Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/15 (M. L.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2186/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2186/15, rješavajući apelaciju Mirka Lovrića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Lovrić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 001630 15 Gž od 4. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Mirko Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 001630 15 Gž od 4. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica (A. L.) na ime bračne tekovine u toku trajanja braka sa apelantom stekla ½ prava građenja na zemljišnoj parceli (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), sa stambenom zgradom, pomoćnom zgradom i dvorištem, kao i pravo svojine od ½ dijela na objektima upisanim u istom zk. ulošku, što su apelant i drugotuženi M. M. dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica u zemljišnoj knjizi uknjiži sa istim stvarnim pravom na predmetnim nekretninama. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužiteljica i apelant živjeli u bračnoj zajednici od 1972. godine do avgusta mjeseca 1984. godine, da su tokom trajanja bračne zajednice oboje bili u radnom odnosu u Njemačkoj i Švajcarskoj, te da je zajedničkim radom i sredstvima stečena imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao i da u tom periodu nisu ostvarivali prihode i primanja na drugi način. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je u kupovinu predmetnih nekretnina uložio novčana sredstva obezbijeđena prodajom očevine, niti je dokazao tvrdnju da je tužiteljica novčana sredstva koja je zaradila u Njemačkoj i Švajcarskoj slala familiji. Shodno navedenom, zaključeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta čini predmetna nepokretna imovina, a imajući u vidu doprinos tužiteljice u sticanju imovine, ostvarivanja zarade na radnom mjestu, te brige o porodici i zajedničkom djetetu, kao i obavljanju poslova poslova domaćice u zajedničkom domaćinstvu, taj doprinos tužiteljice iznosi ½ dijela. Isto tako, zaključeno je da apelant nije dokazao da postoji njegova posebna imovina u bračnoj tekovini, imovini stečenoj u toku trajanja braka i da ne postoji udio tužiteljice u sticanju bračne tekovine. Osim toga, utvrđeno je da je apelant, kao prodavac u toku 2008. godine prodao predmetne nekretnine, odnosno prodao svoj suvlasnički udio, kao i tužiteljicin suvlasnički udio drugotuženom, kao kupcu i da je drugotuženi upisan u zemljišno-knjižnim evidencijama kao vlasnik 1/1, što je uzrokovalo proširenje tužbe na drugotuženog, zbog čega drugotuženi u predmetnoj pravnoj stvari ima položaj nužnog suparničara. Također, konstatovano je da apelant u žalbenim navodima kojima pobija prvostepenu presudu ističe da nije jasno koji zakon je primjenjen u konkretnom slučaju, pa je u vezi toga u osporenoj odluci navedeno da je prvostepeni sud odluku zasnovao na odredbi člana 246. Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“ broj 21/79 i 44/89), iako je intepretirao i sadržaj odredbe Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/15 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio