Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3111/16 (M. Š., P. L., N. O. i A. H. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3111/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3111/16, rješavajući apelacije Mirsada Šahovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Šahović, Pejo Lamešić, Nafija Okić i Arif Haračić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042526 15 Rev od 14. juna 2016. godine;

„AD Harbi“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047145 14 Rev od 31.

marta 2016. godine;

Dragana Konjokrad, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 032667 16 Gž od 16. maja 2016. godine;

„Pepito“ d.o.o. Kiseljak, Zdravko Bojo, Antun Bojo, Miro Nikačević i Drago Perić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 I 004667 15 Rev od 26. juna 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3111/16 Mirsad Šahović, Pejo Lamešić, Nafija Okić i Arif Haračić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnijeli su 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 042526 15 Rev od 14. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da solidarno isplate tužitelju Hypo Alpe Adria Banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je u ovom slučaju riječ o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, utvrđeno je da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjeritelja na isplatu prema prvoapelantu, kao glavnom dužniku i mjeničnim jemcima, primjenom odredaba navedenog zakona, kao posebnog zakona (lex specialis). Imajući u vidu relevantne odredbe pomenutog zakona, Vrhovni sud je zaključio da tužitelj kao povjeritelj može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, pa dakle u konkretnom slučaju od prvoapelanta, kao mjeničnog dužnika, ili ostalih apelanata kao avalista. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanata da je nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva tužitelja. Naime, utvrđeno je da je tužitelj kao imatelj trasirane mjenice ovu ispunio sa danom 10. septembra 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje sa danom 4. decembra 2007. godine, koji dan se ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. Prema odredbama iz člana 80. stav 1. navedenog zakona, svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Ova odredba primjenjuje se u vezi sa odredbom člana 33. stav 1. predmetnog zakona jer drugoapelant, trećeapelantica i četvrtoapelant kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Zbog toga je utvrđeno da se u odnosu na apelante primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. navedenog zakona, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao. Shodno tome, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3150/16 „AD Harbi“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047145 14 Rev od 31. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi A.Č. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga, za izvršene, a neplaćene radove po Ugovoru o građenju koga su zaključili 19. maja 2000. godine, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je konstatovano da kod utvrđenja da je apelant prestao sa izvođenjem radova prema navedenom ugovoru još u 2000. godini, da su stranke sporazumno taj ugovor raskinule 17. jula 2002. godine i da je tada apelant opredijelio svoje potraživanje prema tuženom, da je posljednja obračunska situacija ispostavljena 1. marta 2002. godine, a pri tome imajući u vidu odredbe člana 20. ugovora, te da je tužba podnijeta tek 12. januara 2008. godine, a prigovor zastare istaknut, pravilno su redovni sudovi zaključili da je protekao rok od pet godina iz odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, te da je utuženo potraživanje zastarjelo i odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili.

3. AP-3372/16 Dragana Konjokrad (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 3. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 032667 16 Gž od 16. maja 2016. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 17. augusta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužitelju MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka određene novčane iznose koji se odnose na glavnicu i na ugovorenu kamatu. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju, radi o mjeničnom sporu u kome sud provjerava formalnu ispravnost mjenice i mjenična isprava je jedino dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza. U vezi s tim, utvrđeno je da je odredbom člana 31. stav 1. Zakona o mjenici propisano da se isplata mjenice može za cijeli mjenični iznos ili za njegov dio obezbjediti avalom. Nadalje, utvrđeno je da prema članu 33. stav 1. istog zakona, avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jemči. Također, utvrđeno je da je nesporno da je mjenicu potpisala apelantica. Imajući u vidu načelo apstraktnosti na kome se zasniva mjenično pravni odnos, utvrđeno je da za valjanost mjenice nije uslov da u njoj bude izražen pravni osnov obavezivanja, pa se u slučaju spora ne ispituje pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnih dužnika. Naime, utvrđeno je da je mjenično pravni odnos nezavisan od osnovnog posla radi kojeg je ona izdata i kojim služi, a mjenica ne nastaje zbog same sebe, već zbog postojanja određenog ekonomskog cilja, kao što je ostvarenje nekog kreditnog odnosa i slično. Nadalje, utvrđeno je da se nakon izdavanja mjenice polazi od same mjenične isprave, pa ukoliko je ona formalno ispravna, valjane su i sve obaveze koje iz nje proizilaze bez obzira na njihov pravni osnov. Dakle, utvrđeno je da po izdavanju mjenice potpisane od strane tuženog, kao mjeničnog jemca, sud polazi od same mjenične isprave, tj. ispituje formalnu ispravnost, jer je ona jedino dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza. Najzad, utvrđeno je da prema članu 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima postoji solidarna odgovornost tuženog (jemac-platac), tj. da odgovara povjeritelju kao glavni dužnik za cijelu obavezu, ukoliko korisnik kredita iz bilo kog razloga prestane da vraća kredit, i to pod uslovima i na način kako se obavezao korisnik, te je apelantica potpisom na mjenici preuzela obavezu plaćanja mjenične svote.

4. AP-3375/16 „Pepito“ d.o.o. Kiseljak, Zdravko Bojo, Antun Bojo, Miro Nikačević i Drago Perić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kiseljaka, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 6. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 49 0 I 004667 15 Rev od 26. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantima da tužitelju Intesa Sanpaolo Banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) plate dug u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji kada je Ugovorom o kreditu ugovoreno da je obaveza korisnika kredita i plaćanje kamata, da su mjeničnim izjavama ostali apelanti izjavili da garantuju za obaveze po Ugovoru o kreditu zaključenim između tužitelja i prvoapelanta, da je tužitelj mjenice popunio na iznos duga po osnovu zakonskih kamata, da je mjenice i protestirao, da je protest valjan, da je prvoapelant nakon protesta mjenica dio duga po protestiranim mjenicama isplatio, to tvrdnja apelanata, a obzirom na odredbe Zakona o mjenici, da ovo potraživanje ne može biti predmet mjeničnog duga, nije osnovana. Naime, utvrđeno je da su redovni sudovi pravilno zaključili da to potraživanje predstavlja mjenični dug i odlučili, kada su pozivom na odredbe navedenog zakona, tužbeni zahtjev, kako je postavljen, usvojili. Nadalje, utvrđeno je da pozivanje apelanata na odluku Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 017401 14 Rev nije osnovano, obzirom da su činjenično pravne situacije u navedenim predmetima različite. Dakle, u konkretnom predmetu je ugovoreno da apelanti kao dužnici i mjenični jemci su odgovorni i za ugovorene i zakonske kamate i iste su inkorporirane u mjenični dug, dok to nije slučaju u predmetu na koji se apelanti pozivaju. Najzad, utvrđeno je da je neosnovan prigovor apelanata da su redovni sudovi pogrešno cijenili zastaru potraživanja. Vrhovni sud je konstatovao da su mjenice protestirane 2. odnosno 19. juna 2008. godine, a prijedlog za dozvolu izvršenja podnijet je 22. aprila 2009. godine, što znači da nije došlo do zastare potraživanja u smislu člana 80. predmetnog zakona. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3111/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3111/16 (M. Š., P. L., N. O. i A. H. i… | Sudska praksa | Aktio