocijenio preuzete i pročitane dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, eliminirajući izdvojene dokaze koji su nezakoniti, a savjesno ocijenio i dokaze izvedene pred Apelacionim vijećem kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, te ih ocijenio u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Nadalje je u obrazloženju presude prezentiran sadržaj provedenih dokaza, te činjenična utvrđenja do kojih je sud došao ocjenom provedenih dokaza.

14. Apelaciono vijeće je, također, u obrazloženju presude ukazalo da je, na osnovu ocjene preuzetih i prihvaćenih dokaza pred prvostepenim sudom i izvedenih dokaza na pretresu pred Apelacionim vijećem, „na osnovu rezultata činjeničnih utvrđenja izvršilo modifikaciju činjeničnog opisa optužnice u neznatnom dijelu, koji se ogleda u tome što je određene činjenice i okolnosti ispustio, a umjesto njih su navedene druge činjenice i okolnosti na koji način optuženim ništa teže nije stavljeno na teret“ (strana 46. obrazloženja presude). Istaknuto je da se „radi o usklađivanju činjeničnog opisa sa izvedenim dokazima i rezultatima činjeničnog utvrđenja, koje, po ocjeni ovog suda, predstavlja dopuštenu modifikaciju na koji način nije povrijeđen identitet optužbe i presude, jer se na radi o odlučnim činjenicama“. U vezi s tim je naveo da je iz činjeničnog opisa tačke I optužnice ispušteno „od kojeg udarca je ovaj poteturao naprijed, kada su na njega fizički nasrnuli Saudin Duvnjak, [apelant] i Mustafa Pjanić, uhvativši ga za majicu i odgurnuvši ga prema ulaznim vratima restorana“, a umjesto tih činjenica i okolnosti je navedeno„…kada ga je neko povukao nazad, tako da je uvučen u hodnik gdje je bila gužva i zadobio jak udarac u glavu, uslijed čega je poteturao prema vratima i po izlasku vani izgubio svijest“. U istoj tački su dalje ispuštene riječi „prepravljenog gasnog“, zatim, „koji je prepravkom podoban za ispaljivanje bojeve municije call 6,35 mm, koja može usmrtiti“, te „od kojih je Porča Fajik upotrijebio pištolj marke 'CZ' 99, cal. 9 mm, nepoznatog fabričkog broja, dok je Goran Alagić upotrijebio pištolj cal. 9 mm, nepoznatog fabričkog broja i nepoznate marke“, te „Duvnjak Saudin i Mustafa Pjanić“. Do navedenog ispuštanja konkretnih riječi došlo je zbog toga što su iz ranije preuzetih i pročitanih dokaza, pored ostalog, izdvojeni kao neprihvatljivi dokazi nalaz i mišljenje vještaka balističke struke Ermina Huseinagića, dopuna istog vještačenja, skica i iskaz tog vještaka koji je dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 15. decembra 2010. godine i 4. januara 2011. godine. Osim toga, sud smatra da za postojanje ovog krivičnog djela nije relevantno ko je od njih i iz kojeg pištolja pucao.

15. U vezi sa tačkom II dispozitiva optužnice, Apelaciono vijeće je navelo da je, umjesto riječi „usmrte“, stavljena riječ „usmrti“, dakle u jednini, koja se odnosi na apelanta, a iza iste tačke je ispušteno „i sa udaljenosti većoj od 80 cm Fajik Porča iz pištolja marke 'C' 99, cal. 9 mm, nepoznatog fabričkog broja a [apelant] iz pištolja marke 'CZ M' - 5, cal. 7,62 mm, nepoznatog fabričkog broja, ispalio više metaka u Emira Valjevca nanijevši mu tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne rane grudnog koša sa oštećenjem srca, nakon čega su mu obojica prišla u neposrednu blizinu gdje mu je apelant...“. Dalje je navedeno da su riječi koje se odnose na marke i kalibre pištolja ispuštene zbog istih razloga koje je ovaj sud naveo u prethodnom pasusu, dok je ime optuženog Fajika Porče u odnosu na ranije opisane radnje u vezi sa ubistvom Emira Valjevca ispušteno zbog toga što je ovaj optuženi u odnosu na tu inkriminiranu radnju oslobođen optužbe, dok su imena Saudina Duvnjaka i Mustafe Pjanića ispuštena zbog toga što je i u odnosu na njih donesena oslobađajuća presuda. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da činjenice i okolnosti koje je ispustio ovaj sud nisu od utjecaja na identitet predmetnog krivičnog djela i u odnosu na krivično djelo sadržano u optužnici, a takva modifikacija činjeničnog opisa nije bila na štetu apelanta i ostalih optuženih, da činjenice i okolnosti koje je ispustio nisu bile od utjecaja na identitet predmetnog krivičnog djela i u odnosu na krivično djelo sadržano u optužnici. Osim toga je ukazao da u „krivičnopravnoj praksi i teoriji objektivni identitet optužbe neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, zatim, ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis iz optužnog akta“. U svakom slučaju, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda ukazalo je da na ovaj način nije narušen objektivni identitet optužbe, jer se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onoga koje je sadržano u optužnom aktu.

16. Prema stanju spisa predmeta, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je utvrdilo da je u restoranu „Maredo“ u Zenici, u noćnim satima, došlo do narušavanja javnog reda, a zatim do pucnjave iz više pištolja, kada je smrtno stradao Emir Valjevac, dok je više lica povrijeđeno, i to Asim Pezar, Mehmed Skomorac, Husein Smriko, te slučajni gosti koji su se zatekli u restoranu Goran Lekić i Ivica Popović, dok su Davoru Čurčiću nanesene teške tjelesne povrede. Iz zapisnika o uviđaju MUP-a Zenica od 8. augusta 2009. godine, skice i fotodokumentacije mjesta inkriminiranog događaja proizlazi da je ono opisano, kao i zatečeno stanje kako u restoranu, tako i u ljetnoj bašti restorana, zatim je opisano mjesto gdje je zatečeno mrtvo tijelo muškog lica, mjesto na kojem je nađeno, kao i nađeni predmeti i tragovi, koji su označeni, zatim skicirani i fotografirani, te da je u tom zapisniku navedeno koja su sva lica tom prilikom povrijeđena, gdje su upućena radi ukazivanja ljekarske pomoći, tragovi koji su izuzeti i koje radnje su poduzete radi vještačenja. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je saslušalo sve predložene svjedoke odbrane i Tužilaštva, ali je posebno poklonilo vjeru iskazima svjedoka Mirze Drinića i Almira Jašarevića iz kojih proizlazi da je kritične prilike u restoranu „Maredo“, gdje se nalazio veliki broj gostiju, došlo do nekontrolirane upotrebe vatrenog oružja po prostoru restorana i ljetne bašte od apelanta i ostalih optuženih na koji način je izazvana opća opasnost po život ljudi. Apelaciono vijeće je, dakle, analizom izvedenih i preuzetih dokaza zaključilo da su apelant i Fajik Porča bili svjesni da nekontroliranim pucanjem iz pištolja mogu izazvati opasnost po život ljudi, na što su pristali, te da su postupali sa umišljajem, te kojim radnjama su počinili teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH. Sud je do ovog utvrđenja došao na temelju izvedenih dokaza posebno ocjenjujući iskazr svjedoka Mirze Drinića i Almira Jašarevića date na glavnom pretresu kojim je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda poklonilo vjeru, ocjenjujući ih objektivnim i u skladu sa ostalim izvedenim dokazima. U vezi s tim je istaknuto da su navedeni svjedoci na jasan način u svom iskazu opisali način na koji je apelant počinio predmetna krivična djela za koja je optužen iz kojih proizlazi da je kritične prilike u restoranu „Maredo“, gdje se nalazio veliki broj gostiju, došlo do nekontrolirane upotrebe vatrenog oružja po prostoru restorana i ljetne bašte od apelanta i ostalih optuženih na koji način je izazvana opća opasnost po život ljudi, te kojom prilikom je apelant pucanjem iz pištolja u glavu oštećenog Emira Valjevca nanio mu povrede uslijed kojih je oštećeni na licu mjesta preminuo. U vezi s tim, Vrhovni sud je odbio navode apelantove odbrane da je kritične prilike apelant postupao u nužnoj odbrani, jer, po ocjeni suda, apelant nije imao opravdane razloge za radnje koje je kritične prilike poduzeo, pogotovo da Emiru Valjevcu puca u glavu u vrijeme dok mu je ovaj bio okrenut leđima. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je apelant lišio života oštećenog Emira Valjevca i da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu ovaj sud je od olakšavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da je oženjen, otac četvoro djece, a od otežavajućih okolnosti da je već jedanput osuđivan, i to za krivično djelo iz člana 174. KZFBiH, za koje mu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od 10 mjeseci i rokom provjeravanja od jedne godine i šest mjeseci, pa je, ocjenjujući navedene okolnosti, apelantu izrekao kaznu zatvora kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant smatra da je povrijeđen objektivni identitet optužbe na njegovu štetu. S tim u vezi, ukazuje da mu je u tački I optužnice prvostepenog suda stavljeno na teret da je Emiru Valjevcu iz neposredne blizine, iz pištolja „CZ“ M 57, cal. 7,62 mm, ispalio jedan metak u predjelu lobanje i time mu nanio tešku i po život opasnu povredu od koje je imenovani preminuo na licu mjesta, koju tezu je, kako navodi, osporavao vještačenjem vještaka balistike Ermina Huseinovića iz čijeg nalaza proizlazi da je apelant ispalio metak u glavu Valjevca iz pištolja „CZ“ 7,62 i da mu je upravo ovim oružjem nanesena smrtonosna povreda. Budući da je sud modificirao optužnicu, odnosno da je na taj način pokušao spasiti optužnicu u ovom dijelu, tako što je „izbacio činjenice o vrsti pištolja i kalibra“, smatra da je na ovakav način narušen objektivni identitet optužnice na njegovu štetu. U vezi s tim, apelant ukazuje da u sudskoj praksi ne postoji primjer optužnice i presuđenja u predmetu u kojem je upotrijebljeno oružje, te nanesena smrtna povreda, da ne postoji dokaz vještačenjem kalibra upotrijebljenog oružja, broj upotrijebljenog oružja u inkriminiranom događaju, tipa oružja iz kojeg je izvršeno ispaljivanje, zbog čega apelant tvrdi da je sud svjesno izdvojio kao nezakonit dokaz o balističkom vještačenju dr. Sabihe Brkić-Silajdžić od 25. aprila 2011. godine zbog toga što „navodno“ nije u skladu sa pravilima krivičnog postupka. Na ovakav način njegova odbrana je bila lišena važnog i jedinog relevantnog dokaza u cijelom krivičnom postupku u kojem se tretira udaljenost pucanja prilikom ispaljivanja hica u glavu oštećenog Emira Valjevca, te na temelju kojeg dokaza je mogao dokazati da nije pucao u Valjevca. Osim toga, apelant ističe da sud nije naveo jasne razloge u čemu se ta nezakonitost ogleda, jer je isti dokaz njegova odbrana najavila, u smislu na koje okolnosti se ovaj vještak ima ispitati. Identično, apelant ukazuje da je kao nezakonit dokaz izdvojena i ekspertna studija Univerziteta u Sarajevu - Instituta za kriminalistiku, forenzična istraživanja i sudska vještačenja od 8. marta 2011. godine uz dodatno obrazloženje da se radi o dokazu u privatnoj režiji odbrane, te da ne postoji naredba suda ili tužilaštva, što je „navodno“, kako je to obrazložio sud u osporenoj presudi, suprotno članu 110. stav

1. ZKPFBiH. S obzirom na to da je rješenje doneseno u fazi glavnog pretresa pred Apelacionim vijećem, smatra da je njegova odbrana bila uskraćena u pravu da predloži isti dokaz kao novi uz otklanjanje proceduralne greške iz člana 110. stav 1. ZKPFBiH, zbog čega tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, ukazuje da je sud osporenom odlukom odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Abdulaha Heće uz obrazloženje da bi se njegovo svjedočenje odnosilo na iste okolnosti o kojima su se izjašnjavali svjedoci Inga Dizdarević, Nermina Hećo i Uzeir Softić, što smatra da nije tačno, jer sa mjesta na kojem se nalazio ovaj svjedok, kako navodi, jasno se vidi mjesto na kome se desio događaj koji je rezultirao smrću Emira Valjevca, te smatra da se osporena presuda temelji na iskazima svjedoka optužbe. Dalje, apelant navodi da mu je onemogućeno da ispita zaštićenog svjedoka, a sud mu je obrazložio (rješenjem) da je već izvršeno zastrašivanje ovog svjedoka, te da se, navodno, ne zna na koje okolnosti se on ima ispitati. U nedostatku dokaza, a nastojeći po svaku cijenu da apelanta proglasi krivim, tvrdi da Apelaciono vijeće Vrhovnog suda poklanja vjeru svjedočenjima svjedoka Mirze Drinića i Almira Jašarevića od čijih svjedočenja nije mogao očekivati objektivnost, jer je svjedok Drinić blizak srodnik Valjevca, a niti od Jašarevića za kojeg tvrdi da čak nije vidio ni ko je sve upotrijebio oružje. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je osporenom odlukom suda izostala analiza izvedenih dokaza.

18. Apelant povredu prava na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije dovodi u vezu sa određenom mjerom pritvora. U vezi s tim, apelant ukazuje da je pritvor bio nezakonit, da je premašio razuman rok, da je prekršeno načelo „jednakosti oružja“ prilikom ispitivanja apelantovih zahtjeva za ukidanje pritvora, te da je bilo neophodno preispitivanje pritvora iz medicinskih razloga, te se poziva na rješenja o određivanju-produženju pritvora. Apelant ukazuje da mu je sud, umjesto pritvora, mogao izreći neku od mjera zabrane, koja bi uključivala zabranu pristupa restoranu „Maredo“, ili kućni pritvor, bez mogućnosti da napusti mjesto boravka, pa predlaže da Ustavni sud preispita izrečenu mjeru pritvora zbog njegovog zdravstvenog stanja i odredi njegovo puštanje na slobodu, ili da se mjera pritvora zamijeni nekom od privremenih mjera zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju prvenstveno ukazuje da su na strani 10, 11. i 12. obrazloženja presude suda dati detaljni razlozi koji se odnose na apelantov prigovor u vezi sa izdvajanjem iz dokaznog materijala nezakonitih dokaza koji nisu mogli biti korišteni bez ranije naredbe suda, a sada tužitelja, u smislu člana 110. stav 1. ZKPFBiH. Dalje ističe da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja imao branitelja, zbog čega smatra da pogrešno tvrdi da ga je Vrhovni sud na pretresu onemogućio da otkloni procesne propuste i zatraži naredbu suda u pravcu dokazivanja teze odbrane, jer čak ističe da je i prije okončanja dokaznog postupka apelantova odbrana, u smislu člana 291. ZKPFBiH, imala priliku da predlaže nove dokaze. Prema tome, smatra da je ovaj sud postupao u okviru zakonskih ovlaštenja, da je prilikom izdvajanja pojedinih dokaza navodio kratke razloge, pa kako apelant nije ponudio relevantne argumente u prilog svojim navodima iz apelacije, predlaže da se njegova apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužilaštvo, također, predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 166. stav 1.

Ubistvo

1. Ko drugog usmrti, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 323. stav 1.

Izazivanje opće opasnosti

1. Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovine većeg značaja, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Član 328. stav 1.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine

1. Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 234. (Uništavanje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2., člana 325. (oštećenje zaštićenih naprava na radu) st. 1. i 2. člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno povrijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

2. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 110.

Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

3. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

4. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

5. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 001258 12 Kžk od 11. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

6. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

7. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

8. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

9. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja podrobno i na jeziku koji razumije bude obavješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

10. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji zahtijevaju navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenom presudom izmijenjen činjenični opis optužnice, čime je povrijeđen objektivni identitet optužbe na njegovu štetu, Ustavni sud zapaža da se ovaj navod odnosi na izmjenu činjeničnog opisa optužnice u dijelu udaljenosti, marke i kalibra pištolja iz kojeg je apelant pucao u oštećenog Emira Valjevca. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant, iako to nije eksplicitno naveo, praktično ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije da pravovremeno bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega.

12. Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava u presudi u kojoj su razmatrani navodi o kršenju člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, da je u krivičnim stvarima pružanje detaljne informacije o optužbama protiv osumnjičenog i, prema tome, i o pravnim kvalifikacijama koje sud može prihvatiti u konkretnom slučaju ključni preduvjet kako bi bio zadovoljen princip pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pellsisier i Sassi protiv Francuske, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 52). U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda u vezi sa tačkom II izreke presude kojom je apelant proglašen krivim za počinjeno djelo ubistvo iz člana 166. KZFBiH, kako je to eksplicitno navelo, „na osnovu rezultata činjeničnih utvrđenja izvršilo modifikaciju činjeničnog opisa optužnice u neznatnom dijelu, koji se ogleda u tome što je određene činjenice i okolnosti ispustio, a umjesto njih su navedene druge činjenice i okolnosti“. Međutim, Ustavni sud smatra da time, suprotno apelacionim navodima, nije narušen objektivni identitet optužnice na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Ovo zbog toga što je izmjenom sačuvan identitet optužbe s obzirom na to da je apelant osuđen za isto djelo za koje je i optužen (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2323/06 od 3. aprila 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Naime, iz dostavljene optužnice u vezi sa osuđujućim dijelom presude proizlazi da je apelantu stavljeno na teret da je počinio „pod tačkom II, krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, a pod tačkom I i II, dva teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH“, te proizlazi da je osporenom presudom apelant i osuđen za predmetna krivična djela. Shodno navedenom, ne može se smatrati da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, jer je apelant bio obaviješten o tome da mu se na teret stavlja krivično djelo ubistvo Emira Valjevca, koje se desilo u precizirano vrijeme u restoranu „Maredo“ o kojem se, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, apelant izjašnjavao i na koju okolnost su i izvođeni dokazi pred prvostepenim sudom i pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđen objektivni identitet optužbe u situaciji kada je Vrhovni sud na osnovu rezultata činjeničnih utvrđenja izvršio modifikaciju činjeničnog opisa optužnice budući da, kako je to i navedeno, apelantu „ ništa teže nije stavljeno na teret“, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

13. Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, koji je, postupajući prema odredbi člana 110. ZKPFBiH, izdvajio dokaze odbrane izvedene u postupku pred Kantonalnim sudom (dokaz o balističkom vještačenju dr. Sabihe Brkić-Silajdžić od 25. aprila 2011. godine, ekspertnu studiju Univerziteta u Sarajevu - Instituta za kriminalistiku, forenzična istraživanja i sudska vještačenja od 8. marta 2011. godine i dr.) za koje izvođenje apelantova odbrana nije imala naredbu suda ili tužitelja prema citiranoj odredbi zakona. Ustavni sud zapaža da Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, osim dokaza koje je predložila apelantova odbrana, također nije prihvatilo ni određene dokaze Tužilaštva za koje nije postojala naredba suda. Prema tome, Ustavni sud smatra da je sud za navedeno postupanje, zbog kojeg nije prihvatio određene dokaze apelantove odbrane, dao jasno obrazloženje, pri čemu je ukazao na relevantne odredbe ZKP iz kojih je proistekao zaključak da su pojedini dokazi odbrane, kao i pojedini dokazi Tužilaštva nezakoniti dokazi, jer se radilo o dokazima za čije izvođenje nisu postojali zakonski uvjeti, odnosno na kojima se ne može temeljiti presuda ovog suda, zbog čega i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

14. Apelant tvrdi da se osporena presuda temelji na iskazima svjedoka Tužilaštva Mirze Drinića i Almira Jašarevića od kojih nije mogao očekivati objektivnost prilikom svjedočenja, odnosno čija vjerodostojnost iskaza je upitna budući da je Drinić blizak srodnik oštećenog, dok smatra da Jašarević nije ni vidio ko je sve upotrijebio oružje, niti je do momenta kada je došlo do općeg haosa i pucnjave znao da je smrtno stradao Drinićev rođak, te zato što smatra da je sud po svaku cijenu nastojao apelanta proglasiti krivim za smrt Emira Valjevca, U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, odlučujući o identičnim žalbenim navodima, u obrazloženju osporene presude dalo detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti ovih navoda apelantovih branilaca kojima su ukazivali na povredu odredaba člana 296. stav 1. ZKPFBiH u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda jasno ukazalo da navedena zakonska odredba zahtijeva da dokazi na kojima je zasnovana presuda budu izneseni na glavnom pretresu, a ne da ti dokazi moraju izričito biti navedeni u onom dijelu obrazloženja presude u kojem sud nabraja dokaze koje je izveo tokom glavnog pretresa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su dokazi navedenih svjedoka dati na glavnom pretresu i da, prema obrazloženju osporene presude, proizlazi da je sud iskazima ovih svjedoka poklonio vjeru, jer su na objektivan način u svom iskazu opisali način na koji je apelant počinio predmetna krivična djela za koja je optužen, a koji proizlaze iz ostalih izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazloženi razlozi zbog čega su prihvaćeni iskazi svjedoka Mirze Drinića i Almira Jašarevića iz kojih proizlazi da je kritične prilike u restoranu „Maredo“, gdje se nalazio veliki broj gostiju, došlo do nekontrolirane upotrebe vatrenog oružja po prostoru restorana i ljetne bašte od apelanta i ostalih optuženih na koji način je izazvana opća opasnost po život ljudi, te kojom prilikom je apelant pucanjem iz pištolja u glavu Emira Valjevca oštećenom nanio povrede uslijed kojih je on na licu mjesta preminuo. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant i ne tvrdi da njegova odbrana nije imala mogućnost da ispituje navedene svjedoke na glavnom pretresu, te da u tom smislu osporava njihove iskaze koje su dali u toku istrage sa kojim je odbrana nesporno bila upoznata (kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da odbrana nije mogla provjeravati iskaze navedenih svjedoka date na glavnom pretresu, te da kao takvi ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stava 3. tačka d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

16. Apelant, također, navodi da je odbijen prijedlog njegove odbrane za saslušanje svjedoka Abdulaha Heće, kao i da mu nije bilo omogućeno da ispita zaštićenog svjedoka. Ustavni sud nalazi da je Apelaciono vijeće i u vezi sa ovim apelantovim navodima dalo razložno i argumentirano obrazloženje, da bi se svjedočenje svjedoka Abdulaha Heće odnosilo na iste okolnosti o kojima su se već izjašnjavali svjedoci Inga Dizdarević, Nermina Hećo i Uzeir Softić, zbog čega je smatrao da je nepotrebno svjedočenje predloženog svjedoka, dok je zahtjev za saslušanje zaštićenog svjedoka odbijen, jer je o ovom prijedlogu apelantove odbrane odlučivalo nadležno vijeće (za saslušanje zaštićenih svjedoka) o kojem je odlučeno Rješenjem broj Ksz-1/12 koje je postalo pravomoćno, jer je Rješenjem Apelacionog vijeća broj 070-0-Kzsž-00000 od 14. januara 2013. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Vijeća za saslušanje zaštićenih svjedoka (sa obrazloženjem, kako to navodi apelant u apelaciji, zbog toga što je zaštićeni svjedok već doživio zastrašivanje).

17. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34).

18. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, te da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, suprotno apelacionim navodima, jasno obrazložio koje dokaze je prihvatio i zašto, koje dokaze je izdvojio kao nezakonite i zašto, te je obrazložio zašto je prihvatio, odnosno odbio izvođenje drugih dokaza predloženih od stranaka (dakle, apelanta, saoptuženih i Tužilaštva). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (preuzetih i pročitanih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, eliminirajući izdvojene dokaze koji su nezakoniti i dokaze izvedene pred Apelacionim vijećem) i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je Vrhovni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Time je, dakle, Vrhovni sud ispoštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.

19. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

20. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

21. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda u osporenoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant izvršio inkriminirane radnje na način i u vrijeme kako je navedeno u tač. I i II izreke presude, pravno kvalificirane kao krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH i dva teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće Vrhovnog suda dalo jasno i uvjerljivo obrazloženje za svaki dokaz koji je prihvatilo, kao i onaj koji nije prihvatilo, tako da Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane apelantove navode kojima ukazuje na suprotno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe ZKPFBiH i KZFBiH, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i stava 3. tač a) i d) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

22. Apelant apelacionim navodima ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ukazujući da je pritvor bio nezakonit, da je premašio razuman rok, da je prekršeno načelo „jednakosti oružja“ prilikom ispitivanja apelantovih zahtjeva za ukidanje pritvora, te da je bilo neophodno preispitivanje pritvora iz medicinskih razloga. Apelant ove navode dovodi u kontekst rješenja o određivanju pritvora (prvog od 10. augusta 2009. godine i posljednjeg od 12. septembra 2012. godine, koje nije osporio, niti ih je dostavio uz apelaciju), ukazujući da mu je umjesto pritvora sud mogao izreći neku od mjera zabrane, koja bi uključivala zabranu pristupa restoranu „Maredo“, ili kućni pritvor, bez mogućnosti da napusti mjesto boravka, pa predlaže da Ustavni sud preispita izrečenu mjeru pritvora zbog njegovog zdravstvenog stanja i odredi njegovo puštanje na slobodu. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je apelant predmetnom apelacijom osporio, kako je eksplicitno naveo, presudu Vrhovnog suda kojom se utvrđivala apelantova krivična odgovornost za počinjeno krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH i krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH. Dakle, osporenom presudom se ni na koji način nije odlučivalo o ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora, osim što je u odluci o kazni konstatirano da će apelantu vrijeme provedeno u pritvoru biti uračunato u izrečenu kaznu zatvora. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant učinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tač. a) i d) stava 3. navedenog člana.

24. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu sa razlozima koji se odnose na rješenja o određivanju pritvora koja nisu osporena predmetnom apelacijom, a osporenom presudom se ni na kojim način nije odlučivalo o ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3344/13 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio